Hrabra Anita iz Sesveta: Ljudi plaču kad vide moje nove noge

Preporodila sam se. Ove proteze su zakon. S njima sam gotovo samostalna. Napokon mogu s društvom u kino, na kavu i u disko, rekla je Anita Markuš (18).

POGLEDAJTE VIDEO: 

Pokretanje videa...

01:39

'Prolaznici plaču kad vide moje nove noge': Hrabra Anita (18) iz Sesveta dobila je proteze s kojma je sada samostalna | Video: 24sata/pixsell

Nema više ni traga onoj bespomoćnoj djevojčici kod koje smo bili i prije dvije godine u njezinu domu u Sesvetama. S protezama koje je tad imala, a koje su bile nezgrapne i još ih nije naučila koristiti, ovisila je o pomoći roditelja, najviše oca Željka. Ovoga nam puta Anita kuha kavu. Da imamo više vremena, kaže, skuhala bi i ručak. Svoj zaštitni znak - osmijeh - još ne skida s lica.

- Od prvog dana sam se pomirila da je situacija takva kakva je. Odlučila sam iz nje izvući ono najbolje. I stvarno jesam. Pogotovo otkako su mi u veljači prošle godine stigle ove nove proteze. Svjesna sam da mnogi nemaju priliku imati ih jer su jako skupe. Zato sam neizmjerno zahvalna svima koji su mi omogućili da ih danas ponosno nosim. Mislim da je to jako dobar razlog za neskidanje osmijeha s lica. Uostalom, ne znam drugačije nego biti pozitivna. Ne kažem da nemam kao i svi neke svoje teške trenutke, ali recimo da vrlo brzo prelazim preko njih te se nastavljam boriti i biti optimistična - kaže hrabra djevojka. O njoj smo pisali u listopadu 2017. godine. Nekoliko mjeseci prije toga oboljela je od meningokokne sepse i liječnici su joj morali odrezati obje potkoljenice.

Proteze koje je dobila u bolnici bile su dosta krute, žuljale su je i imale lošu amortizaciju. Zbog njih je hodala prema van pa su joj zbog toga patili kukovi. Anita nam se tad požalila kako joj je najgore što ovisi o tuđoj pomoći. Nije mogla sama obavljati ni najosnovnije stvari, poput odlaska na WC, a nije se mogla ni kupati. Pomagali su joj roditelji, a u školi je ovisila o školskim kolegama. Priznala nam je da je znala trpjeti kad bi u školi morala ići na WC samo da ne uznemiruje prečesto prijatelje iz razreda. Liječnik Ognjen Živković, koji ju je operirao, objasnio nam je tad da postoje mikroprocesorska elektronička koljena kojima se maksimalno postiže funkcija odrezanih nogu.

- Kako čovjek hoda, tako koljenima daje naredbu. S obzirom na to da je riječ o mladoj djevojci, mislim da bi joj baš to trebalo jer bi joj dovelo život do razine normalnog, odnosno živjela bi najsličnije onome kako je živjela prije nego što se razboljela - rekao nam je primarijus Živković te 2017. godine. Specijalna proteza mogla se naručiti samo u Njemačkoj, i to po cijeni od pola milijuna kuna. Odlučili smo pomoći Aniti objavivši broj računa na koji se mogao uplatiti novac i val dobrote ubrzo se pokrenuo.

Kako je Anitin otac Željko i sam ratni invalid te član Hvidre, oni su mu odlučili pomoći. Pokrenuli su humanitarnu akciju za Anitu i prikupljali novac za skupocjene umjetne noge. I tako je, u samo tri mjeseca, s različitih strana, skupljeno čak 480.000 kuna. Nove proteze naručili su iz Njemačke i ubrzo su stigle. Aniti u početku nije bilo lako s njima. Morala je proći edukaciju kako bi ih znala koristiti. A onda, čim je savladala osnove, život joj se promijenio.

- To je nebo i zemlja. Onaj život prije s onim starim protezama bio je prilično težak. Sad mogu gotovo sve sama i to me nevjerojatno usrećuje - kaže Anita. Dodaje da joj na samostalnosti mnogi čestitaju.

- Jedna se gospođa rasplakala kad je vidjela kako dobro hodam. Zamolila me čak da joj dopustim da me slika. Rekla mi je da je i njezin brat ostao bez nogu, ali da nema ovakve proteze te da sad i za nju postoji nada da će joj brat prohodati jednog dana - kaže Anita.

Ljudi je, kaže, često znaju promatrati s čuđenjem i proučavati njezine proteze, ali joj to, objašnjava, nimalo ne smeta.

- Znam da ne misle ništa loše. Samo nisu navikli vidjeti ljude na ovakvim protezama te ih to zanima. Uvijek se oduševim kad se, unatoč tome što me vide s protezama, nastave normalno ponašati prema meni, kao da sam jedna od njih - smije se djevojka.

Anita je učenica četvrtog razreda Prve tehničke škole u Klaićevoj ulici u Zagrebu. Ima asistenticu na nastavi koja joj pomaže kad mora ići u WC i ostalih stvari. Već sad, kaže, razmišlja o tome koji fakultet upisati.

- Mislim da će to biti programiranje. Taj se fakultet nalazi u sklopu škole koju trenutačno pohađam, ali i druge opcije su otvorene. Imam još vremena pa ću razmisliti - kaže Anita. S obzirom na to da je sad puno pokretnija nego odmah nakon amputacije, pokušava živjeti poput vršnjaka. Prijatelji, oni koji su joj ostali, svugdje je pozivaju kao i kad je bila zdrava. Neki su, pak, otišli iz njezina života.

- Znam da joj nekad nije lako. U početku su se svi angažirali oko nje i pomagali joj, ali onda se dogodilo ono što sam i mislio.

Ljudi shvate da kad su s Anitom ne mogu baš sve što im padne napamet. Ona ih je ograničavala. Morali su stalno imati na umu da joj treba pomoć u kretanju. I tako, malo pomalo, ostali su joj oni najvjerniji, a drugi su se udaljili. Valjda je tako i trebalo biti - otkrio je brižni otac Željko. Otkako Anita ima nove noge i njemu je lakše. Prije ju je stalno morao nositi, a kralježnica mu je zbog toga jako patila. Sad se to dogodi tek ponekad.

- Ovoga smo ljeta bili na moru, a većina plaža nije prilagođena invalidima. Morao sam Anitu spuštati iz kolica u more i opet je kasnije, kad bi se okupala, morao vraćati u kolica. Nove proteze ne smiju biti u kontaktu s vodom. Morao sam stisnuti zube i pomoći joj. Sve bih učinio za nju - govori Željko.