Šarolika Kina: Vožnje rikšom, noćne tržnice, Zabranjeni grad

Dva sata leta iz Zagreba do Istanbula, par popijenih pića na predivnom Ataturk aerodromu i 12 sati kasnije eto nas već u Shanghaiu, najmnogoljudnijem gradu na svijetu koji broji preko 16 milijuna stanovnika. Nakon pokupljene prtljage, tzv. Maglev vlakom jurimo prema centru Šangaja brzinom većom od 400 km/h.  

Nakon 15-ak min vožnje od aerodroma već smo u centru grada gdje izlazimo na blještavu Nanjing ulicu, punu trgovina najskupljih svjetskih bendova. Vukući kofere zaustavljamo taksiste dajući im papirić na kojem imamo napisano ime našeg hotela na kineskom pismu kanji. No, pored objašnjavanja na engleskom i unatoč našem papiriću, ne uspijevamo naći taksi koji bi nas prevezao do hotela. 

Odlučujemo uzeti stvar u svoje ruke, uzimamo mapu grada i počinjemo s potragom. Navlačeći kofere prolazimo par mračnih ulica, prvo iznad pa onda ispod mosta gdje vidjesmo par skitnica. Pomislimo da smo zalutali u krivu stranu no naposljetku izranjamo pokraj hotela, ni u jednom trenutku ne osjetivši strah. Naime, stopa kriminala je prilično mala u Šangaju, usporedivši je s europskim metropolama. 

Šangaj je za takav velegrad začuđujuće čist grad. Na ulici teško da ćete naći opušak od cigarete ili bačeni papirić. Arhitektura grada naprosto fascinira. Na Pudong četvrti možete se popeti na jednu od najviših (494.4 m) zgrada na svijetu Shanghai World Financial Center, koja neodoljivo podsjeća na otvarač za boce, s pogledom na susjedni Jin Mao Tower i pogledom koji preko rijeke Huangpu puca na stariji dio grada u kojem se osjeti veliki utjecaj francuske arhitekture. 

Noćni život u Šangaju

Ono što je također vrijedno spomena jest noćni život u ovom gradu. Klubovi koji se nalaze u bivšim atomskim skloništima, usred poslovnih nebodera, u alejama gdje ih ima nekoliko desetina; svi su vrijedni posjeta. Percepcija da je Kina zemlja gdje je sve jeftino pada u vodu jer pivo u jednom od takvih klubova košta oko 5 eura.

Put do Xi'ana, bivšeg glavnog grada

Nakon nekoliko dana aklimatiziranja na Kinu dolazimo na centralni kolodvor Šangaja gdje hvatamo brzi vlak za Xi'an koji je jedan od četiri bivša glavna grada Kine. Xi'an je ujedno bio i istočna polazna, odnosno završna točka Puta svile, a poznat je i kao mjesto uz koje se nalazi vojska od terakote napravljena u vremenu dinastije Qin. Ne tako davne 1974., jedan od zemljoposjednika bušio je rupu da bi napravio bunar, prilikom koje je slučajno nabasao na terakota vojsku. Daljnjim iskopavanjem pokazalo se da na tom mjestu leži preko 8000 kipova vojnika i njihovih konja. Vojnici i njihovi konji su prirodne veličine, svaki sa svojim  izrazom lica, posloženi u vojne formacije da bi vladali nekim drugim carstvom u posmrtnom životu svog prvog cara Kine zvanog Qin Shi Huang.

Ludi promet

Xi'an za razliku od Šangaja opravdava percepciju koju čovjek ima kada prvi put posjećuje Kinu. Kaotičan promet u nekoliko traka stišava se jedino između 2 i 6 ujutro, a u ovom gradu od 2,5 milijuna stanovnika jedino sredstvo javnog prijevoza su autobus i taksi. Jedna od stvari koja me je pomalo iznenadila u Kini je ta što nitko, odnosno 99% ljudi ne razumije engleski jezik. Na engleskom jeziku je nemoguće objasniti taksistu gdje želite da vas vozi. Jedini način da bi to uspješno napravili jest da vam na recepciji na kineskom pismu napišu adresu. 

Put do svete planine - dug, fascinantan i zastrašujuć

Osim vojske terakote, na par sati vožnje od Xi'ana možete doći do jedne od 5 svetih planina u Kini, zvanoj Huashan, koja je poznata kao ''Strma planina Broj Jedan pod nebom''. Na nju je nekoliko careva dolazilo odavati počasti, a u nekim spisima se nalazi i da je Lao Tze, osnivač Taoizma, živio i služio propovijedi na planini. Ona je dom za nekoliko taoističkih hramova, a ono što je specifično i za neke zastrašujuće kod ove planine je uspon koji morate proći da bi došli do nekoliko vrhova na kojima se nalaze hramovi. 

Naime, put dugačak nekoliko kilometara napravljen je ljudskom rukom da bi se carevi lakše penjali na svetu planinu. Da bi uštedjeli nekoliko sati strmog hoda, do otprilike pola planine je moguće doći žičarom koja se na pojedinim dijelovima vožnje nalazi i na nekoliko stotina metara iznad tla. Nakon toga vas čeka iscrpljujući i zastrašujući uspon po planini po kojoj se penjete stepenicama uklesanim u zid pod uspravnim kutom pridržavajući se za željeznu ogradu. Na nekim dijelovima planine postavljene su daske širine svega 30-ak cm preko kojih dolazite na druge dijelove puta držeći se čvrsto uz stijene kada gledate u provaliju od nekoliko stotina metara ispod vaših nogu.  

S pravom se smatra jednim od najopasnijih putova na svijetu prilikom kojeg možete upoznati lepezu kineskih karaktera. Nemojte se čuditi kada ugledate horde ljudi na strmim, opasnim i uskim putovima obučenim u poslovna odjela, klince u sandalama, žene u raznoraznim odjevnim kombinacijama.  

Povoljne željeznice unutar Kine

Jedan od boljih načina transporta unutar Kine jest željeznica. Njihovi vlakovi prevaljuju velike udaljenosti, kvalitetni su, a prosječna brzina im je preko 160 km/h po sasvim prihvatljivim cijenama. Tako možete udaljenost od 1200 km iz Xi'ana do Pekinga prijeći unutar jedne noći spavajući u vagonu prve klase za svega 50-ak eura. Kinezi već razvijaju ideju kako bi povezali Peking i London vlakom, što se s obzirom na funkcionalnost njihove željeznice ne čini nemogućim. 

Očekujući da će vlak stati na glavnom kolodvoru u Pekingu, prilično nas je iznenadilo što nakon sat vremena lutanja oko kolodvora nismo mogli naći stanicu metroa. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja konverzacije na engleskom s domaćima, shvatili smo da smo izašli na Pekinškom zapadnom kolodvoru jer naime, postoje četiri željeznička kolodvora. Našavši se u nezavidnom položaju nije nam ostalo ništa drugo nego pokušati s taksistima. Srećom, taksist je preko mobitela nazvao prijateljicu koja je pričala engleski pa smo se nakon pola sata pregovaranja uspjeli dogovoriti u koji hotel nas treba odvesti. 

Filmski dobar Zabranjeni grad

Smjestivši se u hotel tik uz Zabranjeni grad, iznajmili smo bicikle i krenuli u razgledavanje centra. Voziti se biciklom između trga Tiananmen i Zabranjenog grada s koje vas promatra Mao Ze Tung neopisiv je osjećaj. Parkiravši bicikle među stotinama ostalih ušli smo unutar Zabranjenog grada. Zabranjeni grad je naziv za nekadašnju carsku palaču iz doba kineskih dinastija Ming i Qing, a nalazi se u samom centru Pekinga. Skoro 500 godina služio je kao carevima i njihovim podanicima, jednako kao i ceremonijski i politički centar kineskoj vlasti. Građen od 1406. do 1420. kompleks se sastoji od preko 900 objekata, 8700 soba te površinu od 720.000 m2. 

Rikšom po Pekingu

Peking je također poznat i po "siheyuan" dvorišnim kućama i "hutonzima", malim uličicama kojih je nažalost sve manje i manje radi širenja grada i potrebom za stambenim prostorom sve veće populacije grada. Jedan od boljih načina kojim možete doživjeti stari Peking jest da iznajmite ‘’ljudsku rikšu’’ koja će vas provozati starim skrivenim uličicama u samom centru Pekinga. Pojesti pekinšku patku je nešto što u Pekingu morate napraviti, a za one više avanturističkog duha preporučilo bih Donghuamen noćnu tržnicu. Dočekat će vas veličanstveni prizor nekoliko desetaka štandova s raznovrsnom hranom. Hodajući uz štandove začudit će vas što se sve od hrane tamo može naći. Počevši od morskih zvijezda, preko zmija, pasa pa i do, za nas, normalnih hobotnica.

Kako do Kineskog zida?

Kineski zid možete posjetiti na nekoliko različitih lokacija, od kojih je za turiste najpopularnije mjesto Badaling. No, da bi doživjeli raskoš Kineskog zida potrebno je iznajmiti taksi i doći do 2 sata vožnje udaljenog mjesta Jingshaling. Nakon pola sata šetnje do uspona na zid krećete na hod od otprilike 5 sati po zidu prema mjestu Simatai. Unutar tih 10 km hoda po zidu dobit ćete dojam kolika je to građevina i koliko ljudskih života je moralo biti izgubljeno da bi se tako nešto napravilo. Velika prednost ovakvog obilaska zida jest što nećete sresti skoro nikoga od ostalih turista, dapače vjerojatno ćete naletjeti na ljude koji imaju prilično bizarna radna mjesta. 

Naime, pošto su Jingshaling i Simatai dvije različite, nazovimo ih općine, svaka općina naplaćuje ulaz na svoj dio zida. Tako ćete hodati samo nekoliko kilometara po zidu dok odjednom ne naletite na stariju gospođu koja spava na sred puta. Čuvši vas da prolazite uredno će se probuditi i naplatiti vam kartu. Došavši do Simataia, imate mogućnost da se spustite sa zida preko kanjona rijeke na užetu, što će prilično zagolicati maštu ljubitelja adrenalinskih uzbuđenja. 

Dva nezaboravna tjedna u Kini su prebrzo prošla. Za samo 12 sati već smo bili kod kuće, puni dojmova i obogaćeni za još jedno iskustvo. Kina je zemlja koja može zadovoljiti i najzahtjevnije ljubitelje putovanja, kako one željne adrenalinskih uzbuđenja, tako i one koji radije uživaju u mirnim šetnjama i razgledavanju znamenitosti.