Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

I dalje ga traže: 'Seko, odlazim, ne znam kad ćemo se vidjeti...'

None Foto: 4

JOŠ GA TRAŽE Sestra Katica Guštin (49) i brat Branko (61) već godinama pokušavaju doznati što se zbilo s njihovim Ivanom. Majka nije dočekala da nađe sina

Seko, ja odlazim, ne znam kada ćemo se ponovno čuti i vidjeti, zadnje su riječi koje je Ivan Žalac uputio sestri Katici 18. srpnja 1991. godine. Dan kasnije s kolegama policajcima otišao je na Banovinu. Na položaju je ranjen, a sanitet koji ga je prevozio u sisačku bolnicu presreli su četnici. Od 26. srpnja 1991. godine Ivanu se gubi svaki trag. Imao je 29 godina.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Srbi su okupirali Banovinu i napali naše branitelje. Sedmoricu njegovih kolega četnici su zarobili i smaknuli. Moj brat je ranjen i sanitetom su ga, sa Šefikom Pezerovićem i Dragom Matijevićem, vozili u Sisak. Kod Kuljana su ih četnici presreli i zarobili. Medicinsko su osoblje pustili, a o mom bratu nitko ništa ne zna - glasom prepunim tuge pripovijeda Katica Guštin, rođena Žalac (49). Iako ima sestru Šteficu i brata Branka, ništa nije uspjelo popuniti prazninu koju je ostavio Ivanov nestanak. S njim je bila posebno bliska.

Žive u iščekivanju i nadi 

- Bio je sedam godina stariji od mene i uvijek smo bili zajedno. Živjeli smo u Kostelu kraj Jastrebarskog. Nosila sam njegove knjige u školu, izlazili smo, dopisivali se dok je bio na odsluženju vojnog roka. Volio je sport, a ja bih mu pisala rezultate nogometnih utakmica. Planirao se oženiti, bio je jako zgodan i imao puno djevojaka. Bio je vrckav, volio pjesmu i ples, radio u Progresu, tvornici traktora u Jastrebarskom, a pomagao bi roditeljima u poljoprivredi. Kad je tvrtka u kojoj je radio propala, u siječnju 1991. godine prijavio se u policiju. Šest mjeseci kasnije je nestao - prisjeća se Katica.

Vijest o nestanku brata potresao je njihove roditelje. Majka je plakala, a Katica je pokušavala utješiti govoreći joj da će doznati istinu i naći Ivicu. Duboko je vjerovala da će Srbi imati obzira prema ranjenicima.

- Pokušavali smo svašta. Mama, brat, seka i ja zvali smo Ivičine nadređene, no oni su samo govorili da su u akciji, da ga traže i da će nam javiti kada ga pronađu. Raspitivali smo se, no svatko je govorio svoje. Jedni su govorili da su ga vidjeli u Glini, drugi u Ogulinu, treći u Manjači. Neki su pričali da je ranjen u trbuh, drugi u glavu. Puno je bilo priča, ali sve su bile različite i nedorečene. Mama je dala krv za DNK analizu kako bi ga mogli identificirati ako ga pronađu. Evo, prošlo je već 27 godina, a mi ga još ni danas nismo pronašli - zagledana u daljinu zbori Katica, koja danas živi u Ozlju. A kad bi ga pronašla, veli, znala bi da je to poglavlje zauvijek zatvoreno.

Sanja ga da se vraća kući 

- Ovako stalno živiš u iščekivanju, strepnji i nadi. Uvijek mislim da će sad netko doći i reći da su pronašli mog brata. Jednom sam u novinama vidjela da su pronašli čovjeka koji nije imao ni ime niti prezime. Ponadala sam se da je on. Nažalost, nije bio. Moja majka umrla je 2000.godine od tumora debelog crijeva. Silna tuga koju je nosila u sebi, ali i stres, pospješili su bolest. Umrla je, a nije doznala gdje joj je sin. Otac je preminuo pet godina prije nje, nesretnim slučajem - pripovijeda Katica.

Lampione za nestalog brata pali kod mjesne crkve u Dolu, gdje je općina Jastrebarsko postavila ploču s imenima i prezimenima nestalih i poginulih. Pali ih i na groblju kraj križa. Priznaje da nestalog brata često sanja.

- Uvijek je to isti san, da se vraća doma. I mama mi je pričala da ga je često sanjala, kako dolazi kući i govori joj: ‘Mama, tu sam, dolazim’. Takve snove sanjam i ja. A ujutro, kad se probudim, osjetim težinu i prazninu, očekujem da će doći, a njega nema. I da me sad čuje, rekla bih mu neka se samo javi. I molim svakoga tko nešto zna o njemu neka se javi. Da napokon prestane to iščekivanje, pa razočaranje - iskreno nam priznaje Katica.

Žele naći bar jednu kost 

Domeće da za bratom često plače, gotovo uvijek kad ga vidi na fotografiji, kad pali svijeću. Iako je bio veseljak, bio je plahe naravi. Čak mu je i majka govorila da nije za policiju jer nema tu strogoću. Nije ju poslušao. No, za savjet je pitao brata Branka (61).

- Ivan me pitao da li da se prijavi u policiju ili ne. Rekao sam mu da mora sam odlučiti. Nakon završenog tečaja došao je kući u Kostel i rekao da je odlučio nastaviti. Teško mi je otkad ga nema. Već godinama iščekujem neku vijest o njemu, ne mogu spavati, nervozan sam. Onda razmišljam kako je završio, jesu li ga mučili, kako su ga pogubili - niže Branko dok se polako prigiba do podnožja spomen ploče i pali lampion za nestalog brata. Da ga nađe, kaže, značilo bi mu puno.

- Da bar nađemo kost, da ga pokopamo, da mu na grobu zapalimo svijeću. Zato molim ljude dobre volje koji imaju bilo kakvu informaciju o nestanku mog brata, koji znaju gdje su njegovi posmrtni ostaci, da nam pomognu. Da se jave, kako bi se napokon riješio taj slučaj. Da mi, obitelj, napokon saznamo kako je i gdje završilo njegovo putovanje - zaključio je Branko.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Komentari (49)
  • Pa pitajte te srbe na banovini i danas žive na banovini bez ikakve kazne

    13. 1. 2019,   11:19
  • A mi ih u Oluji sve jednostavno pustili da idu kud žele,mogli bi i oni napravit Tuđmanu spomenik usred Beograda i klanjat mu se.

    13. 1. 2019,   12:51
  • Kako tuzne price...mislim da je najveca bol umrijet bez da znas gdje ti je dijete,ne daj boze nikome.

    13. 1. 2019,   11:22