'Gađao sam MiG, a tek navečer sam saznao da sam ga srušio!'

Nisam znao jesam li pogodio avion bivše JNA koji je 29. studenog 1991. godine oko 14 sati kod Đakova pokušao raketirati pripadnike bjelovarske 105. brigade koji su tamo bili stacionirani, i tako im na najljepši način čestitao Dan Republike, kazao nam je Bjelovarčanin Dražen Slavinić (51), koji je bio operater na Strijeli 1 i ujedno zapovjednik posade koja je tog dana spriječila ponovni napad neprijateljskog aviona.  

Da ga je pogodio saznao je navečer u podrumu gostionice u Đakovu, gdje su mi prilazili pripadnici 105. brigade i kolege iz bjelovarskog Samostalnog lako artiljerijskog diviziona, i počeli ga častiti pićem i čestitati.

Ni danas nije siguran radi li se o prvom MIG-u 29 kako su tada neki tvrdili ili je to MIG 21. 

- Mislim da je „devetka“ u pitanju i tim mi je draže - kaže.

Pilot se katapultirao i pokušao pobjeći sakriven u vozu sijena, ali su ga uhitili na mostu između Slavonskog i Bosanskog Broda. 

Naime, nekih 20-tak dana prije tog događaja, bjelovarska 105. je bila kod Đakova i čekala se nikad izdana zapovijed za proboj prema Vukovaru, a zračni prostor su između ostalih osiguravali Bjelovarčani naoružani Strijelom 1, koja je teško vozilo na kojemu su smještena četiri lansera raketa. Pored toga imali su i Strijelu 2 koja se ispaljuje s ramena.

Prisjećajući se tog dana, Dražen, koji je s četiri godine mlađim bratom Zdravkom od prvog dana stao u obranu domovine, govori da su bili stacionirani pored Đakova u polju, kad je Ivan Gelo, vanjski osmatrač dojavio dolazak neprijateljskog aviona koji je u prvom naletu ispalio rakete prema pripadnicima 105. brigade, ali ih je promašio i zato je ponovo krenuo u novo obrušavanje, spustivši se niže, taman u domet rakete, i tada se sve na Strijeli zatvara, tako da se nema nikakav vizualni kontakt s ciljem.

- Na slušalicama sam čuo sve brže „pulsiranje“ što je bio znak da avion dolazi u domet. Kad se taj zvuk razvukao u jednolični ton. Nešto kao kad čovjek umre pa se s monitora čuje samo pištanje, tako sam i ja čuo i lansirao raketu, koja sadrži 7 barutnih štapića. Tada se ništa ne može vidjeti, jer raketa svojim prvim motorom krene iz lansera i ispusti bijeli prah. Prema zvuku koji sam dobio mislim da je bio na visini od nekih 3 do 3,5 kilometara – prisjeća se tog dana Dražen Slavinić. 

Osim njega u posadi su bili Gelo kao vanjski osmatrač, a u vozilu uz „šefa“ Slavinića za vezu je bio zadužen Darko Zvonar (49), a Anđelko Čizmazija (48) je upravljao vozilom za koji je potrebna C kategorija. Ubrzo je na mjesto vozača sjeo Draženov brat Zdravko (47) koji nikada nije položio ispit ni za vožnju mopeda, a kamoli Strijele. 

U šali stariji brat je na upite kad mu je brat položio C kategoriju da može upravljati vozilom koje je poput kamiona, znao reći da mu je on izdao dozvolu za sve kategorije koja vrijedi do konca rata. Tako je i bilo.

Kad je mlađi Slavinić skinuo uniformu, morao je ići u autoškolu, jer mu nisu priznali tisuće i tisuće kilometara koliko je vozio Strijelu 1 kroz sva ratišta u Hrvatskoj. Od Istočne Slavonije pa do Dubrovnika i ostalih krajeva. On je bio nezamjenjiv član posade kojoj je zapovijedao Dražen. Od četvorice iz te posade trojica su u mirovini, a Draženu su 'otkazale' noge tako da se kreće uz pomoć invalidskih kolica.