Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

'Idem kući...': Ljudi se u zadnja 72 sata pripremaju za odlazak

Komentari (94)
  • nisam bila uz moju mamu kad je otišla:(

    12. 3. 2018,   10:43
  • Za nas koji volimo ovu temu vrlo zanimljiv članak. Osoba koja je dugogodišnja kapelanka u hospiciju, zna o čemu govori...Dalo bi se jako puno pisat o temi, a jedno iskustvo od nabrojenih imam i vjerujem da je sluh posljednje osjetilo koje se gasi...Naime voljena osoba, u fazi umiranja, me nije vidjela, ali je itekako reagirala na moje riječi...

    12. 3. 2018,   10:26
    • Moj se već odavno skoro ugasio... pa se nameće pitanje što je s gluhim ili nagluhim ljudima?

      12. 3. 2018,   11:40
    • Volim duhovite ljude, ali banaliziranje mi je odvratno, pogotovo na ovoj temi.

      12. 3. 2018,   11:49
    • Nije mi bila namjera biti duhovita. Uistinu sam nagluha na oba uha. Pitanje i dalje stoji.

      12. 3. 2018,   12:36
    • Odgovor je da, na žalost, ne čuju..

      12. 3. 2018,   13:04
    • Što bi, dakle, značilo da ponekad sluh ipak nije posljednje osjetilo koje se gasi. Po mom skromnom mišljenju u takvim slučajevima je osjet dodira ono što se posljednje gubi.

      12. 3. 2018,   13:19
    • Ima tu logike..ali po mom, skromnom mišljenju, ako je osoba u fazi da više ne razaznaje tko je s njom, dodir joj u tome neće pomoći, ali zvuk...svi znamo koliko iritira u normalnim situacijama, tako da vjerujem da pobuđuje određene centre u mozgu...Sve ovo je,dakako, sa laičkog gledišta....

      12. 3. 2018,   13:32
    • ..nisi daleko od istine..eto ako smijem reći..Dodala bih samo,pažljivo sam čitala.Kada čovjek zna da odlazi, često se povlači, a onda"legne"u krevet.A osjetila, individualno je,koje je to osjetilo,koje ostaje Ako je bližnji blizu on to osjeti uglavnom na svoj način.Mnogi koji su sjedili uz postelju voljenih, su bili često svjedoci te neke nove privatnosti, stvarnosti..kao da su u vakumu vječnosti.Stvarali su je oni koji odlaze.Oni se pred kraj povlače u to predvorje u kojem svaki od njih pravi svoju bilancu, ako je u stanju.I često ne spavaju nego razmišljaju i pripremaju se.A mi, koji smo uz njih, se prilagođavamo i trebamo pokušati biti svjesni tog kratkog bezvremenskog trenutka, kojem se preispituje sve ono što smo prošli, kako smo prošli i koliko je ispravno bilo.Te biti sretni da smo bili u tom momentu dio svega, bilo da su nas čuli ili dotaknuli..

      12. 3. 2018,   14:44
    • Veliko Plavetnilo a kako biti pored onog koji ujutro ode na posao i ne sluteći da će poginuti na radnom mjestu? Da li on zna da mu je to zadnji odlazak na posao? Zašto se nije oprostio s najbližima?

      12. 3. 2018,   16:54
    • Smrt je moja sestrica

      12. 3. 2018,   16:59
    • Onda bježi što dalje od nas!

      12. 3. 2018,   17:00
    • Mozes da bizis ali dzaba dzaba..........

      12. 3. 2018,   17:03
    • Kiki @ malo kasnim s odgovorom,m bila sam odsutna..U pravu si, nažalost nismo uvijek u situaciji biti uz bližnje..stoga sam i napisala kako bi oni koji su imali tu priliku trebali bozi sretni jer su bili na momenat dio ..tog "vakuma" da se tako izrazim..

      13. 3. 2018,   16:24
  • Bio sam u oca kad je umro..i nakon sto sam izaso iz sobe doktor je zvao da je preminuo ..koda je cekao da se oprosti od nas..

    12. 3. 2018,   13:35
  • Sto reci osobi koja umire? nista, budite s njom, osim ako ne umie od bolova u kojem slucaju nemogu vjerovati da kod nas eutanazija jos ne postoji. Moj otac je umirao od bolova zbog raka pluca i umro je guseci se, sto bi tom covjeku rekli dok dise punim plucima a zraka nema? Rekli bi mu beskonacno emocionalno nabijenih recenica a on te nemoze ni poslati u k....

    12. 3. 2018,   16:05
  • Ja spremio avionske karte za Irsku,ako ostanem u Hr umrijet ću od gladi

    12. 3. 2018,   10:57
  • nedavno je bio taj članak

    12. 3. 2018,   10:55
  • Ziva istina! U mojih 26 godina rada svjedocila sam tome nebrojeno puta. Na primjer terminalni bolesnici...iznenada se razbistre, dobiju apetit, traze tocno odredjene osobe s kojima zele pricati....i na kraju kad pocnu zvati mamu....znas da u roku 24 sata odlaze.

    13. 3. 2018,   18:42
    • Jesi li imala koji slučaj Plava da Ti se vratio netko iz mrtvih, mislim oživio nakon što si ga proglasila mrtvim?

      13. 3. 2018,   19:46
    • Stillness na zalost ne. Mnogo puta uhvatila sam se kod reanimacije kako vicem...ZIVI! AJDE VRATI SE!....ne postoji umor, ne postoji predaja...tuces se sa smrcu, cupas iz njenih ruku, gledas gaduru u oci....kad uspijes...osjecaj je neopisiv, predivan...kad ne uspijes....znas da si dao sve i vise od moguceg al na zalost nisi svemoguci. Kod terminalnih slucajeva drzati za ruku onog koji odlazi na posljednje putovanje, pruziti mir, ukloniti strah, osjecaj da nije sam....posebna je misija, najvise sto mozes uciniti za covjeka.

      13. 3. 2018,   20:01
    • Divim Ti se Plava, veličanstveno je to što radiš, volio bih umrijeti u tvojim rukama!

      13. 3. 2018,   20:14
    • Stillness ne zelim da itko umre u mojim rukama...samo da ozivi....

      13. 3. 2018,   20:18
    • Ma jasno, samo komentiram da mnogi po bolnicama nemaju takvu čast da ih netko drži za ruku, nego odlaze u samoći, puni nade da će im netko s druge strane pružiti ruku.

      13. 3. 2018,   20:28
    • Istina. To je ono sto me jako ljuti, pravilo koje redovito krsim bez straha za posljedice...kad vidim da se nekome blizi kraj obavezno kazem rodbini, najblizima.... jer vrlo cesto nisu svjesni te cinjenice. Srce tesko prihvaca ono sto um govori u tom trenutku. Zato postojimo mi da ih osvjestimo i uputimo kako da budu uz svoje najdraze.Pravila kazu da nemaju sto traziti po bolnici u gluho doba noci...a nema okrutnijeg cina nego da netko umre kao Pale sam na svijetu i da se najblizi obavijeste hladnim telefonskim pozivom tek drugi dan.Glupa pravila koja negiraju empatiju, ljudskost, nanose bol. Glupa pravila koja treba promijeniti jer i onome koji odlazi i onome koji ostaje u 99% slucajeva znaci jako puno biti uz svog najmilijeg.

      13. 3. 2018,   20:38
    • Osobno sam to osjetio na sebi. Brat, sestra i ja bili smo djeca prije 27 godina kada nam je umirala mlada majka od raka. Donijeli smo joj grožđe u bolnicu i pred nama je imala napadaj gušenja, nas su poslali na hodnik i uspjeli je oživiti. Kada smo se vratili u sobu, rekla je djeco, uzmite to grožđe doma meni više neće trebati. Pustili su nas još desetak minuta da budemo s njom i poslali doma. Nikada je više nismo živu vidjeli. Brat i sestra su doživjeli takav šok od naprasnog gubitka majke da su se mjesecima oporavljali, a ja kao najstariji osjećam još i danas odgovornost što nisam ostao uz nju do kraja.

      13. 3. 2018,   20:55
    • Stillness potpuno razumijem taj tvoj osjecaj...i sama ga imam. Bila sam uz svog oca konstantno, a bas u trenutku kad je otisao nisam bila. Trebalo mi je 3 godine da shvatim i prihvatim da je bas tako trebalo biti, da je bas tako i on zelio da bude.On me je pozdravio, oprostio se...al moje srce nije moglo prihvatiti ono sto je um govorio i nisam shvatila na vrijeme. Grizlo me je to dugo.....al onda sam shvatila da je bas tako trebalo biti, da je doslovce cekao da odem da bi izdahnuo na rukama svoje najdrze....moje majke, njegove zene. Vjerujem da je vasa majka zeljela da bude bas tako kako je bilo. Nisu to jednostavni ni lako objasnjivi trenuci, al cinjenica je da onaj koji odlazi ne zeli da onome koji ostaje bude tesko, pogotovo ako se radi o vlastitoj djeci. Zato nemoj se gristi....tako je trebalo biti. Zahvali majci na posljednjem sto je ucinila za vas...sjecaj se lijepih trenutaka i slavi zivot koji je imla, zajednicke lijepe trenutke koje vam nitko nikada ne moze izbrisati. Nasmijesi se svaki dan njoj u cast i zahvali joj na svemu dobrome sto ti je pruzila.

      13. 3. 2018,   21:07
  • Jadno je tražit oproštaj od ovog koi umire trebalo je to rješit ranije.

    12. 3. 2018,   10:11
  • U to možete samo povjerovati da to doživite na vlastitoj koži..

    12. 3. 2018,   15:42
  • nek dođe kad hoće,samo neka bude brzo

    13. 3. 2018,   16:55