Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Tri bombe razorile su crkvu, a slika Gospe ostala je netaknuta

None Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Za blagdan Velike Gospe vjernici se upućuju u marijanska svetišta. U Hrvatskoj stotine tisuća vjernika pohode Mariju Bistricu, Trsat, Aljmaš i Sinj, u čijim svetištima su bila ukazanja...

Najveća svetinja hrvatskog naroda, kip Majke Božje s Djetetom u naručju, čuva se u svetištu Majke Božje Bistričke, u crkvi Uznesenja Marijina. Crnu Madonu svake godine posjećuje više od 800.000 hodočasnika. Uspinjući se i spuštajući vijugavim brdskim cestama, vjernici u zagorski kraj dolaze kako bi napojili dušu.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Svetište je mjesto hodočašća gdje se ljudi dolaze pokloniti Bogu. To je zatim i mjesto proštenja gdje mi tražimo oprost od onih koje smo povrijedili, a jednako tako nudimo oprost onima kojima smo činili nažao. Zbog svega toga svetište je mjesto koje treba osobno doživjeti i proživjeti. S obzirom na današnji način života, uvijek me fascinira što upravo na ovom mjestu mogu vidjeti nekoliko generacija iste obitelji kako hodaju rame uz rame , objasnio je 2011. godine velečasni Zlatko Koren, voditelj Svetišta Marija Bistrica.

Povijest svetišta seže u doba osmanlijskih osvajača. Marijin kip u 15. stoljeću izradio je pučki majstor po uzoru na svjetske gotičke madone. Bio je to domaći, hrvatski znalac, a ne strani umjetnik. Posve od drveta, kip je visok 112 centimetara i crne je boje. Nema materijalnu vrijednost niti su ga ukrasili da bliješti zlatom. Stajao je u Marijinoj kapeli na Vinskom vrhu, blizu Marije Bistrice. Turci su 1545. doprli sve do Konjščine, a tadašnji župnik Benedikt je kao najveću vrijednost župe uzeo upravo kip i donio ga u crkvu Svetog Petra i Pavla te je zakopao. Spletom okolnosti Marijin kip ostao je zakopan, a uskoro i zaboravljen.

Namamilo ga čudno svjetlo

Turci nisu poharali bistrički kraj, a seljaci su još kratko vrijeme zapitkivali župnika gdje je kip. Nekoliko godina poslije, uvjeren kako je opasnost prošla, odlučio je iskopati kip i vratiti ga na staro mjesto. Međutim, legenda kaže kako je pao s konja i poginuo prije nego što je ikome stigao ispričati gdje je Djevica. Čamila je ondje 40 godina, sve do 1588.

Foto: Borna Filic/PIXSELL

Tadašnji župnik Luka volio je večernje sate provoditi u crkvi gdje je u miru i tišini mogao moliti. I te večeri nije bilo ništa drugačije. Već se spremao na počinak, no pogled mu je zaustavila čudna svjetlost pod korom. Pogledao je bolje, a u tom trenutku kao da je vatra buknula, cijelu crkvu obasjala je svjetlost. Preneraženi Luka je pomislio da crkvica gori te je pritrčao kako bi počeo gasiti, no kad se približio nije vidio ništa neobično. Sutradan je uzeo čekić i šipku te otišao do kora te razbio beton. Ispod naslaga materijala iznenadio ga je pogled na crni lik Djevice Marije koja je u rukama nosila Isusa. Izvadio ga je i očistio. Postavili su ga iznad oltara, na mjesto na kojem su je svi mogli vidjeti.

Prolazile su godine, i opet se turska opasnost nadvila nad kraj. Župnik iz tog razdoblja opet je u strahu za kip odlučio zazidati ga u prozor. Bilo je to oko 1650. godine. Sudbina tog kipa je zapravo sudbina i povijest cijelog hrvatskog naroda. Sastoji se od zbjegova, prognaništva i iseljavanja, a upravo je tako pred turskim osvajačem preživljavao i kip, objašnjava vlč. Koren. No Marija nije mogla dugo ostati u mraku i daleko od ljudi. Župnik Petar Brezarić 1676. godine pripovijedao je kako je tijekom mise iz naroda odjedanput prema njemu i oltaru došla prekrasna mlada žena u modroj haljini. Predala mu je svijeću i zatražila od njega da s narodom moli kako bi joj se vratio vid. Priča župnik kako se začudio, jer se činilo da žena nije slijepa i samostalno se uspela stepenicama do propovjedaonice.

Čudesna ozdravljenja

Kasnije istoga dana vidio ju je kako hoda, no kada ju je dostigao, nestala je. Tada je već gotovo zaboravljen kip bio zazidan u zidu, sljedećih četrdesetak godina. Prisjetio ga se zagrebački biskup Martin Borković. Podrijetlom iz bistričkoga kraja, prisjetio se kako je s majkom kao dječak dolazio pred kip crne Gospe i zajedno su joj se molili. Na njegovo inzistiranje, uspjeli su 1684. godine pronaći kip i vratiti ga među ljude. Bilo je to veliko veselje, a zbog čudesnog pronalaska narod je kipu počeo pridavati velike moći.

Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Sve je to pospješilo iznenadno ozdravljenje mještanke. Plemkinja Magdalena Paulec je već sljedećeg dana kada su postavili kip na oltar, došla u crkvu sa svojom bolesnom kćeri Katarinom. Djevojka je bila nepokretna. Vjernici su je pronijeli na svojim leđima tri puta oko oltara i djevojka je ozdravila. U sljedećih 100 godina zabilježili su više od 1000 ozdravljenje. Pred Gospinim kipom ipak su bili još neki izazovi. Naime, hrvatski Sabor je 1715. godine odlučio crkvi darovati oltar dostojan Bogorodice. Prilikom obnove i izgradnje crkve 1879. izbio je požar u kojem je izgorjelo sve osim velikog oltara i kipa Majke Božje. U narodu, čudotvorno spasenje kipa bio je još jedan pečat koji je utvrdio moć i snagu kipa. Crkvu je papa Pio XI 1923. godine proglasio bazilikom i time je dobila značaj u vjerskom pogledu. Ondje su domaći teolozi organizirali veliki Međunarodni marijanski kongres u svibnju 1971. godine.

Svjesni važnosti i veličine svetišta, crkvene vlasti su ga koncem iste godine proglasile Nacionalnim marijanskim svetištem.

Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Gospa Sinjska za jug

Kako bi se održalo sjećanje na velika pastoralna i duhovna slavlja utemeljili su blagdan Majke Božje Bistričke koji se obilježava 13. srpnja. Zagrebački nadbiskup Antun Bauer Gospin kip i Isusa uz asistenciju nadbiskupa Alojzija Stepinca okrunio je zlatnom krunom i Majku Božju Bistričku nazvao Kraljicom Hrvata. Krune su nalik onima kakve su nosili hrvatski kraljevi. Što je Marija Bistrica za sjever, to je Gospa Sinjska za jug Hrvatske. U Zagorju kip, u Dalmaciji slika. Svake godine na blagdan Uznesenja ondje dođe više od 100.000 ljudi. O njezinoj sudbini od samih početaka skrbili su franjevci, a brojne legende utkane u predaju o čudotvornim moćima doprinijele su širenju pobožnosti. Tako je priča o Gospi Sinjskoj već u samim počecima obavijena velom tajne, jer ne zna se tko je autor slavne slike.     

Foto: Marko Mrkonjic/PIXSELL

U narodu se širila predaje kao ju je naslikao osobno Luka Evanđelist, no istina je drugačija. Nepoznati mletački slikar u 16. stoljeću htio je odati počast Majci Božjoj i sav talent iskoristio je kako bi je prikazao u najljepšem svjetlu. Nije crtao cijelu figuru, nego samo glavu i poprsje. To je slika Blažene Djevice Marije od Milosti. Naslikana je na platnu dužine 58 centimetara i širine 44 centimetra. Prema nekim izvorima, slika se od samih početaka nalazila u Sinju, a fratri su je 1536., kako ne bi pala u ruke Turcima prenijeli u Ramu. Nosili su je kao nešto najvrjednije što imaju. Povezanost sa Ramom ostala je živa do danas, jer ista je Gospa zaštitnica Rame i Sinja.

Gospa unijela pomutnju

Uz povijesne turbulencije, bijeg pred osvajačima i druge okolnosti, tek 1691. godine fratri Gospinu sliku vraćaju u Sinj.

Već tada vjernici su dolazili u velikom broju i svjedočili kako su doživjeli mnoga čudesna iskustva nakon što joj se zavjetovali. Kako piše Maja Bošković Stulli u djelu „Narodne pripovijetke i predaje Sinjske krajine“, vjernici su pričali kako Gospino lice na slici mijenja boju od rumenila do bljedila, kako se smiješi ili je ozbiljna, a ako bi kraju zaprijetila neka velika opasnost, slika se znojila. U to vrijeme krajem je harala kuga, a upravo je Gospa zaštitila ljude u Sinju i okolici. Njezina najvažnija uloga bila je 1715. kad su Turci napali kraj. Svjesni da će, ako padne Sinj, uskoro pasti i Klis a potom cijela Dalmacija, ljudi su dali sve od sebe da spase svoju domovinu. Zaključali su se u tvrđavu odlijevajući napadima Osmanlija. Kažu kako im je Gospa neizmjerno pomogla, jer uz narod u tvrđavu se povuklo i nekoliko franjevaca noseći njenu sliku. Potporu toj legendi daju i statistički podaci, jer bilo je svega oko 700 branitelja koje je napalo više od 40.000 turskih vojnika. Napad na tvrđavu započeo je 8. kolovoza, a posljednji juriš zbio se 14. kolovoza, baš uoči Gospina blagdana. Nadmoćna osvajačka vojska iz nepoznatog se razloga povukla.

velagospa | Autor: Goran Kovacic/PIXSELL Foto: Goran Kovacic/PIXSELL

Gospa je, vjeruju ljudi, unijela pomutnju među turske redove pa su se razbježali i izgubili bitku. Postoji i bosansko pučko vjerovanje prema kojem je tijekom opsade Sinja Turke posjećivala gospođa sva u bijelom, okružena sjajnom svjetlošću, te je prijetila turskim vojnicima koji su pobjegli. Bilo kako bilo, Turci su pobijeđeni, a Majci Božjoj su vojnici dali od 80 cekina koje su skupili među sobom skovati zlatnu krunu s križem i okrunili je njome te je tako ostalo do danas. Gospa je nastavila pomagati vjernicima, pa su joj se utjecali prilikom suša, bolesti, potresa i drugih nedaća.

Prema legendama, prvo veliko čudo Gospe od Milosti dogodilo se u drugoj polovici 17. stoljeća. Tada se mladi Ivan Mialjić spremao postati fratrom. Međutim, bio je iznimno niska rasta, do te mjere da nije mogao obući habit. Stoga su ga nadređeni planirali poslati kući. No odlučni mladić kleknuo je pred Gospinu sliku i molio. Gospa je uslišala njegov vapaj i narastao je, postao fratrom i ostvario san. Brojna su svjedočanstva vjernika koji opisuju kako im je Gospa pomogla ozdraviti duh, dušu i tijelo.

velagospa | Autor: Goran Kovacic/PIXSELL Foto: Goran Kovacic/PIXSELL

Kako je ostala u Sinju, Gospa od Milosti od 18. Stoljeća poznatija je kao Gospa Sinjska. Osim zlatne krune, vjernici su svojim zavjetnim darovima uresili sliku i stavili je u srebrni okvir. Na poleđini je reljef sinjske tvrđave. Na poseban način kroz povijest i razna razaranja ovu je sliku Božja Providnost očuvala. U rujnu 1944. godine američki saveznici bombardirali su Sinj, a tri bombe pogodile su crkvu Gospe Sinjske. Sve je uništeno, ali slika je ostala sačuvana. Samostanski zapisi čuvaju i brojne molitve i molbe vjernika koji su devedesetih, dok je Hrvatskom bjesnio rat, od Gospe tražili pomoć. Zvali su je Kraljicom mira. Zahvale u brojnim procesijama stižu još i danas. Gospa Sinjska pritom je ostala zaštitnica grada, ali i cijeloga kraja.

Valja istaknuti i kako je 1987. godine slika ipak kratko napustila Sinj. Naime, obilježavajući 300.-tu obljetnicu bijega iz Rame, sinjski fratri na dva dana donijeli su Gospinu sliku u Ramu.

Kalvinisti protiv Gospe     

Glas o Gospi Sinjskoj i njezinim čudotvornim moćima pronio se i dalje po svijetu, pa tako svake godine za blagdan Velike Gospe uz domaće, stižu i autobusi puni turista iz Češke, Slovačke i drugih zemalja.

U Slavoniji najveće je svetište Gospe od Utočišta tj. Gospe Aljmaške koje se nalazi na desnoj obali Dunava smjestilo se Svetište. Njezina povijest vezana je uz nastojanja isusovaca u baranjskom selu Lug koji su nakon osmanlijske okupacije vjernicima željeli ponuditi mjesto mira i molitve kojim će okrijepiti i osnažiti svoju vjeru. Zato su u Lugu 1687. Godine sagradili crkvu Blaženoj Djevici Mariji već tada računajući kako će ondje biti svetište. U tu svrhu nabavili su Gospin kip s krunom na glavi. U lijevoj ruci je držala Dijete Isusa, a u desnoj žezlo. Međutim, 1704. Godine kalvinisti koji ne slave Gospu prisvojili su crkvu i preuredili je, a isusovci, bojeći se kako bi Gospin kip mogao stradati, prenose ga u Aljmaš. Ondje su ga smjestili u skromnu crkvicu koja je postala novi dom za Gospu Prognanicu ili Gospu od Utočišta, kako su je isusovci nazvali. Za nju su ondje sagradili novu crkvu, a narod iz okolnih mjesta počeo je hodočastiti kako bi se pomolio pred kipom.

Otjerala roj skakavaca

Predaja kaže da se kuga pojavila 1739. godine po cijeloj Slavoniji, a u Aljmaš su je sa sobom donijeli vojnici koji su ondje umirali pokošeni opakom bolešću. No zahvaljujući snažnoj Gospinoj zaštiti, nitko od mještana nije se zarazio. Prema drugoj legendi pak Gospa je sačuvala stoku vjernika u trenucima kada je pokošena bolešću marva ugibala u cijelome kraju. Ljudi su među sobom sačuvali i priču o tome kako se 1784. godine pojavio veliki roj skakavaca u susjednom selu kraj Aljmaša. Aljmašani su se počeli okupljati strahujući kako roj putuje k njima, a ubrzo su dotrčali susjedi pričajući kako su im skakavci uništili usjeve, a sjatili su se i na pašnjake oduzimajući tako hranu za stoku. Navodno se u Aljmašu tada okupilo oko 2000 ljudi koji su bili spremni vikom i pucanjem rastjerati ih, jer znali su da skakavci pustoše sav urod na koji naiđu. Čim su se okupili krenuli su tražiti roj da ga otjeraju iz kraja, no nigdje ni jednoga skakavca nisu pronašli. Nestali su kao da ih nikada nije ni bilo. Smatraju to još jednim Gospinim čudom koja se zauzela za njih i spasila ih.

gospa | Autor: Goran Kovacic/PIXSELL Foto: Goran Kovacic/PIXSELL

U velikom požaru 1846. godine do temelja je izgorjela crkva, a u njoj i zavjetni Gospin kip. Unatoč strahoti, na požarištu se ipak dogodilo čudo. Iako je sve bilo u pepelu, netaknuta je ostala samo jedna slika – kopija Gospina kipa. Za vjernički narod bio je to znak da Gospa želi ostati ondje bez obzira na sve. Pa iako je kip izgorio, isusovci su nabavili novi kip, a uskoro sagradili i treću crkvu koja je ponovo okupila hodočasnike. Konkretno, kip im je darovao biskup Josip Juraj Strossmayer, a izradili su ga bečki majstori te je vrlo sličan prvotnom kipu.

Sliku su pak prenijeli u obližnju dolinu te ondje sagradili kapelicu i okružili je lipama. Kopajući temelje za gradnju kapelice pronašli su izvor pitke vode i ostavili ga dostupnim za sve putnike namjernike. Zbog drveća je mjesto dobilo naziv Gospa pod lipom, a mnogi vjernici hodočaste ondje kako bi uzeli izvorske vode vjerujući da im pomaže u ozdravljenju.

Gospa je u Aljmašu stajala na glavnom oltaru sve do Domovinskoga rata. Njezina prognanička sudbina nastavila se tijekom 1991. godine kada su četnici razorili Aljmaš i iz njega protjerali sve nesrpske stanovnike. Uništili su i crkvu. Bježeći u strahu za goli život, s tek nekoliko osnovnih potrepština u plastičnim vrećicama, ljudi su u srcu ponijeli i svoju Gospu koja im se uskoro pridružila. Naime, već sljedeće, 1992. godine, nekolicina vjernika je uz snage UNPROFOR-a ušla u Aljmaš i u crkvi su pronašli kip.     

Nedostajala mu je kruna i ruka, a Djetetu Isusu nedostajale su obje ruke. Kip su donijeli u Osijek i obnovili ga, a tijekom cijeloga rata nosili su ga od župe do župe bježeći pred razaranjima. Konačno, Gospa Aljmaška vratila se kući 1998.. Povratak je bio jedinstven i simbolično povezan sa patnjama naroda. Naime, bježeći pred četnicima, ljudi su Osijek odlazili na teglenicama. Gospa se vratila na teglenici u svečanoj i emocijama nabijenoj procesiji kako bi, dijeleći sudbinu svog naroda, postala Gospa Povratnica. Tisuće ljudi Gospu su pratili u čamcima i drugim plovilima, a deseci tisuća dočekali su je na obali.

Frankopani sagradili kapelicu

Samo pet godina poslije odnijeli su je u Osijek na susret sa tadašnjim papom Ivanom Pavlom II. On je 2003. tijekom trećeg apostolskog pohoda Hrvatskoj osobno na svečanom slavlju okrunio kip Gospe Aljmaške. U međuvremenu započela je gradnja četvrte crkve na istom mjestu. Posljednje etape gradnje svetišta završene su 2007. godine.

Na godinu kroz svetište gospe Aljmaške prođe više od 150.000 vjernika iz svih krajeva Hrvatske, pa čak i iz okolnih zemalja.

- Puno je onih koji Bogu zahvaljuju za uslišanje molitava I prošnji po zagovoru Gospe Aljmaške. Primjerice, obitelj Petrović iz Alekse Šantića kraj Subotice. Imali su sina koji se rodio s teškom srčanom manom. Liječnici su rekli da će dijete umrijeti ukoliko ga ne operiraju. Roditelji nisu na to pristali. Došli su u aljmaško svetište I zavjetovali se Gospi da im svojim zagovorom kod Gospodina pomogne. Nakon tri mjeseca odveli su dijete na kontrolu. Na čuđenje liječnika, srčana mana je nestala i rekli su roditeljima da im je sin spašen. Puno je takvih svjedočanstava kojima je Gospa pomogla zagovorom kod svog sina Isusa da im ozdravi tijelo, a tko bi tek mogao nabrojati sve one koji su ozdravili dušu, napisao je uoči blagdana Velike Gospe jednom prilikom za 24sata upravitelj svetišta don Ante Markić. Dodao je tada kako duhovna toplina svetišta svim hodočasnicima omogućuje da zaborave na probleme i svakodnevne brige te se otvorena srca susretnu s Bogom. To je razlog zašto iz godine u godinu raste broj onih koji su odlučili pomoliti se pred čudotvornim kipom. Svako marijansko svetište nosi određene osobitosti, pa je takvo i trsatsko – najstarije marijansko svetište s kontinuiranom tradicijom do današnjih dana. Vezano je uz franjevce. Legenda kaže kako su anđeli 10. svibnja 1291. godine prenijeli Bogorodičinu kuću iz Nazareta na Trsat. U toj je kući arkanđeo Gabrijel Mariji navijestio da će začeti po Duhu Svetome. Vjernici su se u rijekama slijevali vidjeti kućicu, a navodno je tadašnji trsatski župnik Aleksandar, inače čovjek iznimno lošeg zdravlja, neobjašnjeno ozdravio vidjevši kućicu. No jednako tajanstveno kako se pojavila, nakon tri godine kućica je nestala. Anđeli su je iz Rijeke 10. prosinca 1294. prenijeli u talijanski Loreto. Vjernici su zbog gubitka kućice bili neutješni, unatoč činjenici da su Frankopani ondje dali sagraditi kapelicu. Papa Urban V 1367. godine stoga je u Rijeku poslao poseban dar, sliku Majke Božje nazvanu Majka Milosti kako bi podupro snažan kult štovanja Bogorodice koji se ondje razvio. Papa je tvrdio kako je sliku naslikao sveti Luka Evanđelist, no to je slabo vjerojatno. Iz tog razdoblja datira više slika anonimnog autora koji se bavio sakralnim sadržajem, a Gospa od Milosti, tvrde povjesničari umjetnosti, djelo je tog nepoznatog slikara. Vjernici je smatraju čudotvornom. Nazvali su je Gospa Trsatska, a brojne zahvale uslišanih hodočasnika svjedoče kako se kroz zagovor Gospi pobožnim vjernicima ostvaruju molitve.

Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Knez Martin Frankopan je za sliku sagradio franjevački samostan i crkvu 1453. godine točno na mjestu gdje je bila kućica iz Nazareta, odnosno kasnije kapelica. Pozvao je franjevce i povjerio im brigu u svetištu, a za njih se sagradio i samostan. No u velikom požaru u samostanu 1629. godine stradala je brojna arhivska povijesna građa o nastanku svetišta, kao i franjevački dokumenti o njihovom radu u Bosni. Uspjeli su sačuvati brojne zavjetne darove neprocjenjive vrijednosti, a najstariji je relikvijar iz 1480. godine. Riječ je o relikvijaru u kojem su moći 36 svetaca, a Gospi Trsatskoj ga je darovala Barbara Frankopan. To je i prva slika koju je Rim dopustio okruniti, pa su tako 1715. Gospi Trsatskoj i Djetetu Isusu priredili svečanost krunidbe krunama od čistoga zlata.

Papa je volio Trsat

Do svetišta vode zavjetne stepenice ratnog junaka i borca protiv Turaka, kapetana Klisa Petra Kružića. Sve svoje pobjede izvojevao je u čast Majci Božjoj, a zatim joj zahvalio sagradivši 128 stepenica. Tijekom vremena nastajale su i druge stepenice, pa ih danas ima ukupno 561 od podnožja do svetišta. Ondje je i kapela svetog Petra koju je dao sagraditi i u kojoj počiva Kružićevo tijelo.

Papa Pio XI. trsatsku je crkvu počastio naslovom bazilike, a kardinal Franjo Kuharić svetište je nazivao ‘hrvatskim Nazaretom“ prisjetivši se kako je njegova majka ondje odlazila na hodočašće, a kasnije kada se zaredio i on sam se znao zaputiti u Rijeku. Naziv hrvatskog Nazareta zadržao se spajajući tradiciju svete obitelji sa svakodnevnom hrvatskom i globalnom borbom obične, prosječne domaće obitelji za opstanak.

I papa Ivan Pavao II. pohodio je tijekom trećega pastoralnog pohoda Hrvatskoj trsatsko svetište 2003. godine pod geslom „Obitelj – put Crkve i naroda“ te se ondje zadržao na molitvi na koljenima pred Bogorodicom.

Odbačene štake i pisma

Brončana skulptura „Trsatski hodočasnik“ trajna je uspomena na taj događaj. Prikazuje Svetog Oca Ivana Pavla II u molitvi, a skulpturu su postavili 2005. godine ispred svetišta. Autor rada je akademski umjetnik Antun Jurkić. Prilikom posjeta papa je svetištu darovao krunicu uz poruku „Molite za mene dok sam živ i kada umrem.“ Čuvarica obitelji i Majka postala je zaštitnicom ne samo grada Rijeke, nego i mornara, putnika i siromaha. Odbačene štake, zavjetne ploče, darovi, slike i zapaljene svijeće svjedoče kako je duboka veza koja već više od sedam stoljeća spaja hrvatskog vjernika i Gospu Trsatsku, koja nije ostala gluha na vapaje onih koji su joj se predali u žaru molitve te se potrudila svojim zagovorom izmoliti potrebito.     

    

Komentari (207)
  • Opet parada.

    15. 8. 2017,   08:19
  • Blago siromašnima duhom njihovo je kraljevstvo nebesko

    15. 8. 2017,   08:34
  • I ja danas idem u marijansko svetište ali ne zbog nekakve gospe već da se nažderem janjetine i odojka i napijem pive, na litre...

    15. 8. 2017,   08:37