Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

'Da nije dobio Nobela, Andrić bi danas bio zaboravljen pisac'

None Foto: DPA/PIXSELL 3

Osnova Krležina i Andrićeva jezika frapantno je slična. Ono što su kod Andrića turcizmi, to su kod Krleže germanizmi, a slični su i po ležernosti kojom prelaze preko standardnojezičnih granica

Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Iako je od tada prošlo šest desetljeća rasprave  o Andrićevu liku i djelu i dalje traju. Pisac, scenarist i kolumnist Josip Mlakić za 24 sata napisao je esej 'Ivo Andrić - Paučina i promaja'. Esej objavljujemo u deset nastavaka. U drugom nastavku objavljujemo zašto je Andrić  svoja prva djela napisao na ijekavici, da bi u jednom trenutku prešao na ekavski.

Ono što na pojavnoj razini ponajviše karakterizira Andrićev jezik je - dosljednost, bez obzira što to na prvi pogled zvuči paradoksalno, jer je Andrić svoja prva djela napisao na ijekavici, da bi u jednom trenutku prešao na ekavski idiom. Unatoč tome, nigdje kao kod Andrića nisu tako skladno pomireni hrvatski i srpski jezik, ta dva suprotstavljena svijeta što počesto podsjećaju na smrtno zavađene jednojajčane blizance koje samo njihovi "bližnji" mogu raspoznati na prvi pogled - "dva jezika" u čijem je suodnosu u prvom planu najčešće arhitektura razlika, u kojoj se po načelu slijepe mrlje previđaju sličnosti.

Također, piše Ivan Lovrenović u tekstu Ivo Andrić, paradoks o šutnji, jednom od ponajboljih eseja o Andriću uopće, vidjeli smo i da književne tekstove koje je izvorno napisao i objavio na ijekavskome, nikada kasnije – ni kada je već definitivno usvojio ekavski – nije ekavizirao. Posebnu, pak, pažnju zaslužuje ono savršeno precizno diferenciranje između ekavskoga i ijekavskoga u govoru likova, kao stilsko i karakterizacijsko sredstvo kojim Andrić postiže izvanredan književni i kulturološki rezultat.  ivo andrić | Autor: Slavko Midzor/PIXSELL Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

Napokon, filološka analiza pokazuje da Andrićev autorski jezik na semantičkim, leksičkim i sintaktičkim razinama obilato i u izražajnom smislu plodonosno crpi iz cijeloga štokavskog rezervoara, ne gajeći nikakav zazor koji bi bio motiviran standardnojezičnim 'granicama' između srpskoga i hrvatskog.

Neupitno remek-djelo

U smislu tog nepristajanja na standardnojezične razlike, na zadane i tvrdo postavljene granice, pogotovo je indikativna prva Andrićeva objavljena pripovijetka Put Alije Đerzeleza. Radi se o neupitnom remek-djelu u svakom pogledu, od jezika, stila pa do načina na koji je Andrić dekonstruirao jedan mit, pripovijetka kojom je pisac pred "hrvatske" i "srpske svinje" bacio bisere, da se otimaju za njih, odnosno da svatko iz blata trijebi ono što je "njegovo". Andrić u toj pripovijetci, i ne samo u njoj, prelazi ležerno iz jednog standarda u drugi, birajući iz svakoga ono što mu paše, ne mareći za "brojače" ispravnih i pravovjernih riječi s obje strane. Tu Đerzelez jaše na "bijelu konju", nečemu što hrvatski jezični standard smatra svojim "vlasništvom", a što je ujedno i bliže tradicionalnom načinu pripovijedanja u Bosni, onoj usmenoj epici gdje je na "bijelom konju" hladan i objektivan prikaz, dok na "bijelu konju" širi horizonte (obzore), sve do dalekih, nepoznatih predjela u čijim je maglama nastajala legenda o Aliji Đerzelezu. Među posljednjima je stigao Đerzelez. Pjesma je išla pred njim. Na bijelu konju krvavih očiju, on je jahao ravanlukom, crvene su kite bile bijelca po očima, a dugi, čistim zlatom vezeni čevkeni na Đerzelezu sjali su i poigravali na vjetru.  

U svakoj od cjelina, Andrić je dosljedan: Tri dana prije njegova dolaska pogubljena su nad Kovačima, na onom širokom raskršću gdje se sijeno prodaje, oba Morića.  Ovo "njegova dolaska" danak je "bijelu konju", toj višedimenzionalnoj slici koja pokazuje što je sve jezik u stanju onda kada je u rukama virtuoza koji iz svoga "instrumenta" izvlači ono najbolje, bez obzira radi li se o "stradivariju" ili prezrenom "ciganskom ćemanetu".

ivo andrić | Autor: BRENDA ANNERL/ FLICKR Foto: BRENDA ANNERL/ FLICKR

U tom smislu, u dosljednosti, zanimljiv je Andrićev odgovor Branimiru Livadiću, književniku i književnom uredniku iz Zagreba, iz 1934., koji je namjeravao ijekavizirati neke Andrićeve pripovijetke u knjizi izabranih Andrićevih priča koju je pripremao. Što se tiče istočnog i južnog narečja, odgovara mu Andrić, moram odmah da Vam kažem da je po mom mišljenju nemoguće i potpuno neopravdano da ma šta menjam na već štampanim stvarima. Ja sam pisao i pišem u oba narečja, i to naizmenično. Uistini, godine 1911. i 1912, dakle pre Skerlićeve ankete, štampane su u sarajevskoj Bosanskoj Vili moje stvari na istočnom narečju. Žao mi je što se u tome ne slažemo; ali o nekom menjanju teksta ne može biti govora, kao što nikad ne bih pristao da stvari koje štampam ovde menjam iz ijekavštine u ekavštinu. Quod scripsi, scripsi!1 Hrvatsko-srpsko "jezične igre" za Andrićevu dušu, ne predstavljaju ništa novo, "igre" u kojima se najčešće koristi pomna, gotovo inkvizitorska jezična forenzika, čega zasigurno ne bi bilo da ovaj pisac nije 1961. dobio Nobelovu nagradu za književnost, jer u suprotnom slučaju nikome ne bi bio zanimljiv.

Balkanski mentalitet

U jednom intervjuu koji je objavljen na jednom bosanskohercegovačkom portalu, srpski pisac Svetislav Basara, autor romana Andrićeva lestvica užasa, dotiče se i ove teme: Da nije dobio Nobelovu nagradu, Andrić bi već bio zaboravljen pisac i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni. Nobelova nagrada ga drži iznad površine zaborava - vrlo zasluženo, da ne bude zabune. Basarina Andrićeva lestvica užasa ujedno je i roman o Ivi Andriću, ali na jedan potpuno pomaknut način: Andrić je poslužio Basari kao savršen lakmus-papir preko kojega će progovoriti o balkanskom mentalitetu, o svim stereotipima koje je beogradska čaršija stvorila o ovom piscu. Hrvate i Srbe treba uvek držati odvojeno, kao dvokomponentne eksplozive, kaže se na jednom mjestu kao svojevrsna uputa za razumijevanje srpsko-hrvatskih antagonizama, pa i u Andrićevu slučaju. (Svetislav Basara je jednom prilikom autoru ovih redova potvrdio da je većina stereotipa koji su se vezali uz Andrića, a o kojima piše u svojoj knjizi, autentična.) Stojković, jedan od likova iz Basarina romana, cinik i mizantrop, tvrdi na jednom mjestu da Andriću nisu predstavljali problem oni koji ga nisu čitali, već oni koji su ga čitali površno. Andrićeva literatura zahtijeva "velikog čitatelja" (ili slušatelja?), jer bez velikih čitatelja nema velike književnosti. Andrić je Stojkoviću, također, "povjerio" svoju "nacionalnu pripadnost" oko čega su se najčešće lomila međunacionalna koplja oko ovog pisca: Quod scripsi, scripsi - Ono što sam napisao, napisao sam.                  
Pošteno govoreći, Stojkoviću, ni Srbija ni Hrvatska ni Jugoslavija nisu ispunjavale ni elementarne uslove da bih se makar na trenutak osetio Srbinom, Hrvatom ili Jugoslovenom. Moja strategija je oduvek bila da ne budem ništa, bar ništa opipljivo, rekao mu je navodno Andrić.  Te srpsko-hrvatske "igre" spominje i Julijana Matanović u jednom intervjuu: Ne volim pitanja o pripadnosti autora nekoj književnosti, a ona se uz Andrića ne mogu izbjeći, i ponavljaju se uporno, za vlastite obračune, sitne interese i potkusurivanja.

Nobel Prizes presented in Stockholm | Autor: KEYSTONE Pictures USA / Zuma Press / Profimedia Foto: KEYSTONE Pictures USA / Zuma Press / Profimedia

Posebna vrijednost Andrićeva jedinstvena jezika je u načinu na koji je izvedena njegova arhitektura. Andrić koristi narodni govor, predaju, epiku, jezik ljetopisa, mitova, izreke koje uspoređuje na jednom mjestu sa zrncima mudrosti, a sve to čini s izrazitim osjećajem za mjeru, te upravo na taj način uspijeva izbjeći svaku primisao na anakronizam, u čemu najčešće završe slični eksperimenti. Stoga je njegov jezik danas podjednako suvremen i svjež, kao i u vrijeme kada su nastajala njegova djela.

Govor vremena

Ovdje treba istaknuti još jedan aspekt Andrićeva jezika, a radi se o jeziku koji koristi u dijalozima: to nije autentični govor vremena o kojemu piše. To je najvidljivije u romanu Na Drini ćuprija koji obuhvaća period od preko tri stoljeća, gdje njegovi junaci govore istim jezikom i u 16. i u 19. stoljeću. To je uobičajeni književni postupak unutar jednog djela, koji pridonosi homogenosti teksta, a u Andrićevu slučaju radi se o jeziku koji je slušao u djetinjstvu. A to je živi jezik, čak i danas. Jezik je jedina čovekova otadžbina, napisao je na jednom mjestu Danilo Kiš. Ta "otadžbina" nema unaprijed zadanu arhitekturu, a samo jedan imperativ stoji pred njom: Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija, kaže Kiš u svojim znamenitim savjetima mladim piscima.

Pri oblikovanju vlastite duhovne domovine, jezika, standardnojezične granice su sputavajući faktor, pogotovo za pisca poput Andrića, ili Krleže, pisaca koji su se cijeli život kretali unutar različitih, ali bliskih kultura, uzimajući od svake ponešto, svjesni vlastitih ograničenja. Tu spada i spomenuta Andrićeva izjava o tajanstvenom svijetu unutar muslimanskih kuća, koji mu je ostao nepoznanica, ali i Krležina "šutnja" o Bosni, bez obzira što je bio fasciniran tim svijetom: " Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj. (...) Andrićev je jezik izvanredan, kao što je za mene najljepši naš jezik – jezik bosanskohercegovačkih Muslimana. Uzmite na primjer Skendera Kulenovića, te Derviša Sušića, Mešu Selimovića, pa Aliju Isakovića ili Nametka ili ako hoćete i one Muslimane koji se javljaju ranije, još osamdesetih godina. Može misliti o tome tko što hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca". Jezik je živa, fluidna materija koju je nemoguće smjestiti unutar hermetički zatvorenog prostora.

ivo andrić | Autor:

Ako ćemo ići do kraja u jezičnom puritanizmu, onda se brojni turcizmi, lokalizmi i arhaizmi koje Andrić koristi mogu promatrati također kao prelazak preko "standardnojezičnih granica". Što bi u tom slučaju, ukoliko bi izbacili sve ono što se opire standardnojezičnim unifikacijama, ostalo od Andrićeva jezika? Ili od Krležina?

U Krležinim rečenicama "soptao je teretni voz", a "general promatrao čete", soldati odlaze u "krčmu na špricer", komandanti i oficiri hapse, dok mase robova "oru svoju jalovu zemlju drvenim plugom, kao prije hiljadu godina", a doktor Silvije plemeniti Liepach-Kostanjevački rođen je, tako, "trećega augusta", a ne pravovjernog kolovoza. Ako zanemarimo ekavicu i ijekavicu, kao ključnu standardnojezičnu razdjelnicu, i tu puritansku jezičnu forenziku primijenimo na Krležu, može se doći do zaključka da je osnovna, bazična arhitektura Krležina i Andrićeva jezika frapantno slična. Ono što su kod Andrića turcizmi, to su kod Krleže germanizmi, a slični su i po ležernosti kojom prelaze preko standardnojezičnih granica, što se u Krležinu slučaju da vidjeti iz gornjih primjera.  Postoji kod Krleže jedan zanimljiv primjer iz kojega se da vidjeti kako jezik pri krutim standardizacijama gubi svoju širinu, značenja i višeglasje, što je za književnost neizmjerno važno. Krleža, naime, koristi u istom tekstu (Hrvatski bog Mars) izraz "satnik" i "kapetan", dva izraza koji su u različitim jezičnim standardima sinonimi, odnosno razlikovni elementi.

Vezirov slon

Također, Krleža istovremeno koristi i izraz "satnija" i "četa". Je li Krleža pobrkao lončiće? Ne, naravno: tako nešto mogu tvrditi jedino čistunci s manjkom pameti i viškom patriotskog žara. Kod Ive Andrića u Priči o vezirovom slonu, na jednom mjestu stoji: Kao mlad čovek išao je nekad s vojskom, pod Sulejman-pašom, na Crnu Goru, gde se istakao svojom hrabrošću koliko i svojom šalom. Još Aljo nije ni seo, a oni ga dočekuju s pitanjima. 'Aljo, evo mi se prepiremo: šta je najgore i najstrašnije, a šta najbolje i najslađe na svijetu.' 'Najgore ti je zanoćiti u crnogorskom kršu, na vjetrovitoj noći, sa jednom četom Crnogoraca ispred sebe a drugom za leđima.'   Stvar je vrlo jednostavna - u vrijeme o kojemu Krleža piše to nisu bili sinonimi: satnija je točno određena formacija, dok je četa bila rastezljiva kategorija. Kao kod Andrića: njegov Aljo Kazaz govori o neodređenom broju ljudi.

BOSNIA AND HERZEGOVINA / Visegrad / Graffiti of Yugoslav writer Ivo Andri, Nobel prize winning author in Visegrad.
© Jasmin Brutus / Anzenberger | Autor: Jasmin Brutus / Alamy / Alamy / Profimedia Foto: Jasmin Brutus / Alamy / Alamy / Profimedia

Ukoliko je Andrićev jezik u startu "sumnjiv", postoji i drugi, podjednako dobar primjer, iz Mažuranićeva spjeva Smrt Smailage Čengića: Podiže se četa mala Na Cetinju Gore Crne. Malena je, ali hrabra, U njoj jedva sto junaka... Satnija, za razliku od čete, ne može biti mala niti velika, to je točno definirana formacija koja se sastoji od tri voda, odnosno stotinjak ljudi, što je nasljeđe još iz rimskih vremena - satnija je formacija identična rimskoj centuriji. Dakle, ne radi se o sinonimima. Slično je i s izrazima "satnik" i "kapetan". Satnik je zapovjednik satnije (ili komandant, kao kod Krleže), dok je kapetan  nešto drugo, više, oficir koji može voditi i veće formacije od satnije, dakle jedna zvučnija titula, što danas, nakon što je "inflacija" zahvatila i vojnu nomenklaturu, zvuči pomalo smiješno, a što je u proteklom ratu dovedeno do apsurda, kada su vozači autobusa, vodoinstalateri, električari, ili kapetani, preko noći pretvarani u generale, bez potrebnog vojnog zvanja i bilo kakvog kodeksa časti, u čemu treba tražiti i neke od razloga tragedije kroz koju su u proteklom ratu prošli ovi prostori. Kreator najvećeg zločina u tom ratu bio je suludi kapetan brzopotezno unaprijeđen u generala. Izrazi "satnik" i "kapetan" mogu se pronaći i kod fra Ante Kneževića u njegovim zapisima, otprilike u istom značenju kao kod Krleže.  Dakle, standardizacijom vojnih formacija po uzoru na moderne europske vojske, satnija i četa postali su standardnojezični sinonimi, pa tako i satnik i kapetan. Međutim, u sličnu skupinu spada i Krležin "teretni voz".

U romanu Povratak Filipa Latinovicza, voz je najednom postao vlak: Gdje nam je dokaz, da naše 'ja' traje, da smo 'mi' još uvijek trajno i neprekidno 'mi', gdje nam je zapravo mjera? Da on kao subjekt nije otputovao definitivno iz ovih prljavih i zaostalih prilika, kada je prije jedanaest godina posljednji put sjedio u ovoj smrdljivoj kavani, čekajući na svoj vlak?  (...) Ptice, vode i livade, sve je to bilo lagano jutarnje, proljetno gibanje slika, kao san trepetljivo micanje sjena i osvjetljenja, a ipak Filip nikako nije mogao progutati svoje potištenosti, što ga je stegla u grlu kao neshvatljivo klupko žalosti. Brzovlak stigao je na kaptolski kolodvor nešto poslije tri, a sada je već oko grada stao da raste proziran sjaj modrog, svježeg, travanjskog jutra, punog svjetlosti nad njivama i nad oranicama.

Što se dogodilo? Ništa, osim Krležine nevjerojatne preciznosti u jeziku, bez obzira na standardnojezične konflikte i gušenje višeglasja u skladu s njima. Ako ćemo ići do kraja, do najfinijih nijansi jezika, postoji isključivo "teretni voz" i "brzi vlak". Zbog čega? U strojogradnji, a vlak (voz) spada u njenu domenu, postoji strogo definiran način na koji se daju nazivi sklopovima i njihovim pojedinačnim dijelovima, što je čak propisano i granskim standardima. Nazivi se daju po obliku, namjeni ili funkciji. Tako jedna okrugla cijev po obliku može dobiti naziv "cijev" ili "čahura", ali i "ležaj", po namjeni, ako kroz tu cijev prolazi osovina. Oba naziva su ravnopravna i ispravna.

Ivo Andrić | Autor: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Naziv voz nastao je od načina na koji se nekada prevozilo sijeno (voz sijena), dakle po obliku. Riječ voz isključena je iz hrvatskog jezičnog standarda u ovom slučaju, dok se u većini drugih slobodno koristi: prijevoz, uvoz, izvoz, navoz, podvozje... S druge strane naziv vlak je nastao po ovom drugom kriteriju, po funkciji, jer je vlak u hrvatskom jezičnom standardu ujedno i naziv za vlačnu, odnosno vučnu silu koja je dobila naziv po dijagramu sila u strukturi vlakna. Hrvatskom nazivu "vlak", u srpskom jezičnom standardu odgovara naziv "vuča". Usko gledano, po kriterijima koji vrijede u strojogradnji, lokomotiva je vlak, a kompozicija vagona voz, te je u tom smislu Krležino "teretni voz" jezično najpreciznije. Također, ne postoji "brzi voz". Voz je oblik, dakle statična kategorija, tako da je "brzi voz" svojevrsni oksimoron. Krleža i Andrić su veliki pisci i zbog korištenja jezika: Andrićevo na "bijelu konju" i Krležin "teretni vlak" su samo jedna zgodna ilustracija koja govori u prilog tome.

Jezik koji grmi

Standardizacija jezika je prirodan proces i ne predstavlja nasilje sama po sebi. Međutim, širenje prostora razlika - i tamo gdje ne postoji potreba za tim, ili tamo gdje se postiže kontraefekt, gdje se jezik sputava i ograničava, tamo gdje orvelovska "zlomisao" postaje nešto što bi mogli nazvati "zlohrvatskim" ili "zlosrpskim" - dovodi tako do jednog paradosa: da i Krležin jezik, onaj magični hrvatski koji grmi iz njegovih rečenica, moćan i neponovljiv, na neki način postane "sumnjiv", te da stoga i jedan Krleža luta po limbu brisanog standardnojezičnog međuprostora koji se iz dana u dan širi.

Ova nasilna standardizacija, dakle, često podsjeća na motiv iz romana 1984. Georga Orwella, gdje se prema engleskom jeziku vrši nasilje čiji je krajnji cilj ideološki - svesti jezik na živi leš, primitivno sredstvo komunikacije kojim se ne može izraziti hereza, odnosno "zlomisao", svesti ga na primitivni praoblik, na nešto nalik indijanskim dimnim signalima. U našem slučaju cilj je spriječiti svaku mogućnost "zlohrvatskog" ili "zlosrpskog" govora. Jezik, dakle, treba pojednostaviti, "suziti", čime se međuprostor između dva zavađena standarda neprestano širi, što dovodi do toga da se hrvatski jezični standard iz dana u dan udaljava od "Beograda", ali i Krleže, umjesto da se ravna prema njemu. Krležinom jeziku, onda, prijeti ostanak u nekom nedefiniranom limbu između dva jezična standarda, te zaborav kao direktna posljedica nepripadanja, odnosno prijeti mu smještanje u "prostor za otpadnike", jedan termin koji je Nebojša Lujanović definirao u svojoj knjizi Prostor za otpadnike: Od ideologije i identiteta do književnog polja, i to povodom Ive Andrića, te još nekih pisaca koji su djelovali u dva ili više povijesno-civilizacijskih krugova, termin koji će u svakom budućem tretiranju ovoga pisca postati nezaobilazan.

Pristup i metodologija su u povijesti znanstvenog zanimanja za ovaj problem vjerojatno najdomišljeniji i najsofisticiraniji dosad. Istraživanje je provedeno prema najvišim znanstvenim standardima u području humanistike, osobito u području razmjene znanja između znanosti o književnosti i susjednih humanističkih disciplina. (...)  Izniman u metodologiji, precizan u istraživanju, nov u rezultatima, zanimljiv u interpretaciji – rukopis Nebojše Lujanovića distinktivan je u odnosu na uvriježene modele istraživanja književnog identiteta i njegova dijakronijskog rastera u hrvatsko-bosanskom odnosno bosansko-hrvatskom kompleksu od Andrića do recentnih vremena, piše o Lujanovićevoj knjizi Dean Duda.

Najbosanskiji pisac

Ukratko, knjiga Nebojše Lujanovića ponajbolje do sada pokazuje kako treba pristupiti djelima pisaca odraslim i oblikovanim u različitim kulturama i razdvojenim u svom ja. Nakon Lujanovićeva čitanja spremnije ćemo ulaziti u rasprave na temu pripadnosti pojedinih pisaca pojedinim nacionalnim književnostima. Pozicija pisca između oduvijek se opisivala kao međuprostor iz kojeg se crpe priče i potiče kreacija, ali je u isto vrijeme zadavala nepotrebne glavobolje povjesničarima koji su jednom piscu nastojali dodijeliti samo jednu adresu.

Rukopis Nebojše Lujanovića uveliko to mijenja i na sve teme o identitetu baca – ne novo nego - pravo svjetlo, piše o istoj knjizi Julijana Matanović. O tom "prostoru za otpadnike", limbu u kojem je smješten Andrić, na svoj način govore i završne rečenice Lovrenovićeva eseja Ivo Andrić, paradoks o šutnji, gdje su postavljene jasne i čvrste unutarnje mentalne granice virtualiteta u kojem je smješten "prostor za otpadnike":  I tu nastaje turobni paradoks: proces stvaranja i divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini – koji bi se lako mogao pokazati  nepovratnim – proizvodi kulturnu situaciju u kojoj je takva vrsta identiteta, zapravo, nepoželjna. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni.                                 
 

Tema: Feljtoni

Komentari (54)
  • da nema 200 bogatih obitelji i stoke sitnog zuba danas bi general franjo bio zaboravljen

    3. 11. 2019,   08:50
  • Zato su književni velikani poput Tuđmana i Aralice nezaboravljivi

    3. 11. 2019,   11:18
  • Koliko sam živaca pogubio kod Andrićevih djela. Svaka 3. stranica na margini fusnote imala je bar dva tri izraza koja su započinjali s: "turc". ( turcizam). Odrastao sam na zagrebačkom dijalektu, hrvatskom, čakavaskom i italijanskom, pa su me razni "turc." bacali u nesvijest. Zbog toga se nisam nikada potrudio "ući" u Andrića, što ne znači da nije dobar, ali knjiga mi je doslovno ispadala iz ruku. Adio Ivo ( Giovanni)!

    3. 11. 2019,   10:45