Djeca u domovima: "Lani je posvojeno samo jedno dijete..."

Jasna Ćurković Kelava (58) na čelu Dječjeg doma Zagreb već je 25 godina. Kaže kako je situacija teža nego kad je počela raditi, ali u tome pronalazi izazove za nove ideje i projekte. Dom je u procesu transformacije, a potrebe za smještajem ugrožene djece su sve veće.

Kako ste došli u Zagreb?

Živjela sam u Bosni, a u Splitu sam bila na specijalizaciji iz pedijatrije. Suprug mi je poginuo pa sam, bježeći od rata, sa tada maloljetnom kćeri stigla u Zagreb 1992. godine. U to vrijeme se tražio ravnatelj doma u Nazorovoj. Dobila sam ponudu da preuzmem tu funkciju i pristala sam.

Kakva je tada bila situacija?

To su bile ratne godine. O Nazorovoj sam znala samo načelno, i tek kad sam počela raditi pobliže sam se upoznala s problematikom. Za mene je to bio veliki izazov. Područje mi je bilo vrlo blisko i shvatila sam da ovdje mogu dati puno više nego u zdravstvu. Djeci sam mogla pomoći konkretnije i brže u životno ugrožavajućim situacijama i mogla sam biti kreativnija te korisnija djeci kao ravnatelj jedne posebne ustanove nego kao pedijatar u ambulanti. Moja struka je ovom poslu višestruko korisna.

Što se sve promijenilo u sustavu do danas?

Iako su pomaci iz moje perspektive jako spori, itekako ih ima. Neumorno sam uz suradnike radila i radim na tome da se svakom djetetu osigura obitelj. Djeci dugoročno nije mjesto u institucijama i ovo je samo usputna postaja. Barem bi tako trebalo biti. Tada je u svim našim podružnicama bilo oko 350 djece, a danas ih je oko 200. Poboljšali smo standarde skrbi, pa je tada u grupi moglo biti i do 10 male djece, danas ih ne smije biti više od pet. Kad već mališani žive takav život da moraju biti ovdje, trudili smo se da im ne nedostaje ništa od materijalne i stručne podrške. Željeli smo iskorijeniti stigmatizaciju domske djece i vjerujem da smo u tome donekle uspjeli. Naša djeca danas imaju dobre materijalne mogućnosti te kvalitetnu stručnu skrb i u tome imaju možda čak i više nego 80 posto djece u svojim obiteljima.

Pobrinuli ste se i za to da nakon izlaska iz Doma imaju budućnost. Zašto?

Da, mi smo prvi u Hrvatskoj prije 21 godinu pokrenuli projekt stambenih zajednica za mlade.     

Bilo nam je nezamislivo da se dijete koje je tek napunilo 18 godina vrati na ulicu i bude prepušteno samo sebi. Od Grada smo 1997. dobili na korištenje prvi stan u Zagrebu za djecu koja napuštaju dom. Danas imamo deset stanova u kojima živi između 35 i 40 djece te mladih, koji se pripremaju za samostalan život. Grad Zagreb nam je u tome velika podrška. U vrijeme kad sam tek došla bilo je nezamislivo da bilo koje dijete iz Doma ima mogućnost studiranja jer mu to sustav nije omogućavao. I to se promijenilo, pa trenutačno imamo petero mladih koji studiraju. To je veliki broj kad se zna da djeca, koja dolaze k nama stižu najčešće odgojno i obrazovno zapuštena te s nekima od njih praktički radimo od početka, od usvajanja osnovnih navika.

Je li siromaštvo danas i prije 25 godina drugačije?

Apsolutno da, drukčija je pojavnost. Trend je unazad nekoliko godina da djeca, koja dolaze k nama stižu u sve težem stanju. Uz traumatiziranost dolaze neuhranjeni, higijenski i odgojno zapušteni. Primjerice, nedavno nam je došlo šestero djece iz iste obitelji, koja su sva imala uši, gliste i svrab, i to do te mjere da smo ostali šokirani kad smo ih vidjeli. Mislim da su ratnih godina siromašni imali više mogućnosti da im se pomogne kroz humanitarnu pomoć, a danas preživljavaju od socijalne naknade koja je mizerna, valjda najniža u EU.

Jeste li se često šokirali u ovom poslu? Što vas je najteže pogodilo?

Ovaj posao je poziv. Nema radno vrijeme i zbog njega nemate vremena za hobije ili slobodne aktivnosti. I kad fizički nisam u domu, razmišljam o našoj djeci i tražim rješenja za njih. Naravno da vas pojedine priče emocionalno dotuku i to me u početku mučilo jer sam shvatila da me takvi osjećaji blokiraju u nastojanju da pomognem djetetu. No brzo se naučite kako se s tim nositi. Ima puno situacija koje nikad neću zaboraviti. Primjerice, imali smo prije nekoliko godina djevojčicu koja je tada imala samo dvije godine, a stigla nam je iz obitelji u kojoj ju je majčin partner seksualno zlostavljao. Smatram da, kod zlostavljanja stručnjaci mogu ublažiti posljedice, ali osoba koja s tim odrasta ima trajni biljeg.

Dom je, rekli ste, samo usputna stanica za djecu. A što je rješenje?

Dom treba biti mjesto gdje se pruža stručna i materijalna pomoć akutno ugroženom djetetu, često veoma traumatiziranom. No za svako dijete rješenje je kvalitetna obitelj, bilo da je riječ o posvojenju ili udomljavanju kao alternativnom obliku skrbi. Svako dijete mora osjetiti privrženost prema nekome, doživjeti brigu i obiteljsku toplinu. No moram istaknuti da sam jako razočarana trendom posvajanja i udomljavanja djece. Prošla 2017. godina za Nazorovu je bila najlošija do sada. Na posvojenje je otišlo samo jedno dijete. Ako uzmemo da nam je prosjek unazad deset godina bio oko 30 djece na godinu, ovaj podatak je poražavajući. Tijekom mojih mandata u Nazorovoj posvojeno je nešto više od 750 djece.

Zašto je to tako?

Zato što centri za socijalnu skrb često prekasno i uglavom premalo pokreću postupke prema roditeljima koji potpuno zanemaruju djecu. Dodatno, i sudovi usporavaju proces. Pritom se sve prelama na leđima djece, koja gube vrijeme u institucijama umjesto da su u obiteljima. I takva situacija nije samo kod nas, nego u cijeloj Hrvatskoj. Tisuće ljudi u registru posvajatelja čeka na posvojenje, u sustavu je mnogo djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, koja bi mogla biti posvojena sutra kad bi im sustav riješio dokumentaciju, odnosno kad bi bili pravno raspoloživi za posvojenje. Zato i ovim putem koristim priliku da apeliram na sudovete te centre da se što više aktiviraju u procesima, koji određuju živote djece.

Koje su skupine djece teže posvojive i zašto?

U sustavu socijalne skrbi postoji oko 400 djece o čemu vodi evidenciju nadležno ministarstvo, a od kojih je većina teže posvojiva. Oni jesu pravno čisti za posvojenje, ali to su većinom djeca starija od 10 ili 12 godina, djeca s teškoćama u razvoju te djeca višečlane obitelji, dakle braća i sestre. Teže je pronaći posvajatelje, koji žele posvojiti više djece. Smatram da se premalo radi na tome da se za njih pronađu posvajatelji. Osobito je problem što potencijalni posvajtelji ne znaju da ta djeca postoje i nemaju pristup njihovim anonimnim profilima.

Vi ste također prvi u Hrvatskoj na stranicama Doma pokrenuli anonimne profile djece za posvojenje. Zašto?

Točno, prije dvije godine smo na internetskim stranicama doma pokrenuli anonimne profile djece, koja su teže posvojiva i udomljiva. Od desetak tih profila devetero djece je u relativno kratkom roku pronašlo svoju obitelj. Posvojeno ih je četvero, a petero djece je pronašlo dobre udomiteljske obitelji. Znači i da djeca s nekim teškoćama pronalaze zaisteresirane posvajatelje ako informacija o takvom djetetu dođe do posvajatelja. U početku je bilo nerazumijevanja za tu našu akciju, ali cilj je opravdao i potisnuo ta nerazumijevanja. Postigli smo jako dobar rezultat.

Zašto je stariju djecu teže posvojiti?

Jer su centri kasnili u pokretanju postupaka i izgubilo se vrijeme na sudskim procesima. Umjesto da su posvajali u predškolskoj dobi jer biološki roditelji ne funkcioniraju godinama i to se znalo, kasno se išlo sa oduzimanjem roditeljske skrbi i djeca su jednostavno predugo ostala u sustavu.

Je li se promijenila percepcija romske djece kod posvajanja?

Mogu sa zadovoljstvom reći da se tijekom mojih 25 godina dogodila velika promjena. U devedesetima je bilo teško pronaći nekoga tko bi posvojio djecu romske narodnosti. Danas ta djeca ipak puno lakše pronalaze dom u Hrvatskoj i drago mi je što je došlo do tako važne evolucije kojom je nestala stigma.

Jesu li se unazad dva desetljeća promijenili razlozi oduzimanja roditeljske skrbi?

Vrlo su slični razlozi i prije i sada, s tim da se osjeti porast traumatizirane djece. Veći je broj djece, koja k nama dolaze zbog nasilja u obitelji, bilo da su žrtve bilo da su bili promatrači nasilja između roditelja.

Prije nekoliko godina bili ste i politički aktivni. Biste li se vratili?

Na poziv tadašnje ministrice Milanke Opačić došla sam raditi u Ministarstvo socijalne politike na mjesto pomoćnice ministrice. Tada smo imali zajednički cilj nešto napraviti upravo za djecu u području socijalne politike. Kako smo počeli zajedno raditi taj posao, čini mi se da se taj interes kod ministrice s vremenom izgubio. Činilo mi se tada da nema smisla ostati negdje gdje ne mogu realizirati ono što sam htjela. Nisam se osjećala dovoljno korisnom. To je dobro iskustvo u životu i znam da se može puno napraviti u sustavu, ali treba puno dobre volje i usklađenosti svih razina. Ne bih se više vratila. Moja ljubav je rad sa djecom i sad već imam više godina. Možda bih o tome razmislila da sam mlađa.

Stalno smišljate nove projekte. Što sad pripremate?

Naš cilj je da za svako dijete pronađemo najbolje rješenje. Tako me sada jako vesele projekti za financiranje novih usluga iz EU fondova. Bavimo se osmišljavanjem projekata za rad s primarnim obiteljima u riziku od odvajanja djece, zatim želimo pomoći našim mladim mamama koje su bez ičije pomoći da im sustav što dulje bude potpora i u konačnici planiramo u okviru svojih ovlasti brojne aktivnosti na širenju udomiteljske mreže kako bi se udomiteljska skrb podigla na puno višu razinu.