'Čvrsto smo vjerovali da će i taj dan doći, dan naše slobode'

Mnogi razmjenu u Nemetinu na današnji dan prije 25 godina nisu dočekali. Mnogi od zatočenih nisu preživjeli muke i patnje i nikada se nisu vratili svojim domovima. U srbijanskim logorima ubijeno je 300-ak ljudi. Neki su podlegli batinanjima i zlostavljanjima. Najmlađi zatočenik bilo je dijete od šest godina, najstarijem je bilo 90 godina.

U Nemetinu u Slavoniji prije točno 25 godina oslobođeno je 714 hrvatskih branitelja i civila koji su prošli neviđene torture, mučenja, ponižavanja, silovanja u srpskim logorima Stajićevo, Begejci, Niš... 

'Lezi na pod licem na dole!'

Vlado Ošust (61), branitelj s vukovarske Mitnice proveo je u zarobljeništvu devet mjeseci. Nakon pada Vukovara završio je u Sremskoj Mitrovici.

- Dana 19. studenog 1991.g. sa Ovčare, organizirano autobusima, uz pratnju vojnih transportera odvoze nas u Sremsku Mitrovicu. Cijelim putem, kroz naseljena mjesta, kolona autobusa obasipana zvižducima i pogrdnim riječima vojnika i civila protivničke strane. Dolaskom u Sremsku Mitrovicu svi prolazimo „špalir doček“ uz psovke i vrijeđanje. Grupa u kojoj sam se nalazio, oko 170 ljudi, trkom, glava dolje, ruke na leđa ulazi u jednu prostoriju uz zapovijed: „lezi na pod licem na dole“ - prisjeća se Ošust.

Od tada pa na dalje, ističe, dobivaju status pobunjenika, a gube status ratnih zarobljenika.
- Počinju pojedinačna ispitivanja s ciljem podizanja optužnica za oružanu pobunu i činjenje „ratnih zločina“. Svako vojno djelovanje hrvatskih vojnika i policajaca na protivničku živu silu i materijalno tehnička sredstva smatrana su kaznenim djelima ili čak zločinima. U postupcima ispitivanja korištene su različite metode fizičke i psihičke prisile - iznude. Odnos pojedinih čuvara prema zarobljenicima bio je nečovječan. Često su kršena temeljna prava zarobljenika. Dvoje zarobljenika umire od fizičkih ozljeda, a veliki broj ima trajne posljedice - ističe Ošust. 

Nepravomoćno osuđeni na 9 do 13 godina zatvora

Vlado je nakon dva mjeseca u Sremskoj Mitrovici prevezen  u Vojno istražni zatvor u Beograd. Protiv njega i petorice hrvatskih vojnika sa Mitnice podignuta je prva optužnica za oružanu pobunu, i donesena prvostupanjska presuda na vojnom sudu u Beogradu 17.travnja 1992.g. s kaznom zatočeništva u rasponu od 9 do 13 godina.

- Postupak na sudu je bio profesionalno vođen od strane sudskog vijeća, što se ne može reći za optužnicu sačinjenu od strane vojnog tužitelja koja je bila tendenciozna s ciljem nametanja neutemeljene krivnje. U sudskom postupku optuženici su osobno i putem odvjetnika mogli iznositi argumente za utvrđivanje istine o različitim događajima u ratnim djelovanjima.  Na vojnom sudu u Beogradu bilo je zatočeno više hrvatskih vojnika i policajaca, oko 123, protiv kojih su vođeni sudski postupci- ističe Ošust.

I pored teških uvjeta zatočeništva, lošeg fizičkog stanja, naglašava Ošust, moral kod većine zarobljenika bio je visok.  

- Čvrsto smo vjerovali da će doći naš dan izlaska iz zatočeništva - dodaje.

Batinanje i u autobusu

U Ženevi je 29. srpnja 1992. potpisan Sporazum o razmjeni zarobljenika između hrvatskog premijera Franje Gregurića i SRJ Milana Panića po načelu: Svi za sve.

- U ranim jutarnjim satima 14.kolovoza izvedeni smo iz vojnog zatvora u Beogradu na prostor gdje su nas čekali autobusi s vojnom pratnjom. Naš ulazak u autobuse obavljen je vrlo neprijateljski od strane stražara i uz nepotrebnu primjenu fizičke prisile. Smještaj u autobuse odvijao se na način da smo praktički sjedili jedan na drugom, a pola autobusa je bilo prazno. Za vrijeme vožnje do Nemetina svaki zarobljenik je dobio više udaraca palicom i/ili nogama od stražara - prisjeća se Vlado Ošust.

Dolaskom na crtu razdvajanja protivničkih strana kod Nemetina, čekanje trenutka razmjene postajalo je sve duže, priča nam naš sugovornik. Vozač autobusa govorio im je da možda i neće doći do razmjene.

U Osijeku ih dočekalo: Zovi, samo zovi!

-  Njegove riječi u autobusu nisu djelovale na zarobljenike. Odlučili su otići u slobodu makar nasilno napustili autobus i pretrčali crtu trazdvajanja. Ipak, postupak razmjene zarobljenika jedne i druge  strane je obavljen. Tako smo dočekali dan slobode vožnjom kroz Osijek, uz doček Osječana i pjesmu: Zovi samo zovi, a kasnije i odlazak prema različitim destinacijama kod svojih bližnjih - završava Ošust.

Najmlađi zatočenik imao je 6 godina

Ljudi koji su prošli strašne, neizlječive traume u srpskim kazamatima kažu da taj 14. kolovoz slave kao drugi rođendan. Nažalost, činjenica je da za mučenja i zlostavljanja u logorima još nitko nije odgovarao.

Kroz srbijanske logore prošlo je 30 tisuća hrvatskih branitelja i civila, a njih 300 ubijeno je ili je podleglo svakodnevnim batinanjima i zlostavljanjima. Kroz logore je prošlo 3.500 žena i djece. Najmlađi zatočenik bilo dijete od šest godina, dok je najstarijem bilo više od 90 godina

Obilježili razmjenu

U Hrvatskom domu u Vukovaru u ponedjeljak je obilježen Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata i 25 godina od posljednje velike razmjene hrvatskih logoraša iz srpskih koncentracijskih logora u Nemetinu 1992., a ratni zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković rekao je da se trebaju obilježiti mjesta gdje su stradali logoraši, hrvatski branitelji i civili, gdje su mučeni i ubijani.

Predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) Danijel Rehak, koja je i organizira današnje obilježavanje, rekao je na svečanoj akademiji u Vukovaru kako Hrvatska danas priznaje nešto više od 7.600 logoraša ali i da je to daleko manje od stvarnoga broja.

Prema našim evidencijama zatočeno je bilo oko 30.000 osoba. Međutim, status logoraša imaju samo oni koje su popisali predstavnici Međunarodnog Crvenoga križa i koji su bili zatočeni duže od 72 sata. Tako niti oni hrvatski branitelji i civili zatočeni i ubijeni na Ovčari nemaju status logoraša jer su bili manje od 72 sata zatočeni, pojasnio je Rehak.

 Rehak je podsjetio kako su hrvatski građani tijekom velikosrpske agresije u Domovinskom ratu bili zatočeni u 70-tak srpskih logora na okupiranim dijelovima Hrvatske i u Srbiji, dok komisije UN-a imaju popis više od 440 logora na prostoru bivše Jugoslavije.
 Unatoč odmaku od 25 godina bivši logoraši nisu uspjeli ostvariti niz svojih zahtjeva. Tako za sada nema nikakvih informacija o njihovim zahtjevima za isplatu odštete, a niti podnesene kaznene prijave niti tužbe protiv odgovornih ne daju rezultata, dodao je.

 „Sve je to mrtvo slovo na papiru. Hrvatske državne institucije nemaju interesa da nam pomognu, a mi to kao amateri ne možemo. Učinili smo što smo mogli i došli do zida. U isto vrijeme u Srbiji ne žele priznati da su odvodili hrvatske građane, zatvarali ih i batinali“, naglasio je Rehak.
 Svečanoj akademiji u Hrvatskom domu nazočio je i ratni zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković koji je rekao kako nije napravljeno dovoljno da bi se zadovoljila pravda.

  Dodao je kako "ratnički bubnjevi s druge strane Dunava i dalje bubnjaju bez obzira na ruku pomirenja koja im je pružena".
 „Trebamo obilježiti mjesta gdje su stradali hrvatski logoraši i gdje su ljudi mučeni i ubijani. To treba biti i jedan od preduvjeta pristupu Srbije Europskoj uniji“, rekao je Borković.
 Svečanoj akademiji nazočio je i predsjednik tadašnje hrvatske Vlade nacionalnog jedinstva Franjo Gregurić koji je jedan od najzaslužnijih za razmjenu "svi za sve". Zbog toga mu je uručena Plaketa HDLSKL.
 U okviru programa nekadašnji logoraši posjetili su i mjesto razmjene kod Nemetina.