'Ostavio me sat vremena prije vjenčanja, a bili smo savršeni'

Kanađanka Cindy Maisonneuve (30) iskreno je ispričala kako je preživjela to što ju je zaručnik ostavio sat vremena prije vjenčanja. Plakao je dok joj je govorio kako on to ne može, a ona je bila u tolikom šoku da ga je pitala šali li se. Ali, nije bila šala već je zaista ostavljena pred oltarom, pred okupljenom rodbinom, prijateljima, poznanicima... Bilo je strašno, piše The Guardian.

Bilo je poslije podne i trebala sam se udati. Moja sestra mi je pomagala odjenuti se i pitala me jesam li nervozna. Iskreno sam joj rekla da nisam. Bilo je još samo sat vremena do vjenčanja i ja sam bila sva u svojim snovima - na plaži na Havajima s muškarcem koji je moj najbolji prijatelj. Sjećam se kako mi je sestra prokomentirala to što nisam nervozna: "Pa niti ne trebaš biti. On je super dečko.". Često sam se kasnije sjetila tih njezinih riječi. Prije me to sjećanje znalo rasplakati, a sad mi je smiješno.

Svojeg zaručnika sam upoznala dvije godine ranije na bejzbol utakmici. Bio je visok i sladak. Živjela sam u Torontu, a on je bio dva sata vožnje od mene, ali smo svejedno počeli izlaziti. Vozila sam se svaki vikend do njega da bi bili zajedno. Bili smo opijeni. Zaprosio me šest mjeseci kasnije na plaži tijekom zalaska sunca. Nisam smatrala da srljamo u brak ili da je on požurio  s prosidbom. Ljudi su nam znali govoriti da smo savršen par. Oboje smo aktivni i ambiciozni, a on se super slagao s mojom obitelji. Kupili smo zajedno i kuću dok smo planirali vjenčanje.

Odlučili smo se vjenčati na Havajima, a on se jako puno angažirao oko organizacije. Na dan vjenčanja stajali smo na prozoru hotela i zajedno gledali mjesto na plaži gdje je trebala biti ceremonija. Nisam bila nervozna dok sam se pripremala za vjenčanje i oblačila haljinu. Zato sam vjerojatno bila toliko zatečena s onim što se sljedeće dogodilo.

Ušao je u sobu i rekao da bi želio razgovarati sa mnom nasamo. Plakao je. Mislila sam da su ga preplavile emocije zbog vjenčanja. Tad je rekao: "Ja to ne mogu učiniti.". Pitala sam ga: "Je l' se ti šališ?". Odmahnuo je glavom. Stajala sam tamo s velom u kosi i gledala ga. Muškarac koji je trebao biti ljubav mojeg života mi govori da opoziva naše vjenčanje, i to manje od sat vremena prije početka. Bila sam toliko šokirana da ga nisam pitala zašto to radi. Samo sam mu rekla da ode. Hotelska soba odjednom se činila tako malom.

Moja sestra i kuma su pojurile za njim, ali pobjegao je od njih. Čak nije ni organizatorima rekao da ništa od vjenčanja. Gledela sam kroz prozor kako sestra svima objašnjava da vjenčanja nema. Pomislila sam da ga je možda uhvatila trenutna nervoza i panika, ali pokazalo se da nije tako, otvorila sam ormar, a njegovih stvari nije bilo, čak ni putovnice. Shvatila sam tad da me stvarno ostavio. Slomio mi je srce. Bila sam tako ponižena i devastirana.

Osjetila sam potrebu da moram pobjeći, izaći iz hotela. Otišla sam prošetati uz plažu. Pola sata kasnije nazvala sam ga, a on je samo rekao da je otišao. To je sve. Ni sama ne znam kako sam preživjela tu noć. Bila sam ošamućena. Otišla sam na večeru, ali nisam mogla jesti. Sestra mi je dala tablete za spavanje, no ipak sam se probudila u četiri sata ujutro. Prisjećanje svega o nama mi je u početku bilo najteže preživjeti.

Ono što je otežalo cijelu situaciju je to što je on na otoku ostao ostatak tjedna, a bili smo u istom odmaralištu. Vidjela sam ga na parkiralištu dva dana kasnije i viknula sam mu da je kukavica. Tad je već ljutnja zamijenila tugu. Bavila sam se raznim aktivnostima na otoku samo da ne razmišljam o tome što mi se dogodilo. Cilj mi je bio zaspati svaku večer bez razmišljanja. Ali, došlo je vrijeme za povratak. Vratila sam se u Kanadu okrutnoj stvarnosti. Preselila sam nazad svojim roditeljima, a oni su se pobrinuli za prodaju kuće. Osjećala sam se kao da sam ponovo u pubertetu.

Nekoliko tjedana kasnije sam ga srela, a on je predložio da budemo zajedno, ali bez vjenčanja. To mi je bilo jako čudno. Razlog zašto se nije htio oženiti bio je, barem je on tako rekao, to što ja želim djecu, a on ne. Nije mi nikada objasnio zašto je to postalo toliko bitno baš na dan našeg vjenčanja. S vremenom smo izgubili kontakt jedeno s drugim. Sada, šest godina kasnije, ponovno izlazim s jednim muškarcem. To što mi se dogodilo je dovoljno daleko u prošlosti da me ne može više toliko povrijediti. Baš sam rekla prijateljima kako se sad mogu bez problema smijati svemu tome.