'Dala mi je limunadu i od tada smo nerazdvojni', kaže Ilija...

Ni u snu nisam očekivala da bi mi se nešto ovakvo moglo dogoditi, započinje priču Ivka Dujmić (89).

Ivka u Domu za starije i nemoćne u Sisku živi već osam godina. Početkom ove godine u sobu pokraj njezine doselio se Ilija Vorkapić (85), a Ivka je isprva na njega gledala kao na svakog drugog stanovnika doma. Situacija se promijenila kad je jedne je večeri Iliji pozlilo. Ivka je to prva primijetila, pozvala je medicinske sestre i bila kraj njega.

Šetnje i zajedničke kave

Kad su sestre ustanovile da Ilija samo treba mirovati, rekle su Ivki da ostane kraj njega.

- Čujte, gospon, Ivka vam je pol doktora. Ona je tu dugo i već mnogo toga zna pa će biti uz Vas, da ne budete sami - rekle su Iliji medicinske sestre, koji se plašio da će umrijeti sam. Cijelu mu je večer bilo loše, a Ivka mu je pomogla koliko je mogla, društvom i čašom limunade. Ta limunada ga je, kaže, digla iz mrtvih.

- To ti neću zaboraviti - prošaptao je.

Kad se nakon nekoliko dana Ilija sasvim oporavio, njih su dvoje počeli šetati skupa, piti kavu i upoznavati se. Svakog su dana sve više uživali u društvu onog drugog i shvatili da je to što imaju posebno. On na ruci i dalje nosi vjenčani prsten, a ona prsten od desete godišnjice braka.

Za sebe kažu da nisu zaljubljeni, ali da uživaju u prekrasnom prijateljstvu koje imaju. Ružica Čakširan, ravnateljica doma, kaže kako veze među stanarima nisu rijetkost te da je zaposlenicima doma vrlo drago kad se nešto takvo dogodi.

- Zajedno je uvijek ljepše. Oni su oboje divni ljudi, a skupa su još bolji. Oni su prijatelji i jedno o drugome brinu. Mi to podržavamo jer tu je važna pomoć koju oni mogu pružiti jedno drugome, ali i nama. Oni se tako bolje upoznaju i mogu nam na vrijeme signalizirati ako se kod drugog dogodi kakva promjena - govori Čakširan.

Ilija je iz Topuskog, a većinu života proveo je radeći u Pošti u Slavoniji. U skladnom je braku dobio sina koji s obitelji živi u Australiji. Prije 22 godine supruga mu je preminula, a u dom je došao prošle godine jer je živio sam te je smatrao da će mu tu biti lakše.

Ivka je živjela u Petrinji sa suprugom i majkom, ali oni su preminuli prije dvadesetak godina. U dom je došla zbog usamljenosti.

- Imala sam stvarno dobrog muža i jako mi je žao što sam ga izgubila. Mogu živjeti i sama, ali život udvoje je lakši - kaže nam Ivka.

Ona se rodila u bogatoj obitelji. Otac je imao pilanu i mlin na rijeci te mesnicu i pekarnicu u kući. Uspona i padova u njezinu je životu bilo mnogo, i materijalnih i emotivnih. Bila je bogata, pa siromašna, proživjela je Drugi svjetski rat, imala dva braka, od kojih je jedan trajao dvije, a drugi 52 godine. Dvije su joj bebe preminule, preživjela je opake bolesti i danas živi bez pet organa. Njezina dva sina danas s obiteljima žive u Sisku. Ona se smiješi i kaže da život treba poštovati, voljeti i živjeti ga.

Od šatora šila haljine

- Sa 17 sam se morala udati za domobranskog podoficira. Ostala sam bez svega u ratu, a on je krao šatorska krila iz kasarne i od toga sam sebi šivala haljine. Život treba živjeti, ne samo gledati ono loše - govori skromno Ivka, čija životna priča zaista podsjeća na legendarnu filmsku junakinju Scarlet O’Haru.

Ona i Ilija uživaju u druženju, zabavljaju se, ali se nikad ne svađaju.

- Volimo se šetati, a kad idemo u šetnju, ja se držim za hodalicu, a on se drži za mene - smije se Ivka. I dalje će biti jedno drugome potpora.