Državnici i vojskovođe koji su svojim potezima obilježili rat

Ususret 100. obljetnici početka Prvog svjetskog rata donosimo neke od nazanimljivijih likova, priča, činjenica i događaja koji su obilježili tijek samog rata. Sve priče donosimo u našem specijalu Prvi svjetski rat: 100 godina.

Vilim II. Hohenzollern

Vilim II. (rođen u Berlinu, 27. siječnja 1859.) bio je njemački vladar iz dinastije Hohenzollern koji je u povijest ušao kao posljednji njemački car i pruski kralj.

Stupio je na prijestolje godine 1888. i odmah došao u sukob s kancelarom Ottom von Bismarckom oko pitanja treba li se Njemačka u svojoj vanjskoj politici oslanjati na diplomaciju ili vojnu silu. Vilim je odgovor na to vidio u uspjesima pruske vojske u ratovima 19. stoljeća te Bismarcka prisilio na odstupanje. Nova agresivna politika odrazila se i u nagloj izgradnji njemačke ratne mornarice što je Drugi Reich dovelo u sukob s Britanskim Imperijem i uzrokovalo utrku u naoružanju te zbližavanje Britanije s Francuskom i Rusijom. Svi su ti događaji bitno doprinijeli izbijanju Prvog svjetskog rata 1914. godine.

Car Vilim II. je bio dobar prijatelj prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, zato ga je vijest o njegovoj smrti 1914. šokirala. Austro-Ugarskoj je ponudio pomoć u uništenju Crne Ruke, srpske organizacije koja je bila odgovorna za atentat. Što se tiče rata, Vilim ga nije zagovarao, o tome svjedoči i intenzivno dopisivanje između ruskog i njemačkog cara uoči rata. S druge strane, Vilim II. je dozvolio agresivno djelovanje Austro-Ugarske protiv Srbije, čime je izbio Prvi svjetski rat.

Vanjskopolitičke poslove car je predao u ruke njemačkih generala. Ruska mobilizacija vojske je njemačkom vojnom vodstvom bila znak da objave rat Rusiji i Francuskoj. Car se nije dirao u vojna pitanja, a s vremenom je sve više gubio na značenju. Ishod rata je poznat, a Vilim je dovoljno rano shvatio da je borba do zadnjega čovjeka besmislena, tako da je zagovarao kapitulaciju. Nakon katastrofalnog ishoda rata, Vilim II. je znao da mora abdicirati. Zanimljivo je da je tadašnji kancelar Max von Baden proglasio 9. studenog 1918. Vilimovo abdiciranje, bez njegova znanja. S time završava monarhija u Njemačkoj, a car je bio prisiljen izjaviti i vlastito abdiciranje još u istom mjesecu. Već 10. studenog 1918. Vilim se uputio u Nizozemsku, te zatražio azil, koji je i dobio. Do 1920. Vilim je živio u Amerongenu, a nakon toga do svoje smrti,  4. lipnja 1941. godine,  u dvorcu Haus Doorn u Doornu.

Kancelar Theobald von Bethmann-Hollweg 

Theobald von Bethmann Hollweg (29. studenog, 1856. – 1. siječnja, 1921.) bio je njemački političar i državnik koji je služio kao peti kancelar Njemačkog Carstva od 1909. do 1917.  Nakon atentata na vojvodu Franju Ferdinanda, Hollweg i tajnik ministarstva vanjskih poslova Gottlieb von Jagow su odmah intervenirali i stali iza Austrijanaca tj. protiv Srbije. Kasnije su poduzeli korake da spriječe Greyev napor da nametne mirno rješenje što je indirektno dovelo do tako brzog izbijanja Prvog svjetskog rata.

Hollweg, poznat po želji da uspostavi vrlo dobre odnose s Velikom Britanijom, je bio naročito uznemiren zbog britanske deklaracije o ratu koja je kao razlog navodila njemačko narušavanje belgijske neutralnosti tijekom invazije Francuske. Pokušavao je primiriti te dvije vojne sile, no bezuspješno, Prvi svjetski rat je započeo.

Tijekom rata, Hollweg je uglavnom pokušavao voditi relativno umjerenu politiku, bez naglih vojnih poteza, no vrlo često su ga zaobilazili vojni zapovjednici, koji su imali veliku ulogu u njemačkoj agresivnijoj politici. Činio se kao vrlo liberalno nastrojen kancelar no takav pogled na Hollwega ubrzo je bio uzdrman. Povjesničar Fritz Fischer 1960. pokazao je da je Hollweg donio više nacionalističkih odluka nego što se prije mislilo. Nakon ulaska SAD-a u Prvi svjetski rat na strani Antante koji je djelomice on uzrokovao, izgubio je svu moć i kredibilitet, kako u Reichstagu tako i kod njemačkog naroda. Na vlasti je službeno ostao do srpnja 1917. kada se Reichstag pobunio, što je dovelo do podnošenja njegove ostavke. Hollweg je umro 1. siječnja 1921. u 65. godini.

Car Franjo Josip I.

Franjo Josip I. (Schönbrunn, Beč, 18. kolovoza 1830. - Schönbrunn, Beč, 21. studenoga 1916.), bio je austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj (1848. - 1916.)

Sarajevski atentat od 28. lipnja 1914. dao je evidentan povod za Prvi svjetski rat, no to je bila tek treća ratna kriza između Srbije i Austro-Ugarske Monarhije u zadnjih 11 godina. Pošto je samo Franjo Josip mogao potpisati objavu rata, ovaj sada već stari i potpuno pasivni car igra svojom neodlučnošću i miroljubivošću odlučujuću ulogu u katastrofi koja slijedi. Nakon ubojstva srpskog kralja i kraljice 1903. godine sve velike sile daruju Austro-Ugarskoj slobodne ruke za vojnu akciju kako bi uspostavila stari politički sistem. Franjo Josip protivi se vojnom napadu pa do njega ne dolazi ni tada ni sljedeće tri godine tijekom kojih velike sile odbijaju priznati novi režim u Srbiji. 

Nova kriza između dvije države nastupa nakon aneksije Bosne i Hercegovine kojoj su se žestoko protivili Velika Britanija i Rusija (iako je ruski ministar svojevoljno dao blagoslov). Nakon aneksije, Austro-Ugarska pruža ruku prijateljstva Srbiji u obliku ekonomskih povlastica što će biti odbijeno u Beogradu. Kako se Rusija iz krize povukla zbog ranijeg poraza u ratu s Japanom, a Beč dobiva podršku Berlina, Austro-Ugarska je u ožujku 1909. godine uručila ultimatum Srbiji da zaustavi svoje propagandno-terorističke akcije u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Ujedno je Franjo Josip 29. ožujka 1909. godine potpisao naređenje za ratnu mobilizaciju. Već 31. ožujka 1909. godine, Srbija je diplomatski kapitulirala i obećala kako će u budućnosti biti "dobar susjed". Nakon te diplomatske note, Franjo Josip, naređuje demobilizaciju.

Na kraju ta politički popustljivost Franje Josipa dovodi do početka Prvog svjetskog rata, pošto glavni zapovjednik srpske vojne obavještajne službe, pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, stoji u središtu svih triju kriza. On je organizirao ubojstvo srpskog kralja 1903. godine, propagandne i terorističke akcije 1903. - 1909. godine i ubojstvo Austro-Ugarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Nakon ubojstva prijestolonasljednika, Franjo Josip se protivio objavi rata, ali ipak pod pritiskom naroda, ministara i vojske on ga potpisuje.

Franjo Josip nije doživio kraj ovog rata. Preminuo je u palači Schönbrunn, 21. studenog 1916. u 86. godini života te u 68. godini vladavine.

Posljednji ruski car Nikolaj II.

Nikolaj II. (Moskva, 18. svibnja 1868. - Jekaterinburg, 17. srpnja 1918.) je bio posljednji okrunjeni ruski car, kralj Poljske i vojvoda Finske.  Rusija je u Prvi svjetski rat ušla na strani Antante. Car Nikolaj II. tijekom potpisivanja naređenja o djelomičnoj mobilizaciji 24. srpnja 1914. izjavljuje: "Rat će biti katastrofalan za svijet i jednom kada počne, bit će ga teško zaustaviti". Nezadovoljan napredovanjem ruskih snaga, Nikolaj II. u rujnu 1915. preuzima vodstvo nad ruskom vojskom. 

Ruske planove za ofenzivu u proljeće 1917. omela je revolucija u Petrogradu. Slabi rezultati na bojnom polju, korupcija u pozadini te sve veća glad i neimaština s vremenom su ruski carski režim Nikole II. učinili sve nepopularnijim, te je zbačen s prijestolja u Februarskoj revoluciji. Tako se car u ime svoje i svog boležljivog 12-godišnjeg sina odrekao prijestolja što ga je njegova obitelj držala još od 1613. godine. Car je svoje prave misli povjerio svom dnevniku: „ Sa svih strana vidim samo izdaju, kukavičluk i himbu! “

Poslije careve abdikacije, Rusija je ušla u građanski rat. Car je s obitelji interniran u Sibir, a zatim na Ural. Boljševici su Nikolaja i njegovu obitelj strijeljali u srpnju 1918. u Jekaterinburgu. Nikolaj Romanov kanoniziran je od strane Ruske pravoslavne crkve u izbjeglištvu 1981., a u zemlji 2000.

Britanski premijer i ministar David Lloyd George

David Lloyd George  (Manchester, 17. siječnja 1863. - Tŷ Newydd, 26. ožujka 1945.), bio je britanski državnik i ministar u vladi liberala 1905.-1915. i u koalicijskoj vladi 1915.-1916.,  te britanski premijer 1916. - 1922. godine.

Glavni potezi Lloyda Georgea u posljednje dvije godine rata bili su uvođenje formacije konvoja u Kraljevsku ratnu mornaricu te objedinjavanje Savezničkog vojnog zapovjedništva pod vodstvom francuskog generala Ferdinanda Focha.

George je bio  jedan od glavnih sudionika mirovne konferencije u Versaillesu i znatno je utjecao na prilike u poslijeratnoj Europi. George je u Versaillesu zagovarao modernizaciju i darežljivost. Nije mu cilj bio u potpunosti uništiti njemačku ekonomiju i politički sustav kao što je zahtijevao Clemenceau, uz ogromne reparacije. Također je zaslužan što je Poljska u poslijeratnoj podjeli Europe uspjela sačuvati zemlju od boljševika. Područja na istoku predratnog Njemačkog Carstva, u kojima je živjelo većinsko poljsko stanovništvo, pripala su obnovljenoj Poljskoj. Poljska je također dobila izlaz na Baltičko more kod grada Gdanjska, a tim teritorijem istočna je Pruska odvojena od ostatka Njemačke. Gdanjsk luka s većinskim njemačkim stanovništvom, proglašena je slobodnim gradom pod upravom Lige naroda.

Winston Churchill

Churchill već koncem 1914. izražava sumnju, kao i francuski premijer Raymond Poincare, u mogućnost proboja fronte na zapadu i traži druga bojišta. To će dovesti do kobne operacije na Dardanelima i Galipoljske bitke (od travnja 1915. do siječnja 1916.).

Sile Antante naumile su zauzeti Dardanelski prolaz i Carigrad te izbaciti Osmanlijsko Carstvo iz rata, uspostaviti pomorske veze sa svojom saveznicom Rusijom i spriječiti njemački prodor do Bagdadske željeznice. Na taj način Velika Britanija i Francuska kanile su se opskrbljivati žitom i naftom iz Rusije, a jedan od ciljeva operacije bilo je i oslobađanje britanskih trgovačkih brodova, koji su ostali zarobljeni u Crnom moru. Operaciju je organizirao Winston Churchill, tada prvi lord britanskog Admiraliteta.

Napad je započeo s ratnih brodova Antante, koji su gađali vanjske utvrde Dardanela. Na početku su Saveznici imali uspjeha, ali tada je došlo do preokreta. U pješačkom napredovanju Britanci i vojnici iz njihovih kolonija, te Francuzi, naišli su na snažan otpor osmanlijske obrane. Snage Antante su mahom sačinjavale trupe Britanskog Carstva izvan Engleske (Irska, Australija i Novi Zeland) koje su činili dobrovoljci i neredovna vojska, što se ranije smatralo za jedan od glavnih razloga katastrofalnog neuspjeha Saveznika koji je završio sa 180.000 mrtvih. Churchill je tada morao dati ostavku i traži da ga pošalju na zapadno bojište u Francuskoj. Ondje zapovijeda bataljunom, nakon čega se vraća u London i postaje ministar rata.

Francuski premijer Georges Clemenceau

Georges Clemenceau (Mouilleron-en-Pareds, Vendée, 28. rujna 1841. – Pariz, 24. studenog 1929.) bio je francuski političar, dva puta prvi ministar, ministar unutrašnjih poslovâ te u završnome dijelu prvog svjetskog sukoba ministar rata, jedan od glavne četvorice na mirovnoj konferenciji u Versaillesu.

Uvjeren u neizbježnost vojnoga obračuna s Njemačkom, osuđuje popustljivost francuskih političara, nastoji da se zemlja što bolje pripremi za rat i zauzima se za uspostavu dobrih odnosâ s Velikom Britanijom. Kada je 1914. izbio Prvi svjetski rat, svojim je člancima počeo jačati borbenost kako na bojišnici tako i drugdje u Francuskoj. Vladu je optužio zbog neodlučnosti, a od građana je zahtijevao najveće žrtve kako bi se osigurala ratna pobjeda. Kada je 1917. stanje na bojišnici postalo kritično, Poincare mu povjerava mandat za sastav nove vlade. Stavši na čelo vlade u kojoj je istodobno bio i ministar rata, Clemenceau je ostao uporan i dosljedan, pokazujući da je veliki organizator, ali i veliki diktator.

Promičući francuske interese, kao vladin čovjek nije prezao od posezanja za onim što je bilo tuđe. Tako je poslije završetka Prvoga svjetskoga rata na mirovnoj konferenciji u Versaillesu nastojao svim sredstvima izboriti što povoljniji položaj Francuske u novome odnosu snaga i novoj podjeli političkih uloga u Europi i svijetu. O tome je zapisao: "Taj mirovni ugovor, kao i svi drugi, javlja se kao nastavak rata, i ne može biti ništa drugo". Međutim, njegovi su zahtjevi bili preveliki da se ne uoči za čime teži. Uz ostalo je tražio i lijevu obalu Rajne, što je naišlo na oštro protivljenje i osudu Sjedinjenih Država i Velike Britanije, uplašene moguće francuske prevlasti u Europi.

Thomas Woodrow Wilson

Thomas Woodrow Wilson (28. prosinca 1856. - 3. veljače 1924.), američki povjesničar, publicist i političar, 28. predsjednik SAD-a koji je zaslužan za stvaranje Lige naroda.

Wilson se kada je riječ o Prvom svjetskom ratu, kao i većina Amerikanaca, držao neutralnosti, iako je rat i pitanje nacionalne sigurnosti poslužio kao izgovor za okupaciju Haitija, kupovinu Djevičanskih otoka od Danske, te vojne intervencije u Meksiku i Nikaragvi. Wilson je u isto vrijeme odbio pozive da američku vojsku ozbiljnije pripremi za sukob, držeći da bi same pripreme mogle isprovocirati nepotrebni rat.

S druge strane je antipatija prema Njemačkoj rasla u američkoj javnosti, dijelom i zbog neograničenog podmorničkog rata, te potapanja putničkog broda RMS Lusitania gdje je poginuo veliki broj američkih državljana. Wilson je ipak uspio od Nijemaca ishoditi prekid neograničenog podmorničkog rata te tako sebi omogućiti tijesnu izbornu pobjedu.

Wilson je, suočen s otvorenim neprijateljstvom Njemačke, stavljen pred gotov čin te je 1. travnja 1917. zatražio objavu rata Centralnim silama. SAD su također uvele regrutaciju i mobilizirale veliku vojsku. Wilson je, nastojeći opravdati odluku da se pogaze predizborna obećanja i uđe u rat, toj odluci dao ideološko objašnjenje. Opisavši rat kao podrivanje temelja zapadne civilizacije, odnosno kao plod "despotskih" režima Starog svijeta, Wilson je držao da SAD imaju moralnu dužnost stari poredak temeljen na tajnoj diplomaciji velikih sila zamijeniti transparentnim sistemom temeljenom na ravnopravnim državama, odnosno modeliranom prema američkoj demokraciji. Time bi se spriječili svi budući ratovi, odnosno Prvi svjetski rat učinilo "ratom koji će prekinuti sve ratove". 

Nakon završetka rata Wilson je kao prvi američki predsjednik u povijesti službeno doputovao u Europu kako bi sudjelovao u radu Versajske mirovne konferencije. Wilson je tada bio najpopularniji svjetski vođa - javnost ratom iscrpljenih zemalja Antante ga je držala spasiteljem, a 14 točaka su ga učinili herojem novostvorenih nacionalnih država na istoku Europe. Inzistirao je da Mirovni ugovor  sadrži odredbe o stvaranju Lige naroda - institucije koja bi u budućnosti morala garantirati svjetski mir. Države članice su se obvezale da će svoje probleme rješavati dogovorima. Ako ipak do rata dođe države članice će zaraćene strane kazniti najprije gospodarskim, a po potrebi i vojnim sankcijama.

Edward House

Edward Mandell House (26. srpanj,1858. - 28. ožujak,1938.) bio je ugledan američki diplomat, političar i savjetnik predsjednika Wodrowa Wilsona za Europsku politiku i diplomaciju tijekom Prvog svjetskog rata te Versajske mirovne konferencije.

House se zbližio s Wilsonom još  1912. kada se prvi put izborio za mjesto demokratskog kandidata na predsjedničkim izborima. Iako mu je ponuđeno bilo koje mjesto u predsjednikovom kabinetu, osim onog državnog tajnika, House je odbio Wilsonovu ponudu ta tako izabrao da služi predsjedniku „kada god i gdje god je moguće“. Njihovo prijateljstvo postalo je još snažnije nakon smrti prve Wilsonove žene 1914. godine. Druga Wilsonova supruga Edith nije bila naklonjena House pa je i njegova pozicija oslabila.

Tijekom 1915. i 1916. House je većinu vremena proveo u Europi, zagovarajući Wilsonove ideje pomirbe. House je rat vidio kao epsku bitku između demokracije i autokracije. I dok je House govorio da će SAD učiniti štogod treba da bi Francuska i Velika Britanija pobijedile, Wilson je i dalje zagovarao neutralnost u ratu.  1918. Wilson je povjerio Houseu zadaću da stvori sve preduvjete za stvaranje Lige naroda. Također, pomogao je Wilsonu u definiranju  njegovih 14. točaka. Konferencija u Versaillesu pokazala je ipak da između Wilsona i Housea  postoje nepomirljive razlike kako u političkim stavovima tako i karakterno. Nakon povrataka u SAD 1919. dvojica donedavnih bliskih suradnika navodno više nisu ni razgovarala.