'Hodao sam i plakao od sreće. I tako je to trajalo kilometrima'

'Na Caminu sam zagrlio Boga' knjiga je našeg kolege Tomislava Birtića. U šest nastavaka donosimo vam odlomke iz knjige. Autor kaže da je na put od osamsto kilometara otišao kao odrastao čovjek, a vratio sam se kao Božje dijete. 

Zagrlio sam Boga

Od nekoliko sam hodočasnika čuo da se Camino dijeli na tri dijela. Fizički, psihički i duhovni. U prvoj varijanti na početku ti je fizički teško, pa ti je mentalno teško. U drugoj je obratno, prvo mentalno, pa fizički teško. U obje varijante na kraju slijedi duhovni dio Puta. Užitak.

Moje iskustvo je mrvu drukčije.

Meni ništa nije bilo teško.

A da baš moram podijeliti Camino na tri dijela, rekao bih da u početku govoriš mnogo, pa manje, na kraju ništa. Šutiš. 

Na početku sam razgovarao s mnogima. Odakle su, što rade, zašto su na Caminu, a onda o najrazličitijim temama. Već na početku drugog tjedna čuo sam sve što se može čuti. Prečesto je već nakon druge rečenice bilo jasno da smo oboje ili obojica sve što ćemo do kraja druženja izgovoriti već čuli.

Krajem drugog tjedna sve rjeđe sam počinjao razgovore. Više sam pričao s ljudima da ne bi pomislili da sam bahat, nepristojan, umišljen ili nekulturan. Za stolom ili u hodu, bili su to vrlo plošni razgovori. Pristojnost, ubijanje vremena. Nakon desetak, dvadesetak kurtoaznih razgovora za kojih je bilo jasno da razgovaramo samo zbog straha da bismo šutnjom mogli uvrijediti, jer se bojimo da bi onaj drugi tišinu mogao pogrešno protumačiti, svi smo se opustili. Osjetili smo, shvatili da nam nitko neće zamjeriti što želimo uživati u tišini. Na kraju krajeva, ako smo dosad bili tu da upoznajemo druge, sad je bilo vrijeme da malo bolje pogledamo u sebe. Na Putu se svrsi ionako sve makne s puta.

Na kraju većinu vremena šutiš. Iako se nisi zavjetovao na šutnju. Nisi redovnik. Razgovaraš sa sobom. Osjećaš sebe. 

Jedna od tajni Puta je da – traje dovoljno dugo. Zato nakon nekog vremena nemaš što drugo nego gledati u sebe. O čemu se zapravo nema bogzna što napisati. Ni prepričati. To je kao da pričaš kako si mantrao. S tim da se ovdje mantra ne izgovara, nego korača. Vjerujem da kao što nekad treba duuugo mantrati da se skoči u više stanje svijesti, isto vrijedi i za koračanje. Doista osjećam da je sva mudrost u tome. Koračaš, koračaš, koračaš, koračaš i odjednom si u višem stanju svijesti

*

Odjednom sam osjetio zagrljaj s mamom dok sam još bio beba. Nepogrešivo, bez imalo sumnje, osjetio sam i fizički dodir i emociju, čistu ljubav nastalu dodirom. Ali, prvi puta sam svjestan da nije koža, nije meso to što mamin zagrljaj dotiče. Energija nastala dodirom prodire kroz kožu, ispod kože, ide dalje i dalje i dalje. Ali, što dodir dira? Gdje je to zbog čega osjećam ljubav? To što dodir dotiče nije koža, nije ni nešto ispod kože. Osjećam da je negdje u meni nešto što ja doista jesam, da impuls od kože kao po niti nekamo stremi. Ušao je kroz prsa, i kilometre je prešao, a da nije izašao iz mene, kroz mene, i još nije dotaknuo to što ja jesam. Uopće mi nije bilo čudno što je nešto ušlo kroz moja prsa, prešlo kilometre i kilometre, a nije ni blizu da dotakne kožu na leđima, stopalima…

Isto tako odjednom, osjetio sam zagrljaj sa sestrom dok smo bili djeca. I opet osjećam ljubav. Istu, a drukčiju od mamine, drukčiju od mamine, a istu kao mamina. Sestru volim drukčije nego mamu, a opet isto, isto, a drukčije. Kilometrima traje. Energija i dalje putuje mojim tijelom, opet prelazi neslućene dubine. Čista ljubav. Želim da nikad ne prestane.

Potom osjećam Magdin i moj zagrljaj. Hodam, potpuno sam svjestan stopala i koračanja, sela kroz koja prolazim, ali bez ikakvog napora zadržavam emocije i senzacije zagrljaja i ljubljenja s Magdom, moja ljubav i ja se u zagrljaju ljubimo. I dalje osjećam da postoji nešto što svi ti zagrljaju dotiču, a nije meso, samo nikako da to osjetim, da vidim što je to.

I onda… jasno vidim sebe, svoju dušu, entitet, kao listić svjetla. Zlatno-bijelo svjetlo. Dodiri, riječi, djela, misli, propusti, snovi, strahovi… sve dodiruje taj listić od svjetla. Hodao sam i plakao od sreće. I to je trajalo kilometrima.

Na kraju, jasno sam vidio sebe, listić od svjetla, u Bogu, u velikom svjetlu. Zagrlio sam Boga! Naravno, nisam zagrlio materijaliziranog Boga, nije imao tijelo od krvi i mesa. Osjetio sam što osjećam grleći se. I fizičke senzacije zagrljaja, dijelove tijela koje osjećam grleći Magdu, sestru, nećakinju, mamu, starog, osjetio sam emocije koje osjećam grleći, ali nikad dotad tako čistu ljubav. Osjetio sam, osvijestio, što znači mi živimo u Bogu. Rekao mi je, ne glasno, ne riječima, rekao mi je emocijom, Baš mi je drago da si to osjetio.

Na tom dijelu Puta, valjda je tako u tom dijelu Španjolske, skoro da nema ploča s nazivima mjesta. Pratiš li kilometre na nekoj aplikaciji, otprilike znaš gdje se nalaziš, ili pogledaš na Google maps. Sav u suzama, malo umoran, dosta žedan, pitao sam ljude na terasi u kojem sam mjestu. U Pintinu. Od Pintina do Sarrije je, po aplikaciji, bilo oko pet kilometara, pa rekoh da 
popijem pivo.

Na terasi nije bilo slobodnog stolca. Ušao sam unutra. Sav u suzama, naručio sam veliko pivo i sjeo za stol u kutu. Desno od mene devet lokalaca je nešto slavilo. Bar posut hodočasnicima. Divote li, nitko ne prilazi i pita što mi je. Camino, tu svako malo netko grca u suzama. Popio sam pola litre u dva guca. Malo sam sjedio, uživao u zagrljaju s Bogom, i ustao po drugo pivo. 

"Žedan?" dobacio je hodočasnik.

"Prvo za žeđ, drugo za užitak", rekoh glasom mirnim kao da suza nema. 

Nisam grcao da ne bih mogao govoriti. Lije iz mene, ali sam priseban.

"Tako treba", reče kumpanjero hodočasnik.

Uzeo sam čašu na šanku i vratio se za stol. Suze padaju u pivo. Pijem drugo pivo u Pintinu, seocu s nekoliko kuća i barom, plačem od sreće što se ona i ja volimo. Ne znam koliko sam sjedio prije nego sam prestao plakati od sreće i krenuo dalje.

Godinama sam tu i tamo za nešto rekao da je svršen čin shvaćanja. Ovo je bio svršen čin osjećanja. Nisam shvatio, nego osjetio. Djeca plaču kad dobiju igračku, ili kad nešto postignu. I odrasli. Osjetio sam zašto sam plakao svaki dan na Caminu. Jer sam dobivao i dobivao sebe. Sve dublje i dublje.

Knjigu 'Na Caminu sam zagrlio Boga' možete kupiti na sljedećim mjestima: TISAKmedia, Školska knjiga, Menart, Bookara i knjigara.com. Cijena knjige je 149 kuna