Andrić je 1923. godine dobio otkaz jer nije završio fakultet

Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Iako je od tada prošlo šest desetljeća rasprave  o Andrićevu liku i djelu i dalje traju. Pisac, scenarist i kolumnist Josip Mlakić za 24 sata napisao je esej 'Ivo Andrić - Paučina i promaja'. Esej objavljujemo u deset nastavaka.  U osmom nastavku otkrivamo zašto je doktorirao u Grazu. 

Treba se svakako osvrnuti na još jedan aspekt Andrićeva djela, a to je korištenje povijesnih izvora, i samo tretiranje povijesti, postavke na kojima se temelji većina Andrićevih knjiga. A uz to, Andrić je po formalnom obrazovanju bio i povjesničar, iako se profesionalno nikada nije time bavio.  Krleža je u jednoj svojoj marginaliji o suvremenoj umjetnosti rekao da su topovi sa Aurore izbacili pred umjetničko čulo našeg vremena nove fenomene i da tu istinu nimalo ne umanjuje mjera dosadašnjih njihovih umjetničkih sedimentacija, piše Skender Kulenović, spominjući jednu od najvećih "oluja" 20. stoljeća, Oktobarsku revoluciju, koja je u velikoj mjeri promijenila lice umjetnosti, pa i književnosti, sam njen pogled na povijesne fenomene, odnosno književno-povijesne sedimentacije. Dakle, legitimno je "zakopati" ispod bilo kojeg sloja te Krležine povijesne sedimentacije, i promatrati svaki sloj za sebe kao točku od koje počinje svijet. U tom smislu postoji samo jedan imperativ: ne učitavati značenja, pogotovo ne ona ideološka, i to iz perspektive naknadne pameti, gdje ideologija postaje cilj, a književnost, ili ono što od nje ostane, samo puko sredstvo.

Književnost iznad svega

U sličnom diskursu fra Anđeo Zvizdović postaje kvisling, a fra Josip Markušić komunistički poslušnik. Andrić, naravno, o ovome vodi računa, jer je njemu književnost iznad svega, cilj, dok je ideologija manje ili više naglašena pozadina, sporedna kulisa na pozornici života po kojoj koracaju, lutaju, vole i umiru njegovi likovi. Dakle, u Andrićevu pisanju nema subverzije, barem ne u većoj mjeri ili ciljano, ali nema niti robovanja ideološkom u bilo kojem pogledu. Čak i neke njegove priče, nastale u nekom socrealističkom maniru među kojima se izdvaja pripovijetka Elektrobih, koja je možda i nastala iz ideoloških pobuda, imaju iznimnu književnu vrijednost.  U ovom smislu pod posebnom je lupom Andrićeva doktorska disertacija Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine, nastala 1924. Već prve dvije rečenice te disertacije po nekima su sporne i daju ton cijeloj knjizi: " Govorilo se da je osvajanjem Carigrada 'zadana rana europskoj civilizaciji'. Vjerojatno je malo zemalja koje su okrutnije i bolnije od Bosne osjetile taj udarac".  Doktorsku disertaciju Andrić je obranio na Filozofskom fakultetu u Grazu. Kada je riječ o ovoj knjizi, treba prije svega poći od dvije činjenice: razloga zbog kojega je nastala, te Andrićeva naknadnog odnosa prema njoj.

Kada je 1923. godine Kraljevina SHS donijela "Zakon o činovnicima i ostalim državnim službenicima", po kojemu svi diplomatski službenici moraju imati završen fakultet, Ivo Andrić, koji je u to vrijeme bio u diplomatskoj službi, a budući da nije imao završen fakultet, privremeno je otpušten s posla. Stoga je nastavio studij na Filozofskom fakultetu u Grazu. Sustav studiranja u tadašnjoj Austriji omogućavao mu je da studij završi pisanjem doktorske disertacije. Tako je, u roku od pola godine, isključivo iz egzistencijalnih razloga, nastala njegova disertacija koju je obranio 1924. Andrić nije za života dopuštao da se objavi kao knjiga, te je njen prvi prijevod objavljen posthumno, 1982., u Beogradu.

Šest stotina stranica

Taj detalj je možda uvelike doprinio tome da se Andrićev doktorat godinama navodio kao krunski argument Andrićeva "mrziteljskog" odnosa prema muslimanima. S tog aspekta, odnos prema Razvoju duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine, bez obzira što se ne radi o beletristici, gotovo je identičan odnosu prema Andrićevu književnom djelu, što je u načelu miješanje jabuka i krušaka. Andrić je na neki način, odbijanjem da se tekst objavi, izazvao kontraefekt, odnosno svojevrsnu negativnu mistifikaciju, jer su zamjerke toj knjizi gotovo benigne u odnosu na zamjerke na neka druga njegova djela, prije svega romane Na Drini ćuprija i Omerpaša Latas, te pripovijetku Put Alije Đerzeleza. U kanoniziranom antiandrićevskom pamfletu Muhsina Rizvića Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu, Andrićevoj disertaciji je posvećeno tek dvadeset i pet od ukupno preko šest stotina stranica studije, dok primjerice tekst o romanu Na Drini ćuprija zauzima stotinu i četrdeset stranica, onaj o Omer-paši Latasu stotinu, a o pripovijetci Put Alije Đerzeleza, dvadeset i pet stranica. Glavna Rizvićeva zamjerka Andrićevoj disertaciji odnosi se na način na koji je Andrić pisao o islamizaciji u Bosni. Andrić na jednom mjestu piše: " Potpuno je neosnovano Truhelkino mišljenje da nema primjera ili dokaza prinudne konverzije". Tu dolazimo do nečega što bismo mogli nazvati književnom komedijom zabune - Andrić, naime, na jednom mjestu u disertaciji procese islamizacije lakonski ilustrira stihovima iz Gorskog vijenca Petra Petrovića Njegoša, kao najvjerniji izraz narodnog načina mišljenja i shvaćanja: Postadoše lafi (lavovi) ratarima, Isturči se plahi i lakomi, (Lavovi - kršćanski borci koji su ostali vjerni vjeri svojih predaka - postadoše ratari, a na islam su prešli kukavice i lakomci.) Također, u istom smislu Andrić citira riječi Slavoljuba Bošnjaka iz Zemljopisa i poviestnice Bosne, koji o islamizaciji piše na sljedeći način:                   
" Nastali su od loših kršćana, koji tada nisu mogli drukčije obraniti svoj zemljoposjed pa prijeđoše na islam.  (...) Nova im je vjera osigurala posjed i bogatstvo, oslobodila ih od svih poreza i zadataka, priuštila im je pismene povlastice za sve poroke i loša djela tako da su mogli bez truda i rada živjeti kao velika gospoda".

Književna ideologija

Dakle, kod Andrića i književnost postaje historiografski argument, dok ga Rizvić s druge strane prihvaća kao takvog, ali s Njegoševim "antimuslimanstvom" kao protuargumentom, bez obzira što su Rizvićevi prigovori Andrićevoj metodologiji u ovom slučaju opravdani.

Međutim, Rizvić sve ideologizira, navodeći kako se Andrić spušta na razinu romantizma i hrišćanskog narodnog shvatanja i uklapa se po prvi put u srpsko-hrvatsku književnu osovinu nenaklonjenu islamu i Bošnjacima u potezu Njegoš-Jukić, koja će ostati okosnica i njegove književne ideologije. Korištenje termina "književna ideologija" je u najmanju ruku sporno, odnosno njime se neke stvari unaprijed predefiniraju. To je ono načelo koje spominje Tarik Haverić u svojoj Kritici bosanskog uma, po kojemu  Muhsin Rizvić i u tekstu i u kontekstu traži elemente koji bi mogli potkrijepiti njegov već formirani sud.  U eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje iz 1980., Ivan Lovrenović piše o tome kako se cjelina osmanske epohe u Bosni ne bi smjela promatrati s isključivoga aspekta tuđinske vojno-političke okupacije, s kojega se ona ukazuje kao duhovni i kulturni vakuum, kao fatalna i historijski neproduktivna epizoda. U jednom drugom tekstu, Lovrenović spominje i suprotnost ovakvom, jednostranom načinu prikaza turske vladavine u Bosni: "Današnji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, međutim, otklizao je u suprotni ekstrem – u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa."    
Ipak, usprkos svim kritikama, Andrić se kreće unutar Lovrenovićevih zadanih koordinata, ne odlazeći u krajnosti, što se za Rizvića ni uz najbolju volju ne bi moglo reći. Suprotan dojam može se steći zbog činjenice da je Andrić isključivo pisao o "visokoj kulturi" (Ivan Lovrenović), ne dotičući se pučke kulture, što se može pravdati vremenskim tjesnacem u kojem se našao. Drugi Rizvićev glavni prigovor disertaciji vezan je za Andrićevo tumačenje adžami-oglana, preko kojeg Rizvić pokušava Andrićevu disertaciju prikazati kao ideološku šprancu za njegova književna djela. Andrić u svom tekstu prenosi jedan dio iz zapisa putopisca Bartolomeja Gergijevića o adžami-oglanu, koji je o toj temi pisao iz prve ruke. Međutim, Rizvić niječe vjerodostojnost sličnih izvora, te taj dio smatra svojevrsnom ideološkom pripremom romana Na Drini ćuprija koji započinje scenama odvođenja kršćanske djece u Carigrad, odnosno "dankom u krvi".  Sve što pripovjedački slijedi u Andrićevom stvaranju nakon 1924. godine samo je književno razvijanje ideologije njegove doktorske disertacije, završava Rizvić svoj esej o Andrićevoj doktorskoj disertaciji, ponovo se vraćajući terminu "književna ideologija", u čemu se krije, čini mi se, ključni nesporazum Andrića i njegovih oponenata, a svodiv je na vječitu spisateljsku dilemu o smislu pisanja. Zapravo je Rizvić na neki način po ovom pitanju pobornik ždanovštine, po kojoj pisanje nužno mora biti u službi ideologije, vjere ili nacije, a jedini je Andrićev "grijeh", ako prihvatimo ovaj nakaradni argument, što on i Muhsin Rizvić nisu na istoj strani ideološke (nacionalno-vjerske) barikade.

Život katoličkog puka

I neki drugi autori na sličan način ocjenjuju značaj Andrićeve disertacije, ne pridajući joj ideološke konstrukte, što ostavlja potpuno drugačiji dojam: Krešimir Nemec, primjerice, u predgovoru prvom hrvatskom prijevodu Andrićeve disertacije             
navodi kako se ona može uzeti kao predtekst njegovim literarnim temama i motivima.  Osnovna primjedba Andrićevih mentora pri izradi disertacije odnosi se na "poricanje" bilo kakvog pozitivnog utjecaja islama kroz ovaj period. Njima u prilog govori i prostor koji je Ivo Andrić "namijenio" svakom od tri bosanskohercegovačka "otoka". Tako "duhovnom životu katoličkog puka", Andrić posvećuje trideset i šest stranica, Pravoslavnoj crkvi četrnaest, dok su "hibridnoj književnosti bosanskih muslimana" posvećene četiri stranice teksta. Nekako se samo po sebi, s obzirom na okolnosti pod kojima je nastajao ovaj tekst, nameće mišljenje da je Andrić u oskudici vremena naprosto pisao o onome što je najbolje poznavao, jer je za vrijeme internacije u Ovčarevu kod Travnika tokom Prvog svjetskog rata istraživao arhive franjevačkog samostana u Gučoj Gori.

Percepcija Andrićeva Razvoja duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine prije 90-ih bila je mnogo šira, odnosno nije se zadržala unutar akademsko-književnog kruga, već je na neki način "estradizirana", pretvorena u neku vrstu općeg mjesta. Pa je, onda, najbolje ovu temu zatvoriti na sličan način: Andrićev rad na doktorskoj disertaciji pomalo podsjeća na vrsne redatelje koji su na ovim prostorima danas iz egzistencijalnih razloga primorani režirati popularne sapunice, tretirajući ih naknadno u svojoj filmografiji otprilike na isti način na koji Andrić tretira svoju disertaciju. Zanimljivo je usporediti Andrićevo tretiranje povijesti. "Pisac istorijskih romana mogao bi na svoje delo da stavi kao natpis i kao jedino objašnjenje svega, i to svima i jednom zauvek, drevne reči: "Cogitivi dies antiquos et annos aeteornos in mente habui." (Razmišljao sam o drevnim danima i sećao se godina večnosti.) .. Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovedač opisuje sadašnjost ili prošlost, ili se smelo zaleće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Dakle, u svakom sloju književno-povijesne sedimentacije ostao je okamenjen jedan svijet koji je samo književnost kadra oživjeti; jedino književnost može primorati okamine da progovore, natjerati mitske "okamenjene svatove" da se pokrenu i nastave slaviti život".