Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Potresna ispovijest iz života: "Moj muž, moj dečko i ja..."

None Foto: instagram

Ova priča je kompliciranija nego što biste mogli pomisliti, ali i očekivati. Ponekad život piše nevjerojatne sudbine, kao što je slučaj Nore Mcinerny Purmort kojoj je muž bio ogromna ljubav

U redu, prevarila sam vas da kliknete misleći kako je ovo neka seksi razvratnička priča a zapravo je priča o mom suprugu koji je umro i mom sadašnjem dečku prema kojem osjećam puno toga. Realno, to je priča o dvoje muškaraca koje i dalje volim, piše Nora Mcinerny Purmort za Elle

Kao što bi vam većina ljudi rekla, našla sam ga kad ga nisam tražila. Bila sam udovica gotovo godinu dana, nakon što je moj divan muž preminuo meni na rukama zbog tumora na mozgu koji ga je uništavao iz dana u dan sve do dobi od 35 godina u kojoj ga je oduzeo.

Provela sam tri godine braka kraj njega, dogovarajući termine zračenja, brinući da pije kemoterapiju i gledajući s njim Sopranose cijele noći, kako bi se probudila ujutro da brinem o našem djetetu, a da on čuva snagu koja mu je bila potrebna da preživi. 

"Ne brini" rekao mi je više od jednog morona dok sam ja stajala, izvan sebe i lagano pijana, pozdravljajući na stotine ožalošćenih ljudi na njegovom pogrebu, "još si mlada i lijepa, naći ćeš nekoga".

Imala sam 31 godinu.

Naravno, nisam baš bila za tu ideju dok je ljubav mog života ležala tek nekoliko metara od mene u lijesu. Znala sam da su u pravu. Da ću naći nekoga. I da će se vjerojatno neko zaljubiti u mene, možda zbog moje prošlosti ili možda unatoč njoj. Muškarce privlači snaga, ali i ožiljci, a u mjesecima koji su uslijedili brojni muškarci kao da su mi mahali rukom, govoreći "hej, hoćemo li pokušati?".

I, na neki način, jesam. Bila sam dovoljno usamljena da poljubim nekoga, da ne večeram sama, no još uvijek dovoljno mrtva da mislim kako nikad neću oživjeti, kako ću cijeli život voljeti samo pokojnog Aarona. Bila sam posve potrošena.

Aaron i ja smo se upoznali u jesen 2010. Naš je prvi spoj trajao šest sati i završio rukovanjem, i to je bilo to - bilo smo zajedno. Cijelog dana bismo se dopisivali, zajedno provodili svaku večer. Tiho smo radili jedan kraj drugoga na svojim laptopima, smijali se serijama te pekli kolače koje smo nosili prijateljima.

I onda, moj savršeno zdrav dečko se razbolio. Nepovratno i neizlječivo. Moja ljubav za njim se utrostručila sa svakim vađenjem krvi, magnetnom rezonancom, kemoterapijom i zračenjem.

Kad smo se vjenčali, dva tjedna nakon što su mu iz glave izvadili tumor veličine golf lopticem izgovorili smo riječi kao naši roditelji, bake i djedovi i svi prije nas - u dobru i u zlu, u bolesti i zdravlju, dok nas smrt ne rastavi.

Gore od toga da mu je tumor svakog dana uništavao tijelo je bilo to što mu je svaki dan oduzimao njegovu samostalnost. Više nismo mogli popiti vodu iz iste čaše da ga moje bakterije ne bi ubile, a onda možete shvatiti koliko smo fizički i seksualno bliski mogli biti. 

Imali smo četiri godine zajedno. Četiri godine za gledanje TV i jedenje sira u krevetu. Četiri godine da naučimo značenje riječi ljubav, ponašanja kao da je sve u savršenom redu sve dok se uslijed jednog napadaja nije srušio za stolom gdje smo ugostili ljude na večeri.

Kad ja Aaron umro, kad je izdahnuo svoj posljednji dah i nije ponovno udahnuo, osjetila sam kako mi se srce raspuknulo, a tajna života mi se stvorila pred očima - tu smo da volimo, ništa više.

No, nisam mogla. Potrošila sam svu ljubav, barem one romantične stvari, noseći svog supruga do kupaonice i vežući mu cipele, dajući mu morfij dok je padao u nesvijest od bolova. 

Nisam bila toliko glupa da sam mislila kako se nakon 31. više nikad neću seksati, no pretpostavljala sam da će to biti s muškarcem koji voli mene, čije osjećaje mogu primati, ali nikada tako uzvraćati. Super, jel'da? Dođi ovdje, voli me i obožavaj, a ja ti neću dati ništa zauzvrat. I eto, nije ih se baš previše nudilo s time.

Na obljetnicu dana operacije mog supuga istetovirala sam dva mala srca na svoja zapešća, oni su bili podsjetnici za mene na ljubav koju sam mu dala, ali i na onu koju je on meni dao i tu je ostala. Da je mogu uzeti za sebe i početi davati drugima, da će mi se ljubav uvijek vratiti, da mi neće ponestati...

Foto: instagram

Tako sam jednog dana čačkala po svojim tetovažama u dvorištu prijatelja, a do mene je sjeo stranac koji se drag i duhovit. Toliko da se sramio dok sam ga pitala da mi ispriča o svome razvodu. 

Ispostavilo se da je drag i brižan. Često me gleda u oči. Glasno i iskreno se smije mojim šalama.

On nije Aaron. I nikad neće biti. I on ne treba biti. 

Moja cijeloživotna ljubav prema Aaronu se potrošila, kako je i trebalo. Mjesto koje je imala u mom srcu uvijek će biti zauzeto samo za njega. No ono što je fora je to što je moje srce dizajnirano kao Hogwarts - puno tajnih prolaza i soba za koje nisam znala da postoje, mjesta gdje nova ljubav može rasti usporedno s tugom, unutarnjom srećom, nesigurnostima...

To je ono fora s osjećajima - možemo ih imati sve, poput kolačića. Mogu li tugovati i istovremeno voljeti nekog novog? Da.

 

 

 

Komentari (54)
  • Cilu ovu kobasicu san pročita očekujući nešto. A jesan blento!

    10. 3. 2016,   16:18
  • ja ne vidim ništa komplicirano bar u priči,život ide dalje...sudbina ne pita

    10. 3. 2016,   16:04
  • Zanimljivo je da je zajedničko dijete spomenula samo jednom. Ili je to bila neka metafora??? Uglavnom se sve vrti oko NJE. Bez veze sam to čitala.

    10. 3. 2016,   21:18