Upravo ona stranka čija su dva predsjednika pogodovala Mađarima u vezi s Inom, a njezina Vlada uredno izglasavala i potpisivala sve što su joj njezini šefovi stavljali na stol, sada bi trebala spasiti Inu od MOL-a.
Najlakše je u ovom trenutku reći da će država spasiti Inu.
Da će je vratiti u državno vlasništvo, otkupiti dionice MOL-a, renacionalizirati, rekroatizirati... Da će to, kako reće premijer Andrej Plenković, biti "prioritet ove Vlade".
Vidimo, naime, kako je država dosad spašavala Inu.
Kako su vlasti dosad čerupale Inu, a politike se oko Ine međusobno čerupale, kako je država prodala dijelove Ine mađarskom kupcu, kako je država predala Inu MOL-u...
Najava da će država sada spasiti Inu od tih istih Mađara stoga ne zvuči baš obećavajuće.
I da stvar bude još uzbudljivija, upravo ona stranka čija su dva predsjednika pogodovala Mađarima u vezi s Inom, a njezina Vlada uredno izglasavala i potpisivala sve što su joj njezini šefovi stavljali na stol, sada bi trebala spasiti Inu iz mađarskih ruku.
Sve to bez obzira na cijenu, bez o obzira na vanjski dug, bez obzira na izvodivost te misije, bez obzira na isplativost te investicije.
HDZ je predao (prodao) Inu, HDZ će ju spasiti. Zvuči kao poetska pravda.
Sanader i Karamarko
U tome ga sada podržava i SDP: onaj koji je prvi doveo MOL u Hrvatsku i prodao mu četvrtinu Ine da zakrpa proračun, i onaj koji je na mjestu predsjednika Nadzornog odbora Ine imao osobnog prijatelja svog bivšeg stranačkog šefa i premijera.
U odluke i poteze tih stranaka trebali bismo sada imati povjerenja.
Jer, koliko god se sada upiralo prstom u Ivu Sanadera i njegovu presudu za primanje mita od MOL-a, njegova je Vlada potpisala odluku o prepuštavanju upravljačkih prava u Ini. Premijer je (navodno) uzeo pare, a HDZ je donio političku odluku.
Tomislav Karamarko otišao je sa čela HDZ-a nakon afere Konzultantica i pritiska Mosta oko Ine, ali njegova stranka četiri godine tolerirala je njegove privatno-poslovne odnose s MOL-ovim ljudima i podržavala njegovo protivljenje arbitraži s MOL-om.
Pa ako su njegovi predsjednici dosad radili s MOL-om za svoj džep, njegovi nasljednici spašavat će Inu od MOL-a iz našeg džepa.
Ovo zvuči kao naopaka verzija poetske pravde.
I dobro, prihvatimo činjenicu da je država doista naumila preuzeti kontrolu nad Inom. Što onda?
Novi dealovi
Ta ista država (na čelu s tom istom strankom) sada će tražiti novog strateškog partnera, kao što ga je svojedobno već našla u mađarskom MOL-u, jer je malo vjerojatno da će imati mogućnosti sama investirati i razvijati kompaniju.
A onda će ulaziti u dogovore i dealove kao što su premijeri i čelnici vladajuće stranke ulazili u dealove s MOL-om. Tko se jednom opeče, pušte i na hladno. Zamislimo kako je tek onima koji se nekoliko puta opeku.
Otupe na bol.
S druge strane, renacionalizacija Ine, uz sve troškove, računice i puste milijarde, šalje i političku poruku kako je etatistička struja u HDZ-ovoj vladi došla na svoje. Goran Marić stigao je zadnji, ali je stigao taman na vrijeme da vrati Hrvatskoj njezin strateški interes.
Ako je u Ini uopće ostalo nešto od strateškog interesa.
Država se ponovno postavlja kao najbolji vlasnik u čijim je rukama imovina najsigurnija, premda smo se previše puta dosad uvjerili kako to baš i nije tako. Ne samo da država raspolaže imovinom kao političkom kopanjom na koju su prikopčani svi kadrovi, već i njeziti procesi privatizacije završavaju otprilike kako je završila Ina sa Sanaderom.
Neće se valjda baš na slučaju Ine probuditi sentiment za socijalizmom?
Vrati dite materi
I naravno, s ovim vraćanjem "diteta materi", odnosno Ine Hrvatskoj, ponovno se budi onaj nacionalni populizam dosad personificiran u Mostu, a sada konkretiziran kroz poruke Plenkovićeve Vlade.
Izjavama poput one Mire Bulja da treba vidjeti tko je "šurovao sa strancima", iza koje odzvanja sentiment iz Banskih dvora, šalje se i poruka kako nije baš prihvatljivo raditi sa stranim ulagačima, nepovjerljivo se gleda na "strance", širi se ksenofobija i histerija protiv inozemnih partnera koji ulaze u Hrvatsku.
Uglavnom, čini se sve kako bi se utješio ovaj napaćeni narod i smirila eventualna uznemirenost arbitražnom presudom u korist MOL-a.
Bit će para za Inu, kaže Plenković, a neće biti javnog duga.
Za ovu Vladu to nije nikakav problem: pohvalila se da će kupiti borbene zrakoplove dva dana nakon što se time pohvalila Srbija, platit će mirovine borcima HVO-a, platit će božićnice zaposlenicima u državnim i javnim službama, pa im onda povećati plaću, platit će i trošak izgubljene arbitraže s MOL-om...
Pa zašto onda ne bi platila ponovno preuzimanje Ine?
Kakav bi Plenković bio premijer kad bi rekao ne? Naročito na Badnjak. Njegova Vlada rado darove nosi.
Najavama kupovine onoga što je Hrvatska već jednom prodala daje se posve novo značenje famoznoj paroli "Kupujmo hrvatsko".
