Kad se počne u društvu postavljati izbor između socijalne sigurnosti, zapošljavanja i ekonomije i slobode govora, izražavanja i kritike, otvara se put prema rušenju demokracije. U demokraciji satira je važnija nego ikad.
Davor Bernardić postao je, i to odavno, predmetom ismijavanja. Žrtvom iste one satire koju je tako nemušto htio zaštititi.
Vjerojatno je sve to zaslužio: učinio je to na krivi način, na krivom mjestu, krivim porukama i nadasve krivom retorikom. Njegov nastup u Saboru bio je usporena snimka političkog karambola.
Ali to ipak ne znači da šef SDP-a nije bio na pravom tragu. I da satira kao takva nije bila pogođena tema, pa makar na Aktualnom prijepodnevu Hrvatskog sabora.
Jer, eto, premijer Andrej Plenković uzeo je za savjetnika osobu koja je pod pseudonimom BijesPrvi godinama uveseljavala javnost svojim satiričnim video uracima poput "Kir'o prosvir'o", u kojima je brutalno ismijavao HDZ-ove ministre.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Dakle, može se reći da je satira na velika vrata ušla u Banske dvore.
I svejedno, svi se sada sprdaju s Bernardićevim istupom u kojem je Plenkovića pitao "Di su pare?".
I ne samo to: prigovaraju mu da je parlamentarnu govornicu koristio za nevažne, pa čak i redikulozne teme.
Najveći redikul
"Bernardićevo pitanje Di su pare tijekom aktualnog sata u Saboru bio je strateški promašaj", naglasila je u sinoćnjem Otvorenom HTV-a komunikacijska stručnjakinja Ankica Mamić. "Od njega se očekuje da nametne ozbiljne politike i ozbiljne teme".
Nadovezala se profesorica Smiljana Leinert Novosel s Fakulteta političkih znanosti: "Ono što ne valja jest što je to neozbiljan i površan način i nije se bavio važnim temama za društvo. Teme koje izravno utječu na ljudske sudbine nisu dovoljno artikulirane u javnom prostoru".
Zar satira nije dovoljno ozbiljna i važna tema za društvo? Ne utječe li ona na ljudske sudbine?
Zbog satire se nedavno ubijalo u Francuskoj i prijetilo po Europi. Zbog satire se išlo - i još uvijek ide - u zatvor. Prijeti se izgonom. I kod nas je satira bila na udaru ekstremista. Pa čak i pravosuđa. A politika se, pa ni ona SDP-ova u Banskim dvorima ili na Pantovčaku, nije pretrgnula u obrani medija poput Novosti ili autora poput Olivera Frljića.
Sloboda govora, sloboda izražavanja i sloboda kritike gotovo su jednako važne kao i ekonomski probitak, socijalna sigurnost, dobra plaća.
Put u autokraciju
Zapravo, kad god se pred javnost postavljala takva alternativa, dobar život ili sloboda govora - ili dobar život nauštrb slobode govora - dobili smo diktatorska ili autoritarna društva.
U Hitlerovoj Njemačkoj građani su samo željeli poslove i autoceste, pa su dobili konclogore i uništenje. Komunizam je nudio socijalnu sigurnost i fiktivno zapošljavanje pod cijenu šutnje, oduzimanja osobnih sloboda i gušenje kritike.
Danas takve primjere srećemo u nekim europskim zemljama. Poljska je postala prosperitetna država u kojoj vlast guši sve moguće slobode. Mađarska je na istom tragu. Još goru situaciju vidimo u Turskoj, značajnoj ekonomskoj sili. O Putinovoj Rusiji ne treba ni govoriti. Ili o prosperitetnoj Kini.
A na tom valu plovi i Donald Trump. Njegovi sljedbenici i zaštitnici tvrde kako će on spasiti američku ekonomiju, pa mu stoga može oprostiti bujanje rasizma, šovinizam nacizma, okupiranje sudstva i udar na medije.
Satira mjerilo slobode
Kako god pogledali, satira je oduvijek bila vrhunac slobode društva. I sloboda tog istog društva mjerila se razinom satire i kritike. Zašto bismo se odrekli borbe za tu slobodu, samo zato što se istodobno moramo boriti za radna mjesta, za plaće i mirovine? Tko to može nametati kao alternativu? Kao izbor između jednog ii drugog?
Davor Bernardić ima obavezu boriti se za slobodu satire, za slobodu govora i slobodu kritike vlasti, jednako kao što ima obavezu boriti se za radnike Uljanika ili za spašavanje Petrokemije. Izgradnja i naročito očuvanje demokratskog društva teža je od ekonomskog razvoja, ali možda još važnija.
Sjetimo se kako je to izgledalo prije nekog vremena u Hrvatskoj.
Put prema poljskom scenariju
Zvuči nevjerojatno, ali početkom devedesetih u zagrebačkom kazalištu prikazivala se predstava "Spikom na spiku" koja je otvoreno ismijavala Franju Tuđmana. Čak je i sam predsjednik jednom sjedio u publici. Ubrzo nakon toga, Tuđman se pretvorio u nedodirljivog autokrata, a Feralova satira koja se jedina dirala u taj tabu postala je žrtva višegodišnjeg režimskog i sudskog progona.
Danas idemo iz zla u gore. Razne slobode, pa tako i satira, našle su se na udaru vlasti, HDZ-a, Katoličke crkve, njihovih udruga, zajednica i partnera. A pritom vlast kao svoj glavni argument koristi - gospodarstvo.
Samo su ekonomske teme bitne i jedino se na njima inzistira, dok se istodobno društvo - sporije nego pod Karamarkom, ali ipak prebrzo - preparira po uzoru na Poljsku i Mađarsku.
Satira važnija
Ekonomija jest važna tema, nitko to neće sporiti, ali satira je možda još važnija. Ili bolje ovako: do takve slobode teže je doći i još ju je teže obraniti.
I zato Davor Bernardić, kakav god bio, ne zaslužuje toliku količinu kritike zbog guranja satire na aktualni sat Hrvatskog sabora.
Naravno, zaslužuje kritike jer njegove politike često bacaju na satiru: poput kiselog zelja, dječjih asocijacija u govoru o Agrokoru ili totalne zbunjenosti kod brojanja glasova.
Zaslužuje satirične osvrte jer nudi pregršt materijala za njih.
Ali hrvatsko društvo ne zaslužuje da se satira proglašava nevažnom temom i da se stavlja pred izbor hoće li imati slobodu ili posao. Kad u naprednom, modernom europskom društvu mogu - i moraju - imati oboje.
