Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Dio Nobelove nagrade Andrić je poklonio knjižnicama u BiH

None Foto: Srecko Stipovic/HaloPix/PIXSELL 3

Nagradu je podijelio, ali je šutio kada je taj njegov svijet, fratarski, kojemu toliko toga duguje, grcao pod teretom nesnošljive represije nakon Drugog svjetskog rata koja je bila isključivo ideološki motivirana

Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Iako je od tada prošlo šest desetljeća rasprave  o Andrićevu liku i djelu i dalje traju. Pisac, scenarist i kolumnist Josip Mlakić za 24 sata napisao je esej 'Ivo Andrić - Paučina i promaja'.  Esej objavljujemo u deset nastavaka. U  šestom nastavku objavljujemo kakav je bio Andrićev odnos prema Bosni i franjevcima.  

Dug i zavičajnost dva su motiva iz Andrićeva djela koji se fatalno isprepleću, nadopunjavaju ili proizlaze jedan iz drugog. To vrijedi i za ovaj roman. Književne veze, ispreplitanja, ili, da upotrijebimo jedan pomalo banalan izraz, književni dugovi, mehanizam je bez kojeg bi svjetska književnost bila dosadna i prazna knjiga. Radi se o sustavu višestruko isprepletenih povratnih veza, često čudnih i neočekivanih, ali i onih prirodnih i jedino mogućih. Ponekad su te veze duboke i kompleksne, rekli bismo sudbonosne. U svojim Znakovima pored puta, govoreći o djelima vrhunskih pisaca, Andrić je zapisao " kako nam je pao u deo najveći dar koji čitanje može da nam pruži: osetili smo da nismo sami nikad, ni u najtežim ni u najlepšim trenucima, ni u svojim najgorčim nedoumicama, ni u najsmelijim zaključcima, nego da smo povezani sa drugim ljudima mnogostrukim i tajnim vezama koje i ne slutimo, a koje nam 'naš' pisac otkriva. To je spasonosno".  

ivo andrić | Autor: Srecko Stipovic/HaloPix/PIXSELL Foto: Srecko Stipovic/HaloPix/PIXSELL Rodna kuća u Travniku

Priča o opsesivnim temama i autobiografskom u djelima pisaca, a ne treba posebno naglašavati koliko su pojedini pisci poznati upravo po određenim temama, odnosno lajtmotivima ili ključnim riječima koje su poput repera razasuti po njihovim djelima: kao neki metafizički duhovi, po Borgesovim knjigama lutaju knjige, zrcala i labirinti, vrijeme je obilježilo Proustovo djelo, klaustrofobija Kafkino, i, konačno, Bosna, smrt i šutnja - Andrićevo.

Bosanska metafizika

Ovaj fenomen ponešto govori i o mehanizmu književnih dugova. Kada bi karikirali, kao što to Borges svjesno čini svojom tezom o "jednoj knjizi" koju ispisuju zajednički svi pisci, mogli bi te povratne veze prikazati shematski, nekakvim crtama koje se isprepliću, sudaraju, mimoilaze, i tada bi se mehanizam književnih veza, odnosno dugova, ukazao kao nepregledna šuma crta u kojoj se utapaju i najmarkantniji likovi. Onaj koji je bio sve, postaje nitko, kao Shakespeare u jednoj Borgesovoj priči.   
Drugim riječima postoji samo jedna knjiga i samo jedan pisac. Mada i Andrić ovaj stav prihvaća pomalo skeptično, stavljajući ga ironično na jednom mjestu u usta ljudi "sklonih metafizici", čini se ipak, kako prolazi vrijeme, da ova teza polako gubi konture karikature. Primjera radi, napravit ćemo jednu zgodnu usporedbu s Internetom da bismo ovo na neki način ilustrirali: ako Internet promatramo kao jednu jedinstvenu knjigu, a sve one silne stranice i linkove kao doprinose pojedinih pisaca, dobit ćemo materijaliziranu Borgesovu maštariju - Paracelsusovu ružu koja se rađa iz vlastita pepela - s kojom, opet, možemo povezati riječi Danila Kiša, koji je napisao da samo kod skribomana i diletanata ne postoji duhovna nadgradnja i povezanost sa slavnim prethodnicima. U ovoj usporedbi skribomani su oni mrtvi, ugašeni linkovi, slijepe ulice u virtualnom svijetu, bez povratnih veza i interakcije.  U svojoj priči Dug, objavljenoj posthumno, koja se po bilješkama uz ovu priču trebala naći u Enciklopediji mrtvih,  Danilo Kiš prikazuje slavnog pisca na samrtnoj postelji. Mada to eksplicitno ne navodi, odmah na početku priče jasno je da je njegov junak upravo Ivo Andrić. I sama riječ dug je jedna od onih koja je obilježila Andrićevo djelo, jer je Andrić kao nijedan drugi pisac nastojao vratiti svoje dugove. U toj priči veliki pisac u posljednjim trenucima života simbolički dijeli Napretkovu stipendiju od dvjesto kruna osobama kojima je na neki način dužnik.

Životni rezime

Ta raspodjela je u stvari svojevrsni životni rezime u tipičnom Kišovu maniru. Tako, između ostalog, Andrić dijeli novac: " Draginji Trifković, učiteljici, koja me učila prvim slovima, dvije krune  (...) Nepoznatom stražaru u marburškoj tamnici, koji mi je doturio parče hartije i malecnu olovku, u času kada je za mene pisati značilo preživjeti; dvije krune  (...) Midhadu Šamiću, koji je otkriće mojih izvora protumačio kao erudiciju, a ne kao stvaralačku nemoć; jednu krunu..." (Ova posljednja rečenica je posebno značajna Kišu, kojom on podsjeća na slučaj svoje Grobnice za Borisa Davidoviča, kada su određeni književni krugovi pokušali njegovo korištenje izvora prikazati kao stvaralačku nemoć, zaboravljajući da je književna nadgradnja ključna premisa na kojoj počiva svjetska književnost. Tako se ruska književnost pomalja iz Gogoljeve kabanice, a europski roman izrasta na čvrstim temeljima genijalnog Cervantesova Don Quijota.) Andrić podjednako vješto koristi europsku književnu tradiciju, te narodnu epiku i usmenu predaju. To je najviše vidljivo u priči Put Alije Đerzeleza, uz Prokletu avliju, Travničku hroniku i Most na Žepi, možda vrhuncu Andrićeva stvaralaštva. Kada bi tu priču promatrali današnjim književno-teoretskim aparatom, bez dileme bi je svrstali u postmodernu, jer je napisana klasičnim postmodernističkim prosedeom: literarni izvori postaju značajniji od osobnog doživljaja stvarnosti. A stvarnost iz koje je teško isključiti subjektivizam, samim tim dolazi u pitanje. U suštini je pitanje stvarnosti u književnosti svedivo na svojevrsnu književnu kvadraturu kruga o kojoj je teško reći nešto posebno novo. Andrić u toj priči mitskog junaka iz narodne predaje baca u ralje stvarnosti i pušta ga da se poput zrnca prašine vrti u vrtlogu stvarnog života. I tu dolazimo do poveznice s europskom tradicijom, koja je podjednako važna kao i ona prva. Drugim riječima, Đerzelez je osuvremenjena verzija Don Quijotea. Poput slavnog viteza, i Andrićev Đerzelez ima svoje vjetrenjače, svoje neostvarene ljubavi i neukrotivu žudnju. I oba ova "don quijotea" imaju isto, literarno izvorište: Cervantesov je nastao na tradiciji viteškog romana, nekakve srednjevjekovne varijante trivijalne literature, a Andrićev na tradiciji narodne epike. I oba imaju jaku tragično-grotesknu notu, nastalu ponajviše kao rezultat nemilosrdnog i duhovitog obračunom s mitovima.  

Kreativna depresija


Usprkos tome, Andrić i Cervantes uspjeli su sačuvati jaku empatiju prema svojim likovima.  Tragom spomenute Andrićeve teze o utjecaju likova na svoje autore, možemo postaviti pitanje koliko je literarni vezir Jusuf svoje stavove transformirao na svoga Tvorca kada je riječ o motivu "duga". Čovjek treba vratiti dug zavičaju, misao je koja se rađa u glavi vezira Jusufa u najtežim trenucima, dok mu oko glave lebdi svileni gajtan. Isti osjećaj duga postoji i kod Andrića. I Andrićevo djelo, kao i vezirov most, možemo shvatiti kao grandioznu zadužbinu. I jedan i drugi sumnjaju u njihovu veličinu. Andrić o svom djelu piše sljedeće: " Osamdeset od sto tih tekstova moglo je da ostane nenapisano, a onih drugih dvadeset od sto moglo je i trebalo je bolje, čvršće i lepše napisati ".  

ivo andrić | Autor: Srecko Stipovic/HaloPix/PIXSELL Foto: Srecko Stipovic/HaloPix/PIXSELL Detalj iz Andrićeve rodne kuće

To je ona vrsta spisateljske i kreativne depresije, onaj trenutak kada vezir Jusuf prekriži kronogram s "glatkim stihovima", zatim svoje ime, a na kraju i devizu "u ćutanju je sigurnost".  Još jedan primjer koji govori o načinu na koji je Andrić vraćao svoje dugove zavičaju je dodjela novčanog djela Nobelove nagrade za opremanje biblioteka po Bosni i Hercegovini. Na taj je način Andrić mnogim piscima pružio nebrojene linkove za vlastita ostvarenja. I sâm sam ušao u  svijet knjige posredstvom tog Andrićeva plemenitog čina, koji ima ishodište i u vlastitim piščevim žudnjama: jedna od upečatljivijih slika iz Andrićeva djela je slika gimnazijalca koji stoji pored izloga knjižare i zaneseno promatra izložene knjige, osjećaj koji je upravo Andrić mnogima pretvorio u stvarnost. I to se savršeno uklapa u mehanizam književnih dugova. Nije teško zamisliti nekog budućeg pisca koji o svom suvremeniku piše sličnu priču kao što je to napravio Kiš s Andrićem. U jednoj takvoj priči morao bi biti i sljedeći detalj: "Ivi Andriću, koji je po bosanskim zabitima posijao svjetlo knjige, dvije krune (marke, eura)..."  Andrić se nije oglasio kada je taj njegov svijet, fratarski, kojemu toliko toga duguje, grcao pod teretom nesnošljive poratne represije koja je bila isključivo ideološki motivirana, proživljavajući tešku "fratarsku dramu" u kojoj su stradali i neki ljudi koje je Andrić poznavao, primjerice nevjerojatno nadareni i talentirani pisac fra Ljubo Hrgić koji je pod maglovitim optužbama osuđen na višegodišnju robiju? Hrgić je nakon zatvora "zašutio", što je jednom rođenom piscu, a što je on nesumnjivo bio, nešto poput smrtne kazne. Pred kraj života je progovorio o toj "šutnji": " Sad, u ovim kasnim godinama, osjećam da ću svome narodu i redu ostati dužan - malo sam stvarao i pisao. Jedino onaj strah da nešto ne ispadne opasno, da se opet ne nađem u zatvoru, daje mi neko opravdanje". Veze između Andrića i Hrgića bile su, izgleda, mnogo dublje. Ivan Lovrenović u predgovoru Ratnih zabilješki 1941.-1945. fra Josipa Markušića piše: " Po jednoj predaji za Hrgića se zalagao i Ivo Andrić. Kako bilo, Hrgić je pušten na slobodu 1954. nakon odležanih devet od dosuđenih dvadeset godina". Da tu ima neke istine govori možda i Hrgićev dnevnički zapis od 25. veljače 1970.: " Šta radi sad Ivo Andrić, čestiti moj prijatelj, sad u noći, sam, žena mu umrla, pospan starački, bez utjehe tople kršćanske riječi"? Desetak dana kasnije, Hrgić se prisjeća kako ga je Andrić još 1937. novčano pomagao iz budžeta Ministarstva vanjskih poslova tokom njegova boravka u Parizu.  Koliko je Hrgić bio dobar pisac može se ilustrirati jednom kratkom crticom iz njegovih dnevničkih zapisa, koja može stajati sama za sebe, kakvih je u toj knjizi cijeli niz. Ta, o kojoj je riječ, datirana je na 13. srpanj 1968.: " Krvavi uštap se diže iza zeničkih gora, a u Biafri umiru tisuće djece od gladi, i mirno mjesec krvav izlazi - i sve još to ništa ne razumijem ". U onoj usporedbi Ive Andrića i njegova Omer-paše Latasa možemo naći i odgovor na ovu dilemu, na Andrićevu vezu s fratarskim svijetom u poratnom razdoblju, u dijelu u kojem Andrić opisuje Latasa iz vremena kada se uspeo na vlast: "Nije se više ni sećao onih obrazovanih i pobožnih ljudi sa kojima se družio prvih godina u Carigradu i od kojih je mnogo naučio, a još manje onog što je tome prethodilo. Sve je on to svukao sa sebe kao zmija košuljicu".

Svemoćni maršal

Naravno, upitno je koliko je Andrić mogao utjecati na tok događaja u socijalističkoj Jugoslaviji. Pogotovo je u tom smislu važan Andrićev odnos prema fra Josipu Markešiću, jednoj zvizdovićevskoj figuri, koji je "pognuo" glavu pred svemoćnim maršalom, fratru koji je tokom rata dao najbolje od sebe da bi nakon njega bio na čelu nepravedno proganjanih, dok je Ivo Andrić među povlaštenima, bez obzira na njegov oportunizam. Njih dvojica nisu bili samo usputni poznanici, već su se susretali više puta, a je li to poznanstvo u jednom trenutku rezultiralo i prijateljstvom, nije poznato, u što je, ipak, teško povjerovati, ponajprije zbog Andrićeve krute suzdrživosti koja kao da je bila rezultat svojevrsnih kompleksa, kojih je, s druge strane, fra Josip bio u potpunosti lišen, ali je imao jednu osobinu koja također nije išla u prilog prijateljstvu između ove dvojice po svemu iznimnih ljudi: Markušić je također bio kruta osoba, ali bez trunke osobnog šarma. Neponovljivu skicu za njegov portret dao je fra Ljubo Hrgić u svojim dnevničkim zapisima Životni krug, jednoj iznimnoj knjizi objavljenoj posthumno i barem pedesetak godina prekasno, dakle pisac, što je možda važno naglasiti, koji je odlično poznavao i Andrića i Markušića: " Poželit ćemo mi neke stare fratre. Više neće biti fra Joze Markušića u čijem se duhu nalaze unakrštene dvije otmjenosti: stara bosanska gospoština i turska naduvenost. Koliko dara ima taj suvonjavi gvardijan, koliko se on zadubljuje u ljepotu. Neobično originalno shvaća svaku umjetnost. On izjednačuje talent, originalnost i genijalnost. Kad govori, kao da igra preferans. Čuva se svagdanje fraze. Mane su mu sve samo u vanjštini. Proizlaze iz tvrdoglavosti. Nije tako mekan i uživljen duh. Njega sigurno nitko nikad nije volio". Na jednom drugom mjestu u knjizi, Hrgić piše:"Nalazimo sasvim bolesnog o. fra Jozu Markušića. Donji dio tijela ne da je udaren, nego se opustio, nefunkcionalan, nemoćan. Ali duh u 89-godišnjaka, živ, lucidan, humorističan. O njemu treba pisati".                          

Tema: Feljtoni

Komentari (15)
  • Ja mislim da su djela Sabana Saulica imala pozitivniji utjecaj na stanovnistvo sa prostora bivse Jugoslavije nego djela Ive Andrica... zbog Nobelovca mnogo krvi je proliveno, a zbog Sabana mnoge fasade nisu nabacene...

    7. 11. 2019,   20:37
  • Stavove ljudi sa ovih prostora o Ivi Andriću mogli bi rezimirati ovako;  Hrvati mu ne mogu oprostiti što se izjašnjavao kao Srbin, i što se rodio u Bosni. Srbi? Iako ga mnogi cijene, najviše SAMO ZATO što ga ne vole Hrvati, a pogotovo Bošnjaci (Muslimani) ipak ga gledaju poprijeko zato što je bio Katolik koji se se rodio u Bosni. Bošnjaci (Muslimani) mu ne mogu oprostiti što se uopče rodio. Njegova djela u svemu tome su nebitna, jer teško da bi se među jednima, drugim i trećima našao 1 na 200 do 300 koji je pročitao neko njegovo djelo. I to isključivo među generacijama rođenima do 1980., a među onima rođenima poslije teško da i jedan na dvije, tri tisuće.

    7. 11. 2019,   19:57
  • Nije bitno sta je on govorio nitko ne moze pobjeci od svog porijekla realno on je hrvat zato sto su mu roditelji hrvati isto kao sto je novaku dokovicu mama hrvatica a tata crnogorac.....

    8. 11. 2019,   20:54