Do nas su stizale vijesti da su oslobođeni Vrlika, Knin i sve ostalo. Kad smo čuli za kninsku zastavu, nema vojnika koji se nije osjećao ponosno, prisjeća se hrvatski vojnik Mario Nađ (47) iz Višnjevca pored Osijeka
SJEĆANJA NA OLUJU
'Čekali smo zapovijed da idemo osloboditi Vukovar. Nije stigla'
Oluja je tek bila iznenađenje za sve nas. Vijest o njoj dočekao sam na položaju u Podravlju, na 15. kilometru, u rovu koji je bio 300 metara od neprijateljske linije u Baranji, u stopostotnoj pripravnosti za napad. Za Oluju su nam javili iz postrojbe i nastala je tolika euforija da je to neopisivo. Do nas su stizale vijesti da su oslobođeni Vrlika, Knin i sve ostalo. Kad smo čuli za kninsku zastavu, nema vojnika koji se nije osjećao ponosno. Svi smo slavili. No nismo se mogli opustiti jer je tijekom Oluje na nas bilo blažih napada, uglavnom snajperske vatre. Imali smo tad čak i poginulih i ranjenih od snajpera, prisjeća se vremena od prije 24 godine hrvatski vojnik Mario Nađ (47) iz Višnjevca pored Osijeka.
POGLEDAJTE VIDEO
Pokretanje videa...
02:15
Prvo sam bio snajperist, imao sam lovački karabin
Od srpnja 1991. godine bio je pripadnik 3. gardijske brigade Kune, s kojom je obišao sva ratišta.
- U početku rata bio sam ročni vojnik JNA. Otpustili su me u srpnju i odmah sam se javio u ZNG kod brigadnoga generala Dragana Bagarića. Prvo sam bio snajperist. U početku sam imao samo lovački karabin, a potom, kad smo oslobodili bivši JNA dom u Osijeku, dobio sam vojni snajper. Zamijenio sam ga maljutkom u listopadu 1991. godine - govori Mario, za kojega njegovi zapovjednici i generali, s kojima je ratovao, kažu da je bio najbolji “maljutkaš” u vojsci. Ništa mu nije promaknulo ispred nišana.
'Naš zadatak u Oluji bio je spriječiti potencijalni protuudar'
Tijekom profesionalne vojne karijere prošao je mnogo vojnih akcija po cijeloj Hrvatskoj, ali i Hercegovini. Tijekom 1992. godine borio se na području Nuštra i Livna, gdje je bio članom taktičke skupine pripadnika koji su išli u pomoć generalu Gotovini i Rosi te dečkima iz HVO-a.
Cijelu 1993. godinu proveo je u akciji Maslenica i zadarskom zaleđu, gdje je nakon 105 dana u komadu zaradio tuberkulozu, zbog koje mu danas ne funkcionira jedno plućno krilo.
Imao je u ratu, kaže, više događaja kad je osjećao da samo Bogu može zahvaliti što je živ.
- Sudjelovao sam u Bljesku, čak sam sudjelovao u pripremi organizacije te akcije s generalom Marijanom Marekovićem. Moj položaj je bio od Novske i Kutine prema Okučanima. Tu sam vodio drugi ešalon protuoklopnih vozila, između pruge i autoputa. Naša formacija, odnosno tadašnja akcija zvala se Zid. Cijela ta 1995. godina je bila za sve nas vojnike vrlo intenzivna. Imali smo veliku vojnu vježbu na jezeru Borovik kraj Đakova koja je trajala gotovo mjesec dana. Intenzitet je bio toliki da smo svi bili jako umorni, ali se tu pokazalo koliko smo nevjerojatno spremni, naoružani, obučeni za sve. Upravo nakon njezina završetka počela je akcija Bljesak. Ona nas je sve iznenadila jer nismo vjerovali da će do nje doći - kaže Mario dodajući kako su se tad svi vojnici 3. gardijske, pa i on, nadali da će se sličnim akcijama osloboditi i ostali okupirani dijelovi Hrvatske, posebice Vukovar.
- Nažalost, 3. gardijska brigada nije bila direktan sudionik Oluje u smislu da smo imali položaje u tom području gdje se ona odvijala, ali je naš položaj bio jednako bitan jer je bio obrambeni. Naime, mi smo imali zadatak obrane crta razgraničenja u slučaju napada - dvije postrojbe bile su razmještene u Tvrđavici i Podravlju. Naš je zadatak bio pod svaku cijenu spriječiti potencijalne napade neprijatelja s okupiranih područja. Ta se naša akcija zvala Feniks. Osijek je tad bio okupiran s četiri strane, samo s dvije smo imali izlazak u slobodni dio - prisjeća se Mario vremena Oluje i euforije koja je vladala kad se doznalo da se na kninskoj tvrđavi vije hrvatska zastava.
- Priželjkivali smo da se nakon Oluje nastavi akcija Grom, kojom su se namjeravali osloboditi istočno bojište, Vukovar i Baranja. Bili smo toliko spremni, voljni, puni morala, samo smo čekali zapovijed da možemo krenuti. Međutim, tad je predsjednik Tuđman odlučio da će se to područje mirno reintegrirati. Je li to bila prava odluka, neka drugi odlučuju. Osobno smatram da ‘točka na i’ nije stavljena. Ne bih volio da za 50 godina naša djeca ispaštaju zbog toga - dodaje Mario otkrivajući da mu je tad bilo krivo što nije sudjelovao u Oluji.
Mario je ostao u vojsci do 2007. godine, kad je umirovljen kao satnik. Otac je dvoje djece i svake godine proslavi Oluju u svojem domu s obitelji. U Knin je išao na 20. obljetnicu i planira opet iduće godine, na 25. obljetnicu.
Zahvaljujući svojoj maljutki, Mario je dobio titulu počasnoga građanina Livna jer je u 17 dana ratovanja na tom području ovaj “maljutkaš” učinio čuda.
Pokretanje videa...
04:11
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
