Lacka osvojile životne priče o Ižu ispričane sa srcem i žarom

Gotovo svako naše malo misto ima nekoga tko se, ničim izazvan, odlučio posvetiti proučavanju povijesti i običaja svoga (k)raja i otrgnuti od zaborava neizmjerne vrijednosti lokalnog nasljeđa. Gotovo u pravilu su to laici, koji se svojoj misiji prepuštaju potpuno i od srca. Takav je i Dragan Strgačić iz Velog Iža. Uz sve to čovjek još i sjajno kuha.Dok sjedimo na terasi njegove kuće i prstima čupkamo prefinu palamidu koju je pred nama pripremio i bacio na gradele, točamo je u domaćem maslinovom ulju i zalijevamo iškim crnim vinom, slušamo brojne priče iz dalje i bliže prošlosti otoka. 

Kako povijest može biti zanimljiva i životna kada se proučava i predaje sa žarom. Slušajući Dragana, mislim kako bi se samo o Ižu mogla napisati raskošna i zanimljiva monografija. Baš kao i, vjerojatno, o mnogim drugim našim mjestima i krajevima.

Saznali smo kako su iseljenici iz Amerike slali novac za izgradnju iškog kazališta, uz hvarsko, jedino kazalište na hrvatskim otocima, kako je i zašto poginulo više od šezdeset Ižana na Sutjesci, zašto je baš iško maslinovo ulje najbolje (to doduše tvrde lokal-patrioti na gotovo svakom mjestu u koje dođete, od Istre do Dubrovnika), zašto je gore bilo pod kratkom talijanskom okupacijom nego znatno duže pod Austro-ugarskom, kako je izvjesni svećenik gentlemanski pomagao ucviljenim udovicama, da su veloižani oduvijek bili mornari ili poljoprivrednici, a maloižani ribari, itd, itd... I sve to upijamo svjesno djeleći (ne)sretnu sudbinu izvjesnog dona, koji je strahote jedne davne ljetne suše dočarao nemogućnosti da uživa u bevandi, već je, bidan, morao jesti „bilu ribu s cilim vinom“.

Sa zadarske rive ispred orgulja ispratilo me desetak novinara i anđeoski osmjeh nećaka Petra. Sa strane su sve sretnim smješkom pratili njegovi roditelji Sanja i Drago Kardum. Kao i uvijek, šogor i šogorica su nam bili sjajni domaćini u Zadru (op.a. – nije nepotizam, zaista mislim kako ova sretna obitelj može biti inspirativan primjer mnogima, pa zato eto još jednom linkam na članak o njima koji nisam napisao ja rođak, već čovjek koji ih je tada prvi put vidio). Dobrim djelom zahvaljujući njima Zadar mi je posebno drag grad. 

Osim zaista impresivne prošlosti i prekrasnog poluotoka sa starim gradom, Zadar je sjajan primjer kako se uz dobro i kvalitetno promišljanje mogu vrlo lijepo spojiti i uklopiti staro i moderno. Morske orgulje i Pozdrav suncu već su poznata svjetska atrakcija, Muzej antičkog stakla oduševljava svojim postavom, ali i zanimljivom modernom nadogradnjom, Arsenal također... Takvih primjera u Zadru ima zaista mnogo i pred ovim je ponosnim gradom i njegovim građanima sigurno lijepa budućnost.

Izbjegavajući trajektnu rutu kajakom skačem do Preka, pa onda biciklom nastavljam preko Ugljana do plaže na kojoj nas čeka Aldo sa svojim brodićem Kuzmom. To nam je pratnja do već rado spomenutog Velog Iža i kasnije do Sali (niš me ne pitajte, ali tamo ekipa tako deklinira). I Aldo je još jedan zanimljiv lik koji će obogatiti budući „facebook“ dobrodošlice. Čovjek je godinama bio oficir na prekooceanskim brodovima, a onda je jednog dana odlučio da mu je dosta i svijeta i pečalbe i plovidbe svjetskim morima, pa se lijepo vratio na svoj Iž. Sada već više od dvadeset godina mirno i sretno uživa u ribarenju i otočkom naviganju s turistima sa svojim brodićem.

Koliko me vesele nezaboravni pejzaži i lokacije koje prolazim ovih gotovo mjesec dana, jednako me ispunjavaju i susreti s raznim ljudima i njihovim sudbinama, pričama, svjedočanstvima. Takav je i Motka, prijatelj našeg snimatelja Marka, koji nas je sticajem okolnosti preuzeo u Salima. Kako smo na par dana ostali bez koordinatora Čede, koji je na kopnu ostao koordinirati situaciju s naše dvije Škode, Motka je bez puno suvišne priče uskočio dati ruku. Spavanje, hrana, prijevoz kajaka do Telaščice odakle počinje kornatska dionica, bicikl koji bih posudio da izbjegnem hodanje do uvale Mir...sve se nekako spontano počelo rješavati.

„Neke stvari je bolje ne organizirati nego pustiti da se same dogode“, zaključio je Motka, zadovoljan razvojem situacije, smotavši prije spavanja još jedan, bolje da ne znam koji po redu, duvan. I ja sam, prihvativši ovu logiku koja izgleda (ponekad) i djeluje, nekako mirnije zaspao. Na najavljenu gotovo olujnu buru na Kornatima i okolici nikakva organizacija ionako ne bi mogla utjecati. Que sera, sera....