Larisa živi u plesnom ritmu, a obitelj joj donosi ispunjenje...

Čak i oni koji ne prate pozorno zbivanja na našoj plesnoj sceni prepoznat će nasmijani lik Larise Lipovac Navojec (36) kad je vide. Dijelom je to zbog toga što se udala za glumca Gorana Navojca, a glumci i njihovi bližnji su stalno zanimljivi javnosti, ali je većim dijelom ipak takvo prepoznavanje rezultat njezina ustrajna rada na tome da se plesačkoj profesiji da dignitet koji joj pripada.

- Jako sam sretna kad me ljudi prepoznaju kao plesačicu i koreografkinju. To je nešto što se kod nas prije petnaestak godina nije moglo dogoditi. Ali uskoro bi plesačima trebalo biti lakše jer će se u prostoru Plesnog centra Tala, koji vodim, od jeseni, pored svih sadržaja koje tamo nudimo u svoje četiri dvorane, otvoriti prva plesna akademija. 

Ona je rezultat dugogodišnje borbe cijele struke za pravo na studij. Otvara se kao odsjek Akademije dramskih umjetnosti i drago mi je da se to događa upravo u našim prostorima Tale, da smo studiju mogli ustupiti prostor. To bi napokon trebalo dati plesačima u hrvatskoj i regiji šansu da dođu do akademskog stupnja baveći se onim što vole. Plesna umjetnost će dobiti na vizibilitetu, ples će napokon biti ravnopravan drugim umjetnostima. 

Za osobu koja tako govori o plesu i zauzima se za njega pomislili bismo da pleše cijeli život, ali Larisa odmahuje glavom i kaže da je relativno kasno i, kako to često biva i slučajno, ušla u taj svijet. Najprije je mislila da je njezin svijet ritmička gimnastika u kojoj je bila toliko uspješna da je osvojila nekoliko državnih naslova, te išla na europska i svjetska prvenstva.

- Ples je zapravo odabrao mene, a ne ja njega.  U prvom razredu srednje mama me nagovorila da odem na prijemnu audiciju škole za suvremeni ples. Kako sam vrlo ozbiljno trenirala ritmičku gimnastiku, trebalo mi je nešto kao dodatni trening, falilo mi je baleta, plesnosti, kreativnog rada. Prošla sam audiciju, upisala srednju školu za ples… nekako polako i bez neke odluke da ja baš to želim, ples je ušao u moj život. Možda sam zato tako daleko i dospjela plešući. Uglavnom, kako se kod nas nakon srednje škole nisam mogla dalje školovati otišla sam na plesnu akademiju u New York.  Pri povratku sam susrela Tamaru Curić,  nakon jednog razgovora shvatile smo da imamo slične želje i ciljeve, da sanjamo o plesnom centru prema uzoru na one koje smo mogle vidjeti u inozemstvu. Željele smo stvoriti prostor gdje je ples dostupan svima, prenijeti ljubav koju imamo prema plesu na druge, zaraziti ih. 

Nismo htjele raditi kompromise, pa je realizacija išla nešto sporije ali smo na kraju uspjele. Danas imamo veliki centar, jaku umjetničku organizaciju, mnogo polaznika - zaljubljenika u ples, radimo ozbiljne europske projekte, imamo plesni festival Platformu.hr, a sada i plesnu akademiju. Što još mogu poželjeti. Živim svoj san! – ponosno govori Larisa.

Dok je predavala studentima na Akademiji dramskih umjetnosti, ali i danas kad god ima prigodu za to, Larisa je ponavljala i ponavlja  mladim plesačima da kod nas ne mogu biti samo plesači ili izvođači i očekivati da će od toga živjeti.

- Moraju raditi na svojoj svestranosti. Što više vještina i alata razviju, bit će im lakše.  Bilo bi dobro da rade kao koreografi, da rade najrazličitije predstave, i to ne samo kao plesači, nego i kao producenti, organizatori, da rade na spotovima, filmu, televiziji… Točnije, moraju se baviti svime što ima veze s plesom jer se samo tako može preživjeti - govori Larisa i napominje da, iako radi posao koji voli, katkad bude teško održati slobodnjaštvo i radni ritam bez radnog vremena.

- I suprug i ja smo slobodnjaci. To je naš izbor, ali je katkad teško jer nema radnog vremena. Naša su zanimanja različita, ali su opet dovoljno slična da znamo što se događa drugome prije premijere ili nekog važnog projekta, kad po cijele dane provodiš u kazalištu. Zapravo je to katkad kao da ulaziš u rudnik u pet ujutro i ne znaš kad će ti smjena završiti. Pa onda od umora ne možeš spavati... Bude vrlo naporno i psihički i fizički. Evo, sad Goran snima u Makedoniji, a na pulskom festivalu je imao tri filma ove godine što dovoljno govori o tome koliko je lani snimao i bio odsutan - kaže Larisa, ali dodaje da unatoč tome sve stignu, iako se neke stvari - poput adaptacije stana koji bi, sedam godina nakon kupnje, napokon trebao biti dovršen do jeseni - katkad otegnu. Budući da su njihovu sinu Grguru tek tri godine i tri mjeseca, uz takav raspored nije lako uskladiti sve obveze, ali dosad nisu imali nerješivih problema i kad je god trebalo uskočiti Larisi, Goran se uspio osloboditi. A kad su kod kuće, kaže Larisa,  redovito kuhaju i uživaju u tome.

- Prije nismo tako pazili na redovite obroke, ali sada se veselimo već i samom odlasku na plac. Grgur me nekako natjerao da se vratim kuhanju. Kuhamo i jedemo svašta, i meso i različito povrće, želimo da barem jedan obrok pojedemo zajedno. I jednako uživamo u tome i Goran i ja, ali on je čak i nešto bolji za štednjakom - smije se Larisa i dodaje kako unatoč tome što nastoje da Grgur jede zdravo povrće, on sam, kad god to može, radije odabere ćevapčiće i pommes frittes, ali ne buni se kad treba s mamom i tatom nekamo putovati.     

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!