Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Nemam nogu, ali ne odustajem, želim se popeti na Kilimanjaro

None Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL 5

Sinu želim pokazati da prepreke u životu ne postoje. Nije mi važno čime će se baviti, želim ga odgojiti tako da mogu reći da je postao dobar čovjek, kaže Ivan

Tog 31. kolovoza, imao sam 16 godina, bezbrižno sam hodao do trgovine u blizini dvorane u kojoj sam trenirao košarku. Pogledao sam prema cesti da provjerim mogu li je prijeći. Odjednom me auto koji je jurio sto na sat prikovao za betonski stup, priča nam Ivan Ćosić (31).

POGLEDAJTE VIDEO:

Nastupio je novi život. Bolnica. Oporavak. Operacije. Bol. Pa opet: operacija. Oporavak. Bol. I tako do nedavno, kad je “odradio” petu operaciju noge. Bez predaje, unatoč konstantnom bolu koju trpi, tako da iz dana u dan pomalo pomiče granice onoga što biste od osobe s invaliditetom, a pogotovo bez noge, očekivali. Iako je bilo teških trenutaka u životu, nikad nije dopustio da ga to omete u tome da živi najbolje što može.

SUPERDJED IZ MEĐIMURJA Djed (97) je otjerao lopove: Na njih sam se zaletio kao mladić

- Da nisam doživio nesreću, vjerojatno bih postao vrhunski košarkaš, jer sam stvarno bio dobar. No ne razmišljam nikad o tome što bi bilo da nije bilo i tko bih bio da nisam to što jesam. Danas sam odličan u sjedećoj odbojci i živim ispunjeno u sadašnjem trenutku, jer vraćanje u prošlost nema smisla. No ne treba previše planirati ni budućnost, osim onoga što moraš obaviti u iduća dva-tri dana, jer ako se bavite budućnošću, propustit ćete ono najvrednije - sad. Treba živjeti tako da ne propuštate sve ono lijepo što vam se događa - kaže Ivan, koji od 16. godine živi s protezom umjesto lijeve potkoljenice.

I danas često prolazi pored mjesta na kojem je doživio nesreću koja mu je promijenila život i najčešće ni ne pomisli na nju. To je samo mjesto pored kojeg prolazi.

- Najteže je, rekao bih, bilo na samom početku. Bio sam aktivan sportaš i dobar košarkaš. Kad bih markirao iz škole, bilo je to zbog košarke, jer sam je obožavao. A onda sam se morao suočiti s tim da se više nikad neću baviti sportom. U prve tri-četiri godine nakon nesreće doista sam mislio tako. Počeo sam ispunjavati vrijeme drugim stvarima, posvetio sam se učenju sviranja gitare. I danas uživam u svirci i sviram sve, od bluesa do metala - priča Ivan.

U međuvremenu je probao igrati i košarku za invalide, no osjetio je da to nije to, nije se osjećao dobro. Onda je upoznao branitelje, invalide Domovinskog rata, koji su osnovali Invalidski klub Zagreb, s ciljem da se okupljaju i bave sportom radi rehabilitacije.

Zagreb, 02.07.2019 - Ivan Cosic | Autor: Boris Kovacev / CROPIX Foto: Boris Kovacev / CROPIX

- Imao sam veliku sreću što su me prihvatili, to su doista divni ljudi. Oni su bili ratni invalidi, ja civilni, no prihvatili su me kao jednakog, nikad nisam osjetio nikakvu razliku. Tamo sam dobio prekrasnu podršku i mogu reći da je u tom klubu moja druga obitelj - kaže.

Ubrzo je zaključio da je odbojka odličan izbor za njega jer je visok i ima široki raspon ruku, pa ga drugi igrači teško mogu nadigrati. Dobio je priliku opet radom i trudom svrstati se među najbolje i predao se tome.

Otvorila se i prilika da putem EU fondova pokrene projekt Škole sjedeće odbojke, pa se dao u to i uspio se zaposliti na projektu.

NIKOLINA IZ MARUŠEVCA Pili, 'štema'...: 'Nakon razvoda sama sam obnovila 80% kuće'

- Sad svi radimo na pripremi novih projekata na kojima bi se još neki suigrači mogli zaposliti, kako bismo pomalo došli do toga da se financiramo. Od profesionalnog bavljenja sportom se može zaraditi tako da možete živjeti skromno, no treba vremena da postignete rezultate i nije ih lako održati, pa treba misliti i na vrijeme nakon rezultata - priča Ivan.

I nije takav – predan i borben - samo u odbojci. U lipnju je “odradio” utrku Velebit Ultra Trail, 16 kilometara trackinga koji je zahtjevan i za iskusne trkače bez invaliditeta, jer podrazumijeva hodanje, trčanje i planinarenje po teškom terenu.

- Htio sam probati kako to izgleda – kaže kao da je riječ o šetnji do obližnje trgovine, a ne zahtjevnoj utrci na koju se odvažio i bez puno priprema. Zato ne čudi kad kaže da ne voli vidjeti ljude s invaliditetom koje se drže samo toga da imaju određena prava i onda se naviknu na njih i samo čekaju da “sjednu” ta prava, a da ne razmišljaju o tome kako iskoristiti sve svoje potencijale. Ne čudi ni to da se na utrku Velebitom odlučio kako bi testirao svoje granice. Zapravo, da vidi kako izgleda takva staza, “jer se prijatelj i on žele okušati u usponu na Kilimanjaro”.

Foto: Privatni album

- Taj uspon nije toliko fizički zahtjevan, iako jest težak, pa ako mogu svladati Velebit… - priča, pri čemu valja reći da se Ivan inače ne bavi trčanjem, te da je prije Velebita tek “malo trenirao u Parku Maksimir”, u blizini zagrebačke Dubrave, gdje živi sa suprugom i sinčićem starim tek tri tjedna.

Na Trail se uputio i s novom protezom, simboličnog imena “Challenger”, izrađenom upravo za sportaše, koju je na Velebitu testirao. Pokazala se vrlo dobrom, osim što je naknadno zaključio da ju je prije spuštanja nizbrdicom trebao malo podesiti, pa bi bilo lakše. Kad se sve to uzme u obzir, rezultat od 4 sata i 49 minuta velika je pobjeda i motiv da pokuša još koji put. Kako je mnogima u toj utrci zasigurno bio inspiracija da izdrže, pitamo što je njega vodilo na toj stazi.

- Moja inspiracija? Ne znam. Valjda osjećaj: ‘Gle, ajmo to završiti kad si već počeo’ – kaže uz smijeh. Bilo je trenutaka kad je poželio odustati. Zbog bola, umora, osjećaja da ne može dalje. No prelijepa priroda i ljudi koje je susretao ponijeli su ga do kraja. Iako je planirao novi trail već u listopadu, odbojka će još neko vrijeme ostati u prvom planu. Naime, datum utrke na kojoj se želio okušati poklapa se s datumom u listopadu kad počinje Kup Hrvatske u sjedećoj odbojci, a već u ožujku 2020. s reprezentacijom putuje u SAD, na kvalifikacije za Paraolimpijske igre u Tokiju. Zato se ne želi izlagati mogućim povredama zbog kojih bi morao odustati od tih natjecanja. A kakav rezultat na Kupu Hrvatske očekuje?

- Od 11 kupova osvojili smo 10, valjda ćemo nastaviti niz - kaže. Iako je većina njegovih suigrača u reprezentaciji odbojku počela igrati amaterski, i sportom se bavi u slobodno vrijeme, danas su po rezultatima pravi profesionalci. Naime, u mnogim europskim zemljama i sportaši s invaliditetom imaju klubove u kojima su zaposleni i primaju plaću, pa mogu trenirati i po dva puta dnevno i posvetiti se sportu. Među zemljama koje imaju takva pravila su one s vrhunskim rezultatima, no naši dečki su naši dečki: I bez plaće, sa samo dva treninga tjedno, što se uoči važnih natjecanja pojača na četiri, četvrti smo u sjedećoj odbojci u Europi - kaže. Tome treba dodati i da je Ivan dvije godine zaredom osvojio titulu najboljeg napadača Europe. No, vidjet ćemo kakve su nam šanse da ponovimo te rezultate, s obzirom na teške izazove kojima je odnedavno izložen, šalimo se. Prije tri tjedna posao je tata, pa on i supruga Anita, noćima ne spavaju.

- Grozno je. Još smo u onoj fazi da skačemo na svaki šušanj, jer se bojimo da mu se nešto ne dogodi, pa smo stvarno umorni - smije se i kaže da mu je supruga velika podrška.

Kaže da je imao sreću jer prihvaća to da je sport dio njega i važan je za njegovo zdravlje, te da često izbiva zbog sportskih natjecanja. Rado ga i prati na utakmicama, a ako zbog posla to ne može, obično gleda utakmice u živom prijenosu i navija pored računala. Ne ljuti se ni kad ode s dečkima na pikado, ili stolni tenis, kaže, a on zauzvrat nastoji izdvojiti i vrijeme da joj ponekad pomogne oko kućanskih poslova. I usisavanje je, tako, sport u kojem se dobro snalazi, smije se.

- Kako se spremam nabaviti i električne bubnjeve, jer ih želim naučiti svirati, već sam ju pomalo uvjerio i da je to jako dobro za razvoj djeteta, da će mu to koristiti - kaže Ivan.

Dodaje da se neizmjerno veseli ulozi oca, jer vjeruje da će ga ona učiniti boljim čovjekom. I osjeća i veliku obavezu, jer sinu primjerom želi pokazati mnogo toga. Prije svega to da prepreke u životu ne postoje.

KAD SE GUZA UMRTVI... Sindrom 'mrtve stražnjice': Nastaje zbog stalnog sjedenja

- I nije mi važno čime će se baviti, želim uspjeti samo u jednom; da ga odgojim tako da mogu reći da je postao dobar čovjek. Ja sam, na primjer, bio počeo studirati Agronomiju i nisam završio fakultet, pa mama nije bila zadovoljna. No, uvjerio sam se u životu da to nije važno, kao ni to koliko čovjek zarađuje i što ima. Za sreću vam zapravo nije potrebno ništa, osim unutarnjeg svjetla - kaže. A svaki dan po korak naprijed u pomicanju vlastitih granica itekako održava to svjetlo.

Komentari (6)
  • Divno...inspiracija...posebne priče..svi imamo borbe ..želje...snove ..život neke gurne jako prema dnu...rijetki se dignu iz ponora i krenu. Respekt i želim ti da uspiješ, jer posebno je da to osjećaš i da nisi odustao od snova zbog nesreće. Uvijek kažem rijetki žive ..većina samo postoji. Misli koje te pokreću i koje osjećaš u sebi i koje si osvijestio su posebne kao i tvoj trud za sve što život nosi. Samo hrabro koračaj dalje nema straha ..svi smo tu samo u prolazu ...carpe diem 💪😎

    19. 9. 2019,   21:39
  • Bravo za ambicije i upornost, vi ste pravi pokazatelj uspjeha. Sve pohvale.

    19. 9. 2019,   21:10
  • Svaka cast 👍👍👌👌

    19. 9. 2019,   21:29