DVIJE GODINE TUGE Kad čovjek izgubi nekog bliskog, proces žalovanja bi trebao trajati najdulje dvije godine. Ako rane ne zacijele, trauma se prenosi i na buduće generacije
PROCES ISCJELJENJA
Žalovanje može proći tek kada se proživi svih pet faza tuge...
Tugovanje ili žalovanje je znak psihičkog zdravlja koje se javlja nakon smrti ili gubitka osobe koju smo poznavali (smrt, rastava, nestanak), a intenzitet tugovanja ovisi o vrsti odnosa s tom osobom i stupnju bliskosti.
Način i duljina žalovanja su individualni, iako postoje neke općenite značajke. Kod nekih ljudi žalovanje počinje odmah nakon gubitka (postoji i preuranjeno žalovanje, primjerice kad obitelj zna da će vrlo bolesni član uskoro umrijeti), a kod nekih je odgođeno. Većina psihologa slaže se kako se žalovanje sastoji do pet faza: nevjerica, tuga, ljutnja, depresija i prihvaćanje.
Nekoliko novijih istraživanja na uzorku ispitanika koji su izgubili blisku osobu zbog bolesti sa smrtnim ishodom ili zbog drugih prirodnih uzroka pokazalo je da je prihvaćanje proces koji obično završava u vremenu do dvije godine nakon smrti. Neke smrti se nikad ne prebole do kraja (najčešće kad roditelji izgube dijete), ali dvije godine su vrijeme u kojem bi osoba trebala naći načina da život svede na podnošljiv i prihvatljiv ritam, odnosno da se vrati takozvanom normalnom životu. Kao i ostali psihički procesi, i žalovanje se proživljava kao osobno iskustvo. Neki ljudi prolaze kroz proces žalovanja brzo, bez zadržavanja, te ponekad mogu osjetiti i razlikovati faze kroz koje prolaze. Ponekad se dogodi da se čovjek zadrži na nekoj fazi dulje što može uzrokovati unutarnje konflikte i anksioznost.
Rituali tugovanja i žalovanja itekako su bitni. Nemoguće i iracionalno je očekivati nakon gubitka supružnika zatvaranje knjige dotadašnjeg života. Neka poglavlja i stranice te knjige ponekad će biti puni čežnje, tuge, ljutnje... Ali prihvaćanjem svih stranica te knjige, vremenom će vaša priča imati više boja, više nade i optimizma, tvrde stručnjaci.
Početna faza koja se javlja kod gubitka je šok. Šok se može pojaviti i u situacijama kad je takav ishod bio i očekivan, zbog teške bolesti ili ozljede. Uz šok se pojavljuje i nevjerica gubitka voljene osobe pa se čini kao da je ta osoba tu negdje prisutna. Negiranje gubitka može se dogoditi kad je događaj bio iznenadan.
Druga faza može se razvijati u obliku protesta, ljutnje i ogorčenja. Tad se često mogu čuti pitanja koje ožalošćeni postavlja: ‘Pa zašto baš meni... Što sam skrivio’. Ta ljutnja može biti usmjerena u različitim smjerovima, prema sebi, osobi koje nema ili okolini. Ponekad se ljutnja prema sebi može zadržati u smislu autodestrukcije, anksioznosti, osjećaja jeze, straha, tjeskobe, pa i panike.
Treća faza može se opisati kao odugovlačenje spoznaje, iako pojedinac već uviđa da se gubitak dogodio. To su trenuci kad se osobi može pomoći da osvijesti i pomalo prihvati gubitak.
Četvrta faza mogla bi se nazvati i depresivna faza. Događa se da obrambeni mehanizam slabi i ožalošćenom se čini kao da ‘gubi bitku’. Osoba se prepušta tjeskobi, apatiji, pa i iracionalnim stanjima. Ovo stanje može dulje potrajati.
Peta faza opisuje se kao spoznaja i prihvaćanje gubitka. Dobro je da se prije ili kasnije prihvati gubitak voljene osobe i da se nađe neki način da se žalost i depresivne misli preoblikuju u pozitivnije. Tako se može izaći iz začaranog kruga.
Nepreboljena trauma vodi u tešku depresiju
Djecu treba naučiti da su smrt i gubici prirodni procesi koji se događaju, tužni su, ali s njima se treba nositi. Izbjegavanje prolaženja kroz faze tugovanja vodi u bolest, najčešće u depresiju i ovisnosti. Svaku fazu žalovanja važno je proći i prebroditi jer bez toga nije moguće nastaviti 'normalan' život.
Ako se žalovanje izostavi, ono može imati negativne posljedice i na buduće generacije, što je u knjizi 'Žalovanje' objasnio doc. dr. sc. Darko Marčinko, specijalist psihijatar i pročelnik Spec. zavoda za poremećaje hranjenja i personologiju Klinike za psihijatriju Medicinskog fakulteta KBC-a Zagreb.
- Često neprorađeno žalovanje vodi u kronične depresije koje traju kod dijela ljudi cijeli život. Preživjeli članovi obitelji prenose, što svjesno, što nesvjesno, sjenu transgeneracijske traume na nove generacije. Pretjerana povezanost između članova obitelji može voditi slabijem razvoju ličnosti kod novih generacija. Tako nastaju i problemi u ostvarivanju emocionalnih veza, jer su ti novi odnosi opterećeni negativnom sjenom trauma iz obiteljske prošlosti. Brojne su razine s kojih se može sagledati prisutnost traume i neprorađeno žalovanje s generacije na generaciju. Na površinskoj razini, moguće je pratiti vidljive manifestacije ponašanja kod pojedinih članova obitelji. Osim svjesne razine, postoji i nesvjesna, dublja razina doživljaja, koja se može doživjeti kroz opis atmosfere u pojedinim obiteljima. Članovi obitelji pretjerano reagiraju na stres i novonastalu situaciju, a posljedica su neprorađene traume iz prošlosti - objašnjava Marčinko.
Psihodinamske teorije pokazuju da emocije koje ne mogu biti svjesno prorađene u prvoj generaciji prelaze na iduću generaciju, najčešće nesvjesnim mehanizmima. Tako dijete nesvjesnim putem preuzima dio potisnutih i neprorađenih traumatskih iskustava svojega roditelja koji je direktna žrtva traume. Roditelj nesvjesno prenosi svoju traumu u djetetovu ličnost. Psihološko okruženje može utjecati na aktivnost gena te se ovaj učinak može prenijeti i na iduće generacije. Rješavanjem i proradom traume u jednoj generaciji omogućuje se boljitak idućim generacijama.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
