Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

I danas čuvam tatinu čuturu i maminu motiku. Gubim nadu...

None Foto: Željko Hladika/24sata 5

Marijana Solomun u 28 godina traganja čula je razne priče: da su joj roditelje i tetu spalili, ubili, bacili s mosta u Unu... A samo ih želi pronaći da im može zapaliti svijeću i da počivaju u miru

Da nađem mamu, tatu i tetu značilo bi mi jako puno. Da prestanem paliti svijeće kojekuda, po kući, balkonu, kraj križeva i spomenika.. Da imam mjesto da znam da su im tu posljednji ostaci i da tu u miru počivaju, kroz suze nam govori Marijana Solomun (60) iz Majura.

POGLEDAJTE VIDEO:

SADRŽAJ SPONZORIRA: ZAGREBAČKA ŽUPANIJA, PLINACRO, KAMGRAD, JANAF

Kad se sjeti, suze poteku

Nervozno prstima prebire zgužvanu maramicu kojom je netom prije obrisala suze. Uvijek poteku kad se prisjeti nestalih roditelja i tete, ne može ih kontrolirati. A danas je i nervozna, nemirna, jer prvi put javno priča o njihovu nestanku.

Obitelj Solomun je sve do rata mirnim životom živjela u Majuru.

Otac Antun bio je svjetski čovjek, strastveni lovac, veliki domoljub i tamburaš. Majka Milka bila je domaćica.

- Moj tata je svirao u tamburaškom društvu i s njim puno putovao po Europi. Kako je bio lovac, kod kuće je imao i lovačke puške. Bio je dosta strog i od njega sam imala odstojanje. A mama je bila dobra i divna žena. Jedno je vrijeme radila kao kuharica u jednoj tvrtki, ali se uglavnom bavila sa mnom i mojim 15 godina mlađim bratom. A moja teta Francika... Dugo nisam znala kako se zapravo zove, jer smo je uvijek zvali seka Ana. Sjećam se da je jednom došao poštar i pitao za Franciku Kostrić, a ja sam mu odgovorila da ta žena ne živi ovdje. Uvijek je bila spremna pomoći, uskočiti oko čuvanja mojih sinova dok sam radila, ma duša od žene - prisjeća se Marijana.

Foto: Željko Hladika/24sata

Rekla mi je: 'Kćeri moja, možda se više nikad nećemo vidjeti'

Kad je u ljeto 1991. granatiranje Kostajnice i Majura postalo sve češće i život sve nepodnošljiviji, Marijana je sa suprugom, sinovima, tetom i roditeljima izbjegla u Kutinu. I tu ih je zadnji put vidjela.

- Prenoćili smo u hotelu i razdvojili se. Mama, tata i teta ostali su u jednoj privatnoj kući u Kutini, a sinovi i ja sa suprugom smo otišli kod njegove tete u Sisak. Majka me na rastanku zagrlila i rekla: ‘Kćeri moja, možda se više nikad nećemo vidjeti’. Tako je, nažalost, i bilo. Roditelji su u Kutini bili sve dok ih tadašnji gradonačelnik nije pozvao da se vrate kući jer se situacija stabilizirala. Svi troje su se vratili, no majka je tatu skrivala u kući sigurno još pet mjeseci, sve do tog 18. studenog. Naime, oca su prokazali kao domoljuba i ustašu koji skriva MUP-ovce. Svakoga dana dolazili su majci. Ne u dvorište, nego u kuću i ispitivali je zna li gdje je on - svjedoči Marijana i dodaje da je situacija u selu postala nepodnošljiva kad su pobunjeni Srbi, dojučerašnji susjedi, ljude počeli ubijati po dvorištima. Foto: Željko Hladika/24sata

Kako je rastao broj zločina, sve više Hrvata iz Majura, Stublja i Graboštana pokušavalo je pod svaku cijenu pobjeći iz tzv. SAO Krajine.

- Shvativši da se tu više ne može živjeti, moja svekrva je odlučila otići. Jedan Srbin iz Bosanske Kostajnice došao joj je u kuću te ponudio da će nju i njezina svekra prevesti u Sisak. I doista ih je preko Bosanske Kostajnice u studenom 1991. dovezao do Siska, a svekrva mi je tad povjerila da i moji roditelji i teta planiraju napustiti selo na isti način - pripovijeda Marijana.

No ostali su mještani bili nepovjerljivi. Nisu znali vozi li ih taj čovjek doista u slobodu ili negdje gdje će ih ubiti. To je mučilo i Marijaninu majku Milku. Kako bi bila sigurna, zamolila je tog čovjeka da je odveze u Bosansku Kostajnicu kako bi nazvala kćer.

Kad se uvjerila da su zaista u Sisku, odlučila je da će i oni pobjeći.

- Trebao ih je prevesti u cisterni. Kako sam čula od nekih ljudi, došao je po njih 18. studenog 1991. navečer. No svih troje su uhvatili i pod nepoznatim okolnostima likvidirali. I više ne znamo ništa o njima. Neki su pričali da su ubijeni, drugi da su bačeni s mosta u Unu. Jedna je susjeda vidjela da su mamu vratili kući i od nje tražili da pokaže gdje je tata sakrio lovačke puške. Nakon toga su i nju odveli te o njoj više ništa ne znam. Mislim da je sve to bila namještaljka da se dočepaju mojega oca - otirući suze govori Marijana.

Foto: Željko Hladika/24sata

Čula sam tisuću priča, sve više gubim nadu

Oca je tražila svugdje. Raspitivala se preko Crvenog križa, a njezin brat je obilazio mnoštvo povratnika i pokušavao od njih saznati istinu o nestalim roditeljima i teti. Bez uspjeha.

- Tisuću sam informacija čula, ali istinu ne znam ni danas. Sve manje vjerujem da će se naći i sve više gubim nadu. Gubim nadu zato što ovdje i sad žive ljudi koji su i te 1991. tu živjeli. Koji sigurno znaju, ali ne žele reći što je s njima bilo. Nitko ništa ne zna, svi su bili kuhari i slastičari - pomalo ljutito konstatira Marijana.

U Majur se vratila zadnja. Nakon Oluje. Da bi došla do svoje kuće u kojoj je živjela sa suprugom, morala je proći kraj kuće roditelja. A za to dugo nije imala snage.

- I danas čuvam tatinu čuturu za rakiju i kopam s maminom motikom. To je jedino što mi je od njih ostalo - izgovorila je Marijana i gorko zajecala.

A onda se sjeti svoje najveće sreće, svoje unučadi. Nakon dvije unučice, i treći put je postala baka. Prije tri tjedna u naručje je primila unuka. I nadjenula mu je ime Antun. U spomen na nestalog oca.

Imam troje unučadi, najmlađem sam dala ime po nestalom ocu

Te ratne 1991. godine Marijanin stariji sin krenuo je u prvi razred, a mlađi još nije išao u školu.

Na novu sredinu u Sisku, kaže, stariji se teško priviknuo.

- Često ga je bolio želudac, nije imao puno prijatelja, dok je mlađi to puno lakše pregrmio. Moja djeca su bila jako vezana za baku i djeda, oni su ih praktički podizali dok sam radila. Danas oni imaju svoju djecu. Moji unuci su mi najveća sreća - pripovijeda Marijana.

Nakon dvije unučice, prije tri tjedna iznova je postala baka i u naručje prvi put primila unuka. Dala mu je ime Antun. U sjećanje na nestalog i nikad prežaljenog oca.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Komentari (5)
  • sigurno je to bila namjestaljka da joj uhvate oca, kako i sama kaze.. od tih susjeda kuhara i slasticara.. koji sve znaju a sute. te sve koji se vrate trebalo je na ispitivanja psiholoska do kraja, propjevali bi oni.. a i taj sto je naredio da se vrate u svoja mjesta nije normalan bio.

    6. 10. 2019,   11:31
  • Na zalost, ali tesko da sazna nesto vise, " susjedi" nikad nece reci istinu. Prave se kao da nije ni bilo rata, a oni bili na drugoj strani

    6. 10. 2019,   13:58
  • nebeski narod mu nanio zlo....

    6. 10. 2019,   11:51