Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Eko carstvo: Prodala sam stan u Rijeci da bih sagradila štalu

Sada imam 250 koza, dvjestotinjak koka i nekoliko pijetlova. Tu je i pet krava, telića i dva konja, priča Hela Liverić, bivša babica koja je sreću pronašla na farmi pokraj Labina

Cijelo životinjsko carstvo okupila je Riječanka Hela Liverić (42) u deset godina života na farmi u Šumberu kraj Labina u središnjoj Istri. U velikom dvorištu slobodno trčkara 250 koza, dvjestotinjak koka i nekoliko pijetlova. Pet krava, telica i dva konja nestrpljivo proviruju iz staje, a u stopu ih prate tri vijetnamske svinjice. Tu je i magarica Blanka, ali i dvjestotinjak kokoši te pet pasa, od kojih su tri psi čuvari.

- Da, od početnog stada od 25 koza, sad nas je na farmi oko 500 - kaže ova hrabra žena, koja farmu vodi sama, uz pomoć jednog radnika i tate, koji uskoči vikendima. Iako službenog naziva OPG Hela Liverić, svoju farmu je nazvala Drijade, po uzoru na grčke vile koje su bile pola žene, pola koze. 
Posla oko koza, ispaše i prerade domaćega kozjeg mlijeka u sir i skutu, glavne grane koja joj donosi zaradu, uvijek ima, posebno u ljetnim mjesecima, objašnjava nam, a dok slušamo, ni ne pomišljamo da je Hela zapravo gradska žena, odrasla na riječkom asfaltu. 

Foto: Dusko Marusic/PIXSELL Veći dio karijere radila je kao primalja u riječkom rodilištu, onda je nekoliko godina bila medicinska sestra za kućnu njegu, kako u Zagrebu tako i u Rijeci. No nekako paralelno s tim razmišljala je o bijegu u ekološku oazu. Sve su je više počeli zaokupljati zdrava prehrana i ekološki uzgoj hrane te ekostočarstvo. Počela se sama educirati, čak je završila tečaj biodinamike i permakulture. 
Dala je otkaz i zaputila se u Sloboštinu kraj Požege, na imanje Željka Mavrovića, na kojem je provela pune dvije godine. 

- Tad sam prvi put došla u ‘divljinu’, u prirodu, i shvat

ila da je to moj stil života, da tako želim živjeti. Kad sam odlučila vratiti se na more, u svoj ambijent, mama i teta dale su mi obiteljsku zemlju. Još sam na putu iz Slavonije kupila stado koza, koje sam povjerila jednom čovjeku na čuvanje, a onda sam se brže-bolje primila gradnje štale i prebacila ih na imanje - priča istarska pastirica.
Na tom imanju isprva nije bilo ničega, samo šikara. Raskrčila ju je vlastitim rukama i sagradila prvu štalu, od ukupno tri koje danas ima.

- Zamislite, prodala sam stan u Rijeci, i valjda sam jedina budala koja proda stan da bi sagradila štalu. Isprva sam živjela jako asketski, prvih nekoliko godina u kamp-kućici, a onda sam uredila svoj apartmančić u sklopu jedne gospodarske zgrade. Prostor nije velik, tri puta tri metra, s kuhinjom i kupaonicom. I dalje živim skromno - kaže nam. 
Ima i dva stara traktora, ‘76. i ‘78. godište, strojeve za preradu sira, koji se stalno kvare, ali uporna, kakva je, uvijek nekako iznađe način da se proizvodnja nastavi. Iako je mnogo toga o ekopoljoprivredi naučila kod Mavrovića, o kozarstvu nije znala ništa. 

Foto: Dusko Marusic/PIXSELL - Istina je da nisam imala pojma o kozama. Prvih tjedan dana držala sam ih u štali jer sam ih se bojala pustiti van. Govorili su mi da će pobjeći. Gledala sam ja u njih i one u mene. Onda smo se polako počele upoznavati. Nisam znala koga da pitam kako s njima jer u Hrvatskoj nema kozarstva i nema ljudi koji znaju nešto o tome. Konzultirala sam se s veterinarima, ali i stranim uzgajivačima u Bugarskoj. Ali znate što? Vodila sam se time da će mi koze reći sve što trebam znati i tako je i bilo. Sve sam od njih naučila, osluškivala sam ih - priča Hela. Još ni sad ne može vjerovati što je sve prošla. 

- Sjećam se svoje prve mužnje. Nije bilo nikoga da mi pokaže, pa sam gledala na internetu kako se to radi. No ne može se to tako naučiti, ipak treba prakse. Boljele su me tetive i prsti su mi bili skvrčeni od upale, pa nekih dana nisam mogla musti. A trebalo ih je pomusti da im olakšam vime. Znala sam cuclati vime i piti mlijeko, a onda sam ga, kad mi je bilo dosta, pljuvala u kantu. E, tad sam odlučila kupiti muzilicu za koze, koju i danas koristim, i tako sam se spasila - prisjeća se. 
Reakcije na njen odlazak na selo bile su različite, ali su je svi više-manje podržavali.

- Moja obitelj je prava gradska obitelj. Kad sam im rekla da idem, rekli su mi: ‘Pa ako ti to tako hoćeš, odi, ali ne očekuj da ćemo ti pomoći, ne zato što nećemo nego zato što ne znamo’. Tata i mama su vikendima dolazili i pomagali mi, a tata je kao majstor bio zadužen za popravke svega što je trebalo. A mnogo su mi pomogli i prijatelji, ljudi iz moga gradskog perioda života, kako u radu tako i pružajući mi psihološku potporu. Da nije bilo njih, bilo bi neizdrživo - iskrena je. 

Foto: Dusko Marusic/PIXSELL Bilo je tu puno neznanja i neiskustva koje je trebalo svladati, a i podnijeti cijeli taj suživot sa životinjama koji se na ovoj “emotivnoj farmi” svakodnevno događa, poput toga da se životinje svakodnevno razbolijevaju i slično. Kad priča o svom stadu, iz njenih riječi osjeća se ljubav. Na njenoj farmi nema ubijanja životinja, sve ih othrani do kraja života. Čak 30 posto koza nije profitabilno i na teret su drugima, pokrivaju im se lijekovi i veterinar, sve do prirodne smrti. 

- Na mojoj farmi su od najljepših manekenki do onih starica koje imaju 17 godina, neke su slijepe, gluhe i šepave, ali ja ih i takve volim - kaže. Svakoj nadjene i ime, razgovara s njom i prilagođava se njezinim željama i na kraju kaže:

- One nisu moji sluge nego sam ja zapravo njihov sluga. S njima sam razvila poseban odnos. Volim prirodu, život u prirodi i životinje. Moja priroda teži društvu životinja, to prijateljstvo koje mi pružaju je nemjerljivo - objašnjava nam. 
Njena je farma - samoodrživa. Sve što zaradi od koza, to odmah ulaže. I tako godinama. Životinje su joj, kaže, kao partneri u poslu.

Što zajedno zarade, zajedno i potroše. 
Tako je nekako u djetinjstvu zamišljala svoj odrasli život. Ali, kaže, to je bila samo mašta i nije joj se činilo da je uopće moguće. Tako je mislila do 30. godine. Gradsko dijete, kao i svako drugo, Hela je ljeti dolazila na ovaj posjed kod none. Iako on nije imao životinja, imali su ih susjedi, pa se uvijek igrala s njima...
Kad je danas priupitamo bi li opet napravila isto, otišla iz gradske vreve, jasno nam kaže: “Da”.

Foto: Dusko Marusic/PIXSELL - Dan mi brzo prođe. Tu je stalno neka akcija, kao da gledate sapunicu - smije se. Dva puta na dan vodi koze na ispašu, potom ih vraća doma na napoj, sprema im hranu, malo se odmori i opet sve ispočetka. 

- Naporno je to. Zapravo radim od jutra do mraka. Doslovno. Radni dan ne izgleda uvijek isto i ovisi o dobu godine. Zimi, primjerice, kozice su gravidne i spremaju se za jariće. Onda se početkom proljeća brinemo o bebicama, imamo i posla s mužnjom, a onda kad grane proljeće, krećemo na ispašu. Intenzivna nam je tad i prerada mlijeka, od kojeg radimo, osim sira i skute, jogurt i sirutku. To zna trajati do ponoći, a onda opet dizanje u četiri. U petom i šestome mjesecu dođe sezona košnje, pa smo i tu aktivni - govori. Ljeti zato malo spava. Često joj na farmu znaju doći prijatelji ili volonteri koji su s godina postali prijatelji. Ugosti ih u malom drvenom bungalovu koji je naknadno sagradila, ali kaže kako nema kupaonice, pa i “nije za neki turizam”.
Narudžbe za mlijeko i sir stižu svaki dan. Potražnja je velika, pa proizvode prodaje na pragu. 

- Moji su proizvodi još rustikalni, autohtoni, onog dobro poznatog okusa iz djetinjstva, a za to je potrebno puno slobodne ispaše koza. Puno vremena zato provodim vani s njima, dnevno prehodamo 15-20 km kako bi na raspolaganju imale cijeli meni od 140 mediteranskih biljaka - govori ova bivša primalja. 

Foto: Dusko Marusic/PIXSELL Na farmi bi trebalo više ljudi kako bi pokrili taj cijeli proces. Želja joj je napraviti pravu siranu, ali za to joj trebaju poticaji, a kaže kako sve ove godine nije dobila ni kune od županije ili općine. 

- Bilo bi sve lakše, iako se nađu tu donatori i dobrovoljni prilozi, ali znate i sami, ne može se od toga živjeti - dodaje. Veseli je što posljednje tri godine uspješno uzgaja povrtnjak. 

- Napravili smo male gredice u tom kršu i povrće tamo vrlo dobro uspijeva, bilo ga je i za prodaju - dodaje 
Hela Liverić. 

Komentari (51)
  • Ljepše je raditi sa životinjama nego s ljudima

    18. 8. 2019,   17:17
  • Ono što voliš nije teško...

    18. 8. 2019,   17:43
  • Bravo draga ženo 👍 bolje zivjet u miru i imat skroman zivot neg letjet za novcem i biti nesretan . Bravo

    18. 8. 2019,   17:53