Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Slijepi Željko: Kćer nikad nisam vidio, zbog nje osvajam vrhove

None Foto: Privatna arhiva 11

SVE BLIŽE CILJU Želim ‘ubrati’ sva 152 vrha Hrvatske, priča Željko (50) kojeg je kćer ‘zarazila’ planinarenjem. Jedino za čim žali je što nikada nije vidio njezino lice

Sve je počelo prije osam godina kad je kći Nika upisala osnovnu školu Zapruđe i krenula, zajedno sa suprugom Vlastom na probni planinarski izlet sa školskom planinarskom grupom Gojzeki. Njih dvije na planinarenje, a ja sam ostao sam doma. Znate, kad ste slijepi tata, ne možete neke stvari raditi s djetetom, voziti bicikl, ići na bazen, u park. Ne da vi nekog ne možete čuvati, nego vas netko mora čuvati. To malo baca u "bed" i frustrirajuće je. Hodao sam po stanu i mislio si, "sad će one svaki vikend u planine, a ja ću biti doma". Onda sam predložio vodiču Gojzeka Alanu Čaplaru i Nikinoj učiteljici Duški Marcić Svilar da probno odem na jedan izlet s njima. Iako sam nekad davno išao u planine, bio je to moj prvi izlet sa sljepoćom, počinje priču Željko Brdal (50), profesor povijesti i strastveni planinar, koji unatoč tome što ne vidi, osvaja visoke planinske vrhove.

POGLEDAJTE VIDEO:

Od kad je, zapravo, noge ugurao u one prave planinarske gojzerice, ne staje.

- Ma što da vam kažem, totalno sam nadrogiran na planinarenje. Vodim dnevnik svih izleta, a prvi koji sam zabilježio bio je onaj na Oštrc 2012. godine. Od tada sam vikendima najčešće negdje u planini, pa čak i po više dana. Mojim curama to nije tako fora, tako da sam ja sada puno više u planinama nego njih dvije. One možda idu jednom u mjesec ili dva - kaže ovaj rođeni Zagrepčanin. U rujnu je svladao Säuleck, austrijski vrh visok 3086 metara, i to je najviša nadmorska visina na kojoj je bio.

Foto: Privatna arhiva

- U nedjelju smo gore i dole hodali od 7 ujutro do 22.30 sati, s time da smo prvi dan, u subotu došli na cca 2000 metara i prespavali u domu. No tih preostalih tisuću metara bilo je najteže. Teren je bio izuzetno zahtjevan, mnoštvo stijena svih veličina i oblika, hodanja i penjanja - bilo je naporno i psihički i fizički, kiša nas je oprala, tuča je padala, a hodali smo i po snijegu. Staza nije imala sajle, klinove, među planinarima je poznata kao i "granitni pakao". Razbacane granitne ploče uokolo, bilo ih je more, a stazi, ako je se tako može i nazvati, nikad kraja. Nismo mogli koristiti štap kojim me obično vode, već smo se držali za ruku, a moj vodič Mladen mi je opisivao svaku tu ploču. Nikad se nisam držao za ruke toliko koliko taj dan s njim, to je bila neka neraskidiva veza, puna povjerenja, prijateljstva i podrške - priča Željko.

Kad planinari, kaže, spor je, ali spašava ga kondicija i upornost. Zbog toga ga zovu "nosorog".

Foto: Privatna arhiva

- Kad smo došli gore nakon pet sati, cijela ekipa me čekala, svi odreda promrzli. Bez njih ne bi mogao ništa. A znate kakav su mi doček napravili na vrhu - sa šampanjcem i tortom. Skakali su od veselja jer su znali koliko je njima trebalo, a pogotovo i onda kad znaju da sam ja slijep. Isplakao sam se ko kišna godina. Evo i sad mi suze idu kad se sjetim tog trenutka sreće i ponosa - emotivno se prisjeća Željko. Bio je to jedan ogroman test volje i želje, snage tijela i uma, prijateljstva i podrške.

Foto: Privatna arhiva

- Mladen Stanković zvan Grandiozni kao vodič i Daniel Veček koji je kao osigurač hodao iza mene bili su fantastična planinarsko prijateljska podrška bez kojih nikada ne bih ubrao svoj prvi „tritisućnjak“. Čarolija i tako nastane kad uberem vrh, ali sam izlet, samo hodanje je sastavni dio tog svega. Pitaju me 'Kako, kada ništa ne vidiš?', ali doći na vrh planine, unatoč sljepoći, a zahvaljujući ekipi, to je nešto čarobno, neopisivo, poput putovanja u svemir. Još zahtjevniji dio mog planinarenja je silazak kad shvatim da se treba i vratiti. Spuštanje je uvijek puno zahtjevnije - govori Željko.

Foto: Privatna arhiva

Ovaj promicatelj pješačko-planinarskih pohoda sebe još naziva i pravim planinarskim domoljubom. Naime, njegova životna želja je da 'ubere', kako on zove osvajanje vrhova, sva 152 vrha Hrvatske planinarske obilaznice. Dnevnik HPO mu je sjajan putokaz, a do sada ih je Željko osvojio nevjerojatnih 126. Od 2012. to je hrpa ubranih vrhova, a još mu treba samo 26 da zaokruži cijelu priču.

- Iskreno, razmišljam hoću li se zaustaviti u nekom trenu, jer preostali vrhovi su vrlo zahtjevni, ima skakanja, oštrih stijena, sajli. S druge strane znam sebe, i da nešto želim napraviti do kraja - uporan je Željko koji će od strane Hrvatskog planinarskog saveza krajem ove godine dobiti visoko priznanje povodom 125 vrhova HPO-e. Aktivni je član HPD-a Željezničar i ima svoju planinarsko- prijateljsku ekipu s kojima najčešće ide u pohode po planinama. U HPD-u Željezničar u Zagrebu svojedobno je završio i planinarsku školu, a svoj nadimak Gojzek je stavio u potpis, nek se zna.

Foto: Privatna arhiva

- Brinem se za pratnju jer oni brinu o meni, hoću li pasti i slično, i to nauštrb brige za sebe. No istini za volju mogu vam reći da se češće udarim u stanu, ili u retrovizor kamiona sparkiranog na zebri, nego mi se nešto dogodi na planini. Važan dio mog planinarenja je druženje, zeka peka, putovanje, prijateljstva, podrška. Ma i da vidim ne bih išao sam - kaže Željko.

NAŠE ZVIJEZDE Slijepi glumci kazališta Novi Život: U birtiju možemo i sami!

Objašnjava nam kako može pratiti i normalan hod, ako teren to dopušta, ali cilj i tako nije brzina.

- Sporiji jesam, ali nadoknadimo sve zafrkancijom i razgovorom. Znači, planinarenje s invaliditetom nije nemoguća misija. Nedavno smo bili na planinarskom tečaju za ljude s invaliditetom, a koji je vodila Aleksandra Kuzmanić. Bilo je i slijepih i oboljelih od multiple skleroze - dodaje Željko kojem je vid, zbog nasljedne bolesti, retinalne pigmentoze, počeo propadati još u djetinjstvu.

- Moja bolest je progresivna, i vid sam počeo gubiti već s četiri godine. Moja majka je također slijepa, a doktori su mi kazali da nasljednost ide po ženskoj liniji. Prije nego sam postao otac, otišao sam na testiranja kako bi se vidjelo mogu li prenijeti bolest. Srećom, ispostavilo se da ne. Moja Nika, danas 15-godišnja gimnazijalka, nosi samo naočale, te ima uobičajenu dioptriju - govori nam Željko, te otkriva da mu najteže od svega pada to što nikad nije vidio lice svoje kćeri. Odrastao je u Sopotu u Novom Zagrebu, a kao dječak je odlazio kod bake u susjedno Središće, gdje i danas živi. Zbog toga se izvrsno snalazi u kvartu, a put do posla je naučio s vremenom iako i tu najčešće ide s ekipom.

Foto: Privatna arhiva

- Nisam odmah startao s bijelim štapom. Tek sam se na prijelazu stoljeća učlanio u Savez slijepih. Morao sam to prelomiti u sebi, pomirit se da gubim vid - kaže Željko. Osnovnu školu završio je sasvim normalno, s naočalama, ali srednju je upisao Vinko Bek. Završio je geografiju i povijest redovno. Po njegovu kretanju ni ophođenju s ljudima, ne biste ni primijetili da ne vidi sve dok ne rasklopi svoj bijeli štap. Intervju smo napravili, simbolično, na Dan bijelog štapa. Volio bi, govori mi, dok hodamo do obližnjeg kafića i vodim ga pod ruku, kad bi slijepi dobili svoju priliku. Ovako su bespravno marginalizirani.

Foto: Privatna arhiva

-Ja sam imao sreće, pa sam se redovno i zaposlio kao profesor povijesti u I. osnovnoj školi Dugave. Tada sam još bio samostalan i donekle vidio, mogao sam i čitati i sam se kretati. Radim tamo već skoro 25 godina, a kako sam gubio vid, morao sam se i bio sam spreman prilagođavati se, pa sam s vremenom razvio metode koje će me održati na poslu. Iako su mi svi predlagali da odem u mirovinu, ja sam ostao ustrajan u tome da i dalje predajem. Eto, danas ne bi radili intervju, da sam ih poslušao. Nekad sam mogao samostalno upisivati bilješke i ocjene, a sada imam pomoć na nastavi, 'treniram' mlade profesore povijesti koji su kod mene na stručnom stažiranju. Oni sada upisuju ocjene u e-imenik - priča nam Željko kojem danas uvelike pomaže čitanje sa 'screen readerom' pa primjerice normalno komunicira mailom, dok na 'brajici' samo radi kratke bilješke za sastanke. U svojoj školi već je odavno prava 'legenda', jer radi redovan posao. Bilo je školskih godina kada je provodio nastavu u 12 razreda s oko 270 učenika od V.-VIII. razreda.

TERAPEUTI VELIKA SRCA Ljekoviti dodir slijepih masera briše napetost i opušta tijelo

- Imam svoje metode kojima se pripremam za nastavu. Kod mene je uvijek red, kad se radi, radi se, kad se zeza, zeza se. Učenici kod mene sjede na pozicijama šahovske ploče, nema pomicanja bez mog odobrenja. I ništa ne rade na mojim satovima nego na nekim drugima - smije se profesor Brdal. Ali da je naporno, naporno je, milijun je informacija koje mora zapamtiti.

Foto: Borna Filic/PIXSELL

- Pošto ne mogu ništa promijeniti, radije ne razmišljam o tome - obrazlaže Željko.

Zato se toliko strastveno i posvetio planinarenju, a planinarska apstinencija mu izrazito teško pada. Nakon što mu je 2015. godine pukao disk u kralježnici, tri je mjeseca proveo u krevetu.

- Bili smo na Dinari nekoliko mjeseci ranije, prošli kamen i krš, oluje i kišu. No to nije bilo ništa, jer trenutak kad se to dogodilo bio je kad sam sjeo na klupicu da odmorim. Bolovi su nakon par dana postali neizdrživi, završio sam na hitnoj gdje su mi rekli da mi se ukliještio živac i daće proći. No nije mi bilo bolje, i na kraju su otkrili da mi je pukao disk u kralježnici. Bilo je upitno hoću li ikad više hodati. Bio je to za mene šok - prisjeća se tog zastrašujućeg osjećaja nemoći. Beskrajno razmišljanje dovelo ga je i do dugih razgovora s Bogom.

- Često sam ga pitao 'Pa kaj to nije dovoljno što sam slijep, kud još i to da ne mogu hodat, a kamoli planinarit?'. Srećom uspio sam se dignuti iz kreveta. Svi mi kažu da se savršeno nosim sa svime, ali moraš imati vrašku volju i želju za prevladati sve prepreke - priča naš sugovornik koji s nevjerojatnom lakoćom motivira druge da čine dobro kako za sebe tako i za ostale... Između ostalog, smatra kako je neizmjerno važno svakodnevno se kretati, pa te blagodati hodanja Željko prenosi i kolegama i bivšim kolegama. S njih 26 tri puta tjedno 'natječe' se u broju koraka koji prijeđu svaki dan.

- Svakog ponedjeljka, srijede i petka, podijeljeni smo u grupe po četiri i zbrajamo si korake. Minimalno se mora skupiti 44.444. Inače im kažem da niti ne šalju rezultate. Kao voditelj-koordinator projekta Korak po korak dijelim im nagrade, kemijske, privjeske, i slično, ali samo kad brojka kaže da su prošli 2, 3, ili 5 milijuna koraka. Jednom je iskušao kolike su mu granice.

Dreamstime ČINJENICE O SNOVIMA I slijepi ljudi sanjaju, a noćne more u trudnoći su dobar znak

- Ishodao sam 70.000 koraka. Hodao sam od 5 ujutro do pola 12 navečer - ponosno kaže. Naravno, uz prijateljsku podršku i pratnju te uz razgovor i druženje nabrao se koračajući rekordić. Šah je još jedna velika Željkova ljubav. Nekoliko je puta bio prvak Zagreba i Hrvatske sa Šahovskom školom Dugave. Postigao je, kaže, maksimum. 'Širokopojasni Širitelj Školskog Šaha' organizator je turnira Dugave open te Mikronis kupa, a napisao je i knjigu Školska šahovska epidemija koja govori o tome što točno razvija šah kod djeteta. Uz velike planinarske i šahovske pothvate, Željko je i autor nekoliko udžbenika iz povijesti, a prošle godine mu je pisanje oduzelo četiri mjeseca, stoga je planinarenje morao prekrižiti. a želju za kretanjem ponekad je ugasio šetnjom psa po kvartu. Pitali smo ga i gdje obično trenira.

Foto: Privatna arhiva

- Penjući se po stepenicama svoje zgrade ili obližnjeg nebodera jer stepenice pružaju idealne uvjete za stjecanje kondicije - govori Željko koji nam iznosi jedan paradoks kojim je obavijen njegov život.

- Malo je neobično za jednog profesora povijesti, ali ne gledam unatrag jer ponekad padam u 'bed'. Nekad sam se bavio sportom, igrao sam ping-pong, šah, vozio bicikl. Eh, što bih sada dao da mogu voziti bicikl. Iskreno, fali mi vid. Zna me zadesiti jednom tjedno barem jedna ili dvije situacije u kojima nešto 'ne mogu' i tada se isplačem kao kišna godina. To što nisam vidio kćer, bolna je točka. Ne vidim ni vrh kad jednom stignemo gore. Srećom pa imam dobre ljude koji mi opisuju sve što njihove oči zapaze, jer kad hodaju sa mnom zapažaju i više - otkriva nam Željko.

Foto: Privatna arhiva

On prirodu 'osjeti', taj njen miris, cvrkut ptica...

- Napisao sam desetak i više članaka za Hrvatski planinar, članci su bili sasvim solidni i čitljivi s obzirom da tekst sastavljam od viđenja drugih i zezancije i fora koje prosipamo dok se penjemo - kaže Željko. Zafrkancija je cijelim putem. Željko je posebno vješt u kovanju nadimaka, pa su tako njegovi planinarski prijatelji i Korak po korakovci zavrijedili svoje nadimke poput Atraktivni, Buraz, Gastro, Grandiozni, Jastrebarski, Kum, Predsjednica, Sirena, Tajnovita, ... 

Prvi izlet

Bila su tri autobusa puna djece i išlo se na izlet na Petrovu goru. Supruga mi je bila vodič taj put. Držao sam jedan kraj štapa u desnoj ruci dok je drugi kraj bio kod supruge, a u drugoj sam imao još jedan štap da si olakšam kretanje. Nitko nije znao da sam slijep osim učiteljice i voditelja grupe. Kad smo išli natrag, netko je rekao 'Svaka čast Željku, svladao je stazu bez problema iako je slijep'. A onda sam samo čuo: 'Ma tko je tu slijep?'. Nitko nije skužio da ne vidim. Zapravo je sve ispalo savršeno. Bio je to početak 2011.. Tad nisam ni slutio da će se to pretvoriti u moj hobi, kaže Željko i dodaje da je to bio okidač da ne ostane vikendima sam dok mu je kći na izletu.

Foto: Privatna arhiva

- Bilo je važno da osim supruge, su tu i drugi ljudi koji će me voditi, poput prijatelja Davora Oršanića i Nine Vitasa. Krug ljudi koji su sa mnom hodali se širio. Od kad sam završio planinarsku školu skoro svaki vikend sam negdje, naravno kad imam priliku. Nije važno je li to Velebit, može biti i Samoborsko gorje, Japetić, bitno da se ide.

Škola za planinare s invaliditetom

Svi ljudi s invaliditetom za kretanje u planinama trebali bi imati planinarskog vodiča. Praksa je da sve izlete planinarskih društava, a ne samo izlete vode planinarski vodiči jer su oni upravo za to i školovani, objašnjava nam Aleksandra Kuzmanić, planinarska voditeljica i voditeljica Radne skupine za osobe s invaliditetom pri Komisiji za vodiče Hrvatskog planinarskog saveza (HPS). Radna skupina je osnovana krajem 2017. godine na inicijativu Stjepana Dubca. Na nedavno održanoj Radionici za ljude s invaliditetom u planinarstvu održanoj na Svilaji sudjelovalo je 25 planinara iz 10 planinarskih društava s područja Hrvatske, od čega su bila četiri slijepa planinara, osoba koja je preboljela leukemiju, osoba oboljela od multiple skleroze, 14 planinarskih vodiča, četiri planinara koji aktivno sudjeluju u vođenju osoba s invaliditetom i rehabilitatorica iz Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek.

DOBIO STRAŠNU INFEKCIJU Oslijepio je na jedno oko - nije skinuo leću, a otišao se tuširati

- Nakon završenog školovanja planinarski vodič dobije licencu koju mora svake tri godine obnavljati. Međutim u vođenju OSI u planinu smo do sada bili 'samouki'. Ovo je prva takva radionica na kojoj su vodiči koji su vodili OSI u planine te stručnjaci, kao i same OSI izmjenjivali svoja iskustva u vođenjima - govori Splićanka Aleksandra Kuzmanić. Dodaje da su mogućnosti ljudi s invaliditetom gotovo jednake mogućnostima drugih.

- Obzirom da su se naša dva slijepa planinara ovo ljeto popela na Triglav, usudila bih se reći da je sve ostvarivo. Ali bitnije od vrhova je uključivanje tih ljudi u planinarenje i druženje. Svi zajedno možemo uživati u prirodi. Netko će uživati gledajući, netko slušajući...nije bitno na koji način. Svi ljudi koji su sudjelovali na ovoj radionici su jako inspirativni i veliko je zadovoljstvo biti u tako pozitivnom društvu - kaže Kuzmanić. Svaki pristup čovjeku s invaliditetom je individualan i potrebno je vremena dok se naviknu na planinarskog vodiča. Zbog toga postoje različite tehnike vođenja - sa štapom, užetom, pod ruku...

Foto: Privatna arhiva

- Moja sestra ima multiplu sklerozu i ona mi je bila najveća inspiracija za sudjelovanje u ovoj lijepoj priči. Zato je ova priča za mene vrlo osobna. I ne samo za mene već za cijelu moju obitelj, obzirom da su svi uključeni u ovaj rad. Kada smo započeli s vođenjem OSI u planinu u sklopu mog matičnog društva, Hrvatskog planinarskog društva Mosor, nisam ni slutila koliki će biti odaziv vodiča i ostalih planinara koji su se počeli uključivati u ovu inicijativu. Svi oni, zajedno sa mnom sve ovo rade volonterski. Sve su to mali ljudi velika srca. I neizmjerno sam im zahvalna na svakom djeliću vremena koji nesebično ulažu u ovu priču. Tijekom ove inicijative upoznala sam samo pozitivne ljude s predivnim pričama i uistinu ne znam tko je tu radi koga. Još jednom naglašavam da je najbitnije da smo svi zajedno i u prirodi. Ima li bolje od toga? - govori Kuzmanić. Njeno zanimanje nema nikakve veze s ovim radom. Diplomirana je inženjerka građevine i radi u svakodnevnom životu u struci, no dugi niz godina je planinarski vodič te vodič instruktor koji sudjeluje u podučavanju vodiča na tečajevima.

PRAVILA HODANJA ŽELJKA BRDALA - U SURADNJI S KOLEGAMA IZ OŠ DUGAVE

KORAK PO KORAK

ŠTO?
aktivno koračanje

KADA?
Ponedjeljkom,  srijedom i petkom

GDJE?
bilo gdje

CILJ?
Popularizacija hodanja kao prihvatljive tjelesne aktivnosti

POVOD?
Međunarodni dan pješačenja 15. listopad

TKO?
Bivši i sadašni radnici I. OŠ Dugave

Foto: Borna Filic/PIXSELL

ZAŠTO?
Zbog aktivne rekreacije i jačanja motivacije,

zbog boljeg rada srčanog mišića dok se uz koračanje priča,

zbog boljeg raspoloženja uslIjed koračajućeg druženja,

zbog poboljšanja psiho-fizičkog stanja,

zbog povećanja kapaciteta pluća kad je koračajuća krv vruća,

Zbog pravilne razine šećera kada se u jelu pretjera,

zbog prevencije bolestI I da s guštom možeš jesti

zbog prokrvljenosti žila i manje kila,

zbog sebe i zbog ekipe,

zbog smanjivanja  stresa i prevencije bijesa,

zbog snižavanja kolesterola i kondicije do bola,

zbog uravnoteženoga tlaka i čišćega zraka,

zbog zdrave zafrkancije i usvajanja tolerancije,

zbog zdravog duha u lijepom tijelu.

Zbog venskog cirkuliranja I boljeg surađivanja

Zbog boljeg metabolizma I smanjivanja egoizma
 

POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:

Komentari (3)
  • Divim se ljudima koji imaju cilj i rade sve da ga ostvare.Kojima hendikep nije zid u koji gledaju dok im život prolazi.Koji žive život koji nisu odabrali ali su ga prigrlili.Jer je njihov,jer postoje.

    24. 10. 2019,   13:43
  • Sjajno, bravo za profesora, bravo za sve koji mu pomažu, motivirajuće za sve ljudi. Bravo i za novinara, sjajna priča, dobro koncipirana, profesionalna i poučna.

    24. 10. 2019,   12:25
  • Jedan od najboljih profesora u OŠ Dugave ... puno daje, puno traži, strog je ali ga klinci vole i poštuju ...

    24. 10. 2019,   13:17