Zaljubljenika u planine je sve više. Svi oni dijele isto mišljenje, hodajući po brdima pronalaze svoj izgubljeni mir, slobodu i ravnotežu i ispunjeni se vraćaju obvezama
ZAŠTO PLANINE?
Tek na vrhu shvatite koliko vam malo treba za sreću...
Zašto se penješ da bi se opet spuštala? Zar ti to nije naporno? Kako ti se samo da? I tako u nedogled... Mnogima koji me poznaju je moje hodanje po planinama znanstvena fantastika. No tuđim se mišljenjima nikada nisam opterećivala. Ono s čim se svaki put vratim s brda ispunjava me kroz cijeli tjedan - stabilnost i nalet energije poput adrenalina. Povratak prirodi i onome iskonskome, nešto je za čime žudi svako ljudsko biće. Osobito u ovo vrijeme kada nas stres, pretrpanost obavezama, napredak tehnologije udaljuju jedne od drugih, a u konačnici postajemo samo sebi neprepoznatljivi. Postajemo robovi rutine, a nadohvat ruke nam je besplatna terapija - majka priroda.
Zbog toga odlazim u planine jer šume, stijene i poneka divlja životinja kao da me u potpunosti razumiju, čitaju moje misli. Svi kažu kako odlaze negdje da bi pobjegli od stvarnosti. E pa kod mene je to potpuno drugačije. Moja stvarnost su planine, šume i priroda. Imam osjećaj kao da u radnom tjednu živim u nekoj vrsti paralelnog svemira, iluziji i onda za vikend dolazim k sebi. Pronalazim svoje pravo ja, bilo da sam sama ili u društvu. Priznajem, planine su od mene napravile boljeg čovjeka. Kao da s hodanjem izbrišu moje mane. Tolerantnija sam i smirenija. Glava mi je potpuno prazna dok hodam, spokoj ispunjava svaku stanicu moga tijela, a sva čula su izoštrena. Intenzivno osjećam, čujem, vidim, a mirisi samo struje. Nešto nadnaravno! Tamo gore, visoko, shvatiš koliko si malen i koliko ti malo treba da budeš sretan i zadovoljan.
Ponekad je to gutaljaj vode, cvrkut ptica, pogled na poskoka koji se sunča, vidik koji oduzima dah, odmor u debelom hladu prekrasne šume, penjanje po stijenama, uživanje s najmilijima, zaklon od orkanske bure, izvor vode među bijelim stijanama. Vidjeti kako se stapaju doline i brda zaista je privilegij. Unazad nekoliko godina često sam govorila kako sam ljetni tip, a da ostala godišnja doba ne volim. No, planine su me promijenile. Naučile su me da u svakom godišnjem dobu nađem nešto lijepo, nešto vrijedno moje pažnje. Proljeće budi prirodu, označava početak, ljeti šuma pokazuje svoju punu snagu, jesen prekrasnom paletom boja ukrašava prirodu i priprema je za hibernaciju, a kraljica zima koliko hladna i surova zna biti, zadivljuje svojom golom i bijelom ljepotom.
Zbog planina sam ponovno počela pisati dnevnik što nisam činila od osnovne škole. Iako je svaki trenutak proveden u prirodi posebno urezan u moje pamćenje, želim se prisjetiti i onih najsitnijih detalja tako da kasnije slažem golemi mozaik. Obišla sam mnogo planinskih vrhova, i u zemlji, i u regiji, neki su bili dugi, neki kratki, neki nestvarno čudesni, neki iznimno naporni za prehodati. No ono što moje iscrpljeno tijelo osjeća kasnije ne može pružiti nijedna masaža, wellnes i sva čuda modernog svijeta. Bol je tada samo slabost tijela. Zaljubljenika u planine i visine sve je više. I nakon jednog ovakvog vikenda radni tjedan za mene je tek uvod u ono što dolazi. U ponedjeljak puna životne energije ne skidam osmijeh s lica, a u srijedu se već planira na koje će se brdo ići...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
