Helena Minić: Oslobodila sam se svih sumnji da su drugi bolji

Iako je nedavno navršila 35 godina, pulska glumica sa zagrebačkom adresom Helena Minić poput razigrana je djeteta beskrajno zaljubljenog u daske koje život znače. Čim je prvi put stala na njih sa šest godina, nije se dvoumila čime će se baviti kad odraste. Gluma je, kaže, odabrala nju, a ne ona glumu - bila je to karma. Dok se užurbano priprema za novu predstavu “Thelma i Louise”, koju dosad još nitko nije postavio u Hrvatskoj, sretna je što može pokazati svoju moć transformacije.

- Odigrala sam dosad velike uloge koje bi svaka kazališna glumica mogla poželjeti; neurotičnu Blanche, krhku Marinkovićevu Gloriju, erotičnu zavodnicu Salomu, Elektru... Sa svakom narasteš i kao glumac i kao čovjek - govori Helena. Rano se naučila radu, upornosti i disciplini pa priznaje da nije tipična jedinica. Zahvaljujući teti u vrtiću koja je u njoj prepoznala talent, roditelji su je upisali u dramski studio u tadašnjem Pionirskom domu.

- Znala sam biti na nastavi kad bi po mene došla pedagogica ili ravnatelj da moram ići na predstavu. Kad bih odglumila, vratila bih se natrag. Tako sam funkcionirala cijelu osnovnu i srednju školu - prisjeća se. Osim što su je roditelji odmalena podupirali, iako nisu mislili da će joj dječja igra prerasti u karijeru, naučili su je da bude fajterica u životu. Čak i kad je pala na prijamnom u Zagrebu, nije htjela odustati.

- Imala sam veliku želju za znanjem, zato nisam htjela čekati. Postojala je i opcija da odem u London raditi kao bejbisiterica. No nekoliko godina prije na seminarima u Puli upoznala sam mnogo studenata sa sarajevske Akademije poput Enisa Bešlagića, pa sam rekla: ‘Idem probati u Sarajevo’ - govori. Iako je tad s glumom bila na “ti”, na prvu joj je bio šok kad je shvatila da će je netko ocjenjivati za to što radi.

- Dotad mi je sve to bilo poput igre, a onda odjednom me trebao netko ocjenjivati. Na drugoj godini htjela sam odustati jer se dijete u meni protivilo ‘odraslim’ pravilima koja su, naravno, normalna, ali počela mi se rušiti neka iluzija bezbrižna svijeta koji je bio prije. A i prvi put sam se susrela s laktarenjem i podmetanjem - kaže. No te četiri godine bile su joj najluđe, bez obzira na depresiju koja je te 1998. vladala u Bosni.

- Bila sam šokirana, plakala sam ko kišna godina kad sam vidjela koliko je sve razrušeno, još su se prilično osjećale posljedice rata. Svi moji prijatelji koji su prošli ta grozna iskustva izašli su iz svega kao veliki heroji noseći se s traumama na fantastičan način. Fascinirali su me snagom, duhovitošću, baš su velika raja - priča. 

Dotad zakleta vegetarijanka i makrobiotičarka samo se bojala trenutka kad će pokleknuti pred sarajevskim poslasticama.

- Na prvoj godini samo sam tukla po pitama. Em je bilo najjeftinije, em je bilo fino. Nisam bila vegetarijanka zbog uvjerenja, nego nisam organski podnosila meso. Srećom pa me roditelji nisu silili da ga jedem. Sa 17 godina otkrili su mi tešku mastopatiju na grudima. Kako nema lijeka za to, osim pridržavanja zdrave prehrane, prebacila sam se na makrobiotiku. Moram priznati da sam se tad najbolje osjećala. Svako malo se i sad detoksiciram kad mi tijelo to kaže. Na Akademiji nisam imala vremena za kuhanje, a intenzivan tempo tražio je mnogo energije i tad su prevagnuli ćevapi... 

S obzirom na dugi glumački staž, jedan od najvećih izazova joj je da ni od čega napravi nešto. Kreativnost i sloboda u tom procesu pomogle su joj u oslobađanju strahova.

- S godinama sam shvatila da nisam ja ta koja se trebam prezentirati na prvome mjestu. Naravno, svi smo mi glumci pomalo narcisoidni, ego je u glumaca jak samim time što imamo potrebu izlagati se pred ljudima, no sve je to u redu ako je u normalnim granicama. Najvažnije mi je da uspijem prodrijeti makar do jednog čovjeka. Nedavno kad sam glumila psihički nestabilnu Blanche u ‘Tramvaju zvan čežnja’ nakon predstave su me tražile dvije žene hospitalizirane na psihijatriji koje su me zagrlile i rekle: ‘Hvala, Helena, ti nas razumiješ jer nama je isto kao i tebi’ - govori. 

Suluda joj je prašina koja se diže svaki put kad se neka glumica u Hrvatskoj razodjene za potrebe predstave, što je osjetila i na svojoj koži.

- Zamisli da odeš zubaru koji ti kaže da popravlja sve zube, samo osmice ne. Nama je to u opisu posla. Ne izlažem se kao Helena nego kao lik koji glumim. Umjetnost je takva da nema granica - ističe. 

Priznaje da se nekad opterećivala da su sve kolegice bolje i ljepše od nje, no stala je na kraj tome kad je prihvatila sebe takvu kakva jest.

- Riba sam u horoskopu, pa nekad plivam u dubokim vodama. No da nema mraka, ne bismo znali što je svjetlo i obratno. Moram se još sprijateljiti s tom drugom stranom sebe koja zna biti teška i puna strahova - priča. Osim u glumi dugo “stažira” i u ljubavi s glumcem Hrvojem Klobučarem, gotovo devet godina. Bila je to ljubav na treću sreću.

- Upoznali smo se još 2000. kad smo radili ‘Život je san’. Nakon pet godina glumili smo zaljubljeni par u Čehovljevoj drami, ali se ni tada ništa nije dogodilo. Tek kad su predstavu skinuli s repertoara, prepoznali smo se - kaže. Iako su dva različita svijeta, on tajanstven i nenametljiv, a ona veseljak, savršeno se nadopunjuju i funkcioniraju bez imalo ljubomore.

- On mene spušta na zemlju, a ja njega tjeram da malo poleti u oblake. Kako imamo mnogo obveza, svjesni smo da nemamo mnogo zajedničkog vremena, a kad ga nađemo, trudimo ga se što kvalitetnije provesti. Što je najvažnije, daje mi slobodu i ne moramo objašnjavati jedno drugom što, kako i gdje. Da mu sad dođem i kažem da odlazim nekamo na dva mjeseca, apsolutno bi me podupirao - priča. 

Voli šopingirati, ali nije rastrošna. Uživa kad nađe super komad za malo novca i draže joj je odvojiti novac za kakvo putovanje ili druženje s prijateljima.

- Nisam tip ni koji se macka i tracka, jedino mi je važno otići na čišćenje lica. Starenja se ne bojim. Nisam protiv estetske kirurgije, ali ne razumijem sve te lijepe žene koje se podvrgnu tomu, a nije im to potrebno. Nažalost, živimo u vremenu gdje su materijalizam i vanjska ljepota prioritet - govori. Jedini “porok” koji ima je slatko. O tome je prava ovisnica, a u kuhanju je pronašla ispušni ventil.

- Cijela moja obitelj fantastično kuha. Super mi je što je to toliko kreativno i nisam pritom izbirljiva jer volim sve. Kad ispečem tortu, onda smo Hrvoje i ja u problemima jer bismo je mogli pojesti u sekundu cijelu. Zato je darujem - smije se. A Zagreb ili Pula? Što je starija, to više voli Pulu zbog prijatelja, hrane, prirode, mira. No uz Zagreb je vežu drugi prijatelji i posao koji nikad ne želi prestati istraživati jer rado se sjeti savjeta s Akademije:

- U trenutku kad misliš da sve znaš i da si zadovoljan sobom, prestani se baviti glumom.

Ne sviđa mi se što ljudi žive na varijantu forme

Hrvoje i ja živimo zajedno od prvog dana veze i ne opterećujem se brakom kao institucijom. Razmišljam o majčinstvu, ali bit će onako kako treba biti. Ne sviđa mi se što ljudi funkcioniraju na varijantu forme, ne živimo više u takvim vremenima, ali i mene ponekad pritišće okolina kad ću postati majka, kaže.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!