'Došao sam u Hrvatsku i ostao. Nisam požalio ni jednog trena'

Zaista znaju biti smiješni izrazi lica pacijenata kad me ugledaju i vide da nisam bijelac. Ali to je samo ono prvotno iznenađenje, nikome to ne smeta. Nisam imao do sada neugodnih iskustava na poslu, da je netko odbio da ga pregledam. A djeca znaju biti vrlo slatka i simpatična pa me žele dotaknuti kako bi se uvjerila da je moja koža, unatoč boji, ista kao njihova. Meni je to super.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:52

Priča nam kroz smijeh doktor Arnold Ojwang (28) na gotovo tečnom hrvatskom jeziku. A naučio ga je u proteklih osam godina, koliko je ovdje. Dok nam stanovnici iseljavaju, Arnold nam je stigao iz daleke Kenije. Za malenu Hrvatsku čuo je još davne 1998. godine kad je naša nogometna reprezentacija osvojila broncu na SP-u u Francuskoj, a u nju je došao na fakultet. Potom je ovdje našao sreću, ljubav i posao pa je tako i ostao. Živi u Zagrebu, a radi u Zavodu za hitnu medicinu Zagrebačke županije, trenutačno u Samoboru.

- Ovamo sam došao kako bih stekao znanje u medicini jer su u Hrvatskoj vrhunski doktori. Roditelji mi nisu mogli plaćati školovanje, a slučajno sam u novinama vidio da Ministarstvo obrazovanja u Hrvatskoj nudi stipendiju za fakultet. Nudile su i Amerika, Kina i Turska, ali odabrao sam Hrvatsku, koja mi se još 1998. godine svidjela kao mala zemlja koja me oduševila prirodnim ljepotama. Dobio sam stipendiju i nisam požalio ni jednog trenutka - kaže Arnold.

Kad je došao, nije znao “zucnuti” ni riječi hrvatskog jezika. Pa ga je najprije godinu dana učio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i u Slavističkoj školi. Zatim je upisao Medicinski fakultet u Rijeci. Predavanja su bila na hrvatskom, ali unatoč tome sve je ispite riješio u roku. I trud se isplatio. Naučio je i jezik i sve što je na fakultetu trebao znati da bi postao doktor medicine. Dobio je posao, a da bi ujutro autobusom stigao do Samobora, budi se u četiri sata. No to mu nije nimalo teško, kaže, kad zna da ide pomagati ljudima.

- Hitna je dinamična i zanimljiva, nikad ne znaš s čim i s kim ćeš se susresti svakog dana i volim taj adrenalin. Tu je najvažniji timski rad, a mi super funkcioniramo. Kolege su super, od prvog dana su me odlično prihvatili. Družimo se i nakon posla, zabavljamo, opuštamo - kaže ovaj Kenijac, koji je u Hrvatskoj zavolio dalmatinske klape.

- Jako ih volim slušati kad se opuštam. Volim i TBF, bio sam na nekoliko koncerata, i Hladno pivo - nabraja nam Arnold.

Hrvatsku i Hrvate prigrlio je kao svoje, pa kad razgovaramo, primjerice, o zdravstvu u Hrvatskoj, on govori “naše zdravstvo, naši liječnici, naša Hitna”, kao da je oduvijek tu.

Smatra da naš sustav zdravstva dobro funkcionira. Ali mu nisu jasne dugačke liste čekanja za pojedine preglede.

- Hrvatska ima četiri milijuna stanovnika, to nije baš puno ljudi za zdravstveni sustav.

Samo ga treba bolje organizirati i puno više ulagati. Hitnu pomoć treba rasteretiti jer dolazi puno pacijenata koji uopće nisu hitni - ističe Arnold, koji za sada nema namjeru vratiti se u Keniju. Svojom simpatičnošću stekao je mnoge prijatelje, a našao je i djevojku.

- Ljudi su ovdje super. Kamo god bih došao, od samog početka, svi su bili susretljivi. Moji najbolji prijatelji i djevojka su Hrvati, bijelci - kaže dodajući da je imao nekoliko neugodnih iskustava, no na njih ne obraća pozornost.

- Znaju prolaznici na ulici dovikivati ‘niger’ ili mi reći da se vratim odakle sam došao, tipično glupe stvari, ali to je rijetko. Rasizam je prisutan svugdje, i u Keniji ga ima. Ja se nasmijem i ignoriram jer znam da s takvim ljudima ne mogu razgovarati, ne spuštam se na tu razinu - kaže dodajući kako je bilo i smiješnih pitanja.

- U tramvaju se okrenula starija gospođa koja je sjedila ispred mene i tiho me pitala ‘Oprostite, jeste li vi izbjeglica?’. Baš me nasmijala - kaže Arnold.

U Hrvatskoj mu se najviše sviđaju prirodne ljepote, koje u slobodno vrijeme istražuje.

- Hrvatska je prekrasna zemlja, bio sam u Dalmaciji, Istri, Slavoniji. Stvarno je svugdje lijepo, svaki dio ima svoje čari. U Zagrebu je isto lijepo, posebno Jarun i Bundek - kaže ovaj mladić, koji je u Hrvatskoj prvi put doživio snijeg, hladnoću i buru.

- U Keniji nemamo ljeto i zimu, uvijek je ugodna temperatura između 20 i 30 stupnjeva.

Jedva sam se priviknuo na hladnoću. Iako obožavam ljeto i more, jako mi se sviđa ovo predbožićno vrijeme i advent - kaže Arnold, kojemu nije jasno zašto Hrvati toliko kukaju, posebno kad usporedi stanje s onim u Keniji.

- Kad promatram ljude, nitko se ne smije, ne izgledaju sretno. U Africi su svi sretni, a imate puno više nego mi u Keniji - kaže i prisjeća se najboljeg trenutka u Hrvatskoj.

- To je definitivno bio doček ‘vatrenih’. Inače pratim ‘vatrene’, išao sam i na nekoliko utakmica, a taj dan sam bio u timu Hitne koja ih je pratila. Atmosfera je bila nevjerojatna. Tad su zaista svi bili sretni - kaže.

Iako voli našu kuhinju, posebno burek, ćevapčiće i sarmu, iz Kenije mu nedostaje afrička hrana puna začina, kao i obitelj, četiri brata i dvije sestre, koje je vidio prije pet godina.