Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Ivo Andrić je bio perfekcionist koji ništa ne prepušta slučaju

None Foto: ullstein bild Dtl. 4

Andrićev gotovo sakralni odnos prema graditeljima najviše dolazi do izražaja u priči  Most na Žepi. Prema graditeljima ima odnos pun poštovanja, pa čak i divljenja. U Andrićevu svijetu oni su posebna, povlaštena kasta

Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Iako je od tada prošlo šest desetljeća rasprave  o Andrićevu liku i djelu i dalje traju. Pisac, scenarist i kolumnist Josip Mlakić za 24 sata napisao je esej 'Ivo Andrić - Paučina i promaja'. Esej objavljujemo u deset nastavaka.  U devetom nastavku otkrivamo Andrićev odnos prema slikarima i graditeljima.  

Neobično je zanimljiv Andrićev odnos prema slikarima ili pjesnicima, pogotovo kada ga usporedimo s odnosom prema graditeljima. Andrić o slikarima piše kao o svim svojim drugim likovima, hladno i pronicljivo, nemilosrdno ponirući u njihovu psihopatologiju, dok prema graditeljima ima odnos pun poštovanja, pa čak i divljenja. U Andrićevu svijetu oni su posebna, povlaštena kasta. Hrvatski slikar Vjekoslav Karas je jedan od glavnih likova romana Omer-paša Latas.

Slikar Karas

Andrić o njemu piše na sljedeći način: " Ceo čovek je izgledao prozračan i lak, fakirski sasušen, i odmah se moglo primetiti da se pod tim širokim fesom, iza guste kose i brade, u prostranom odelu i teškim cokulama krije mršavo telo i sitne kosti, koje izjeda iznutrica, ali koje se i pored toga, ili upravo zbog toga, kreće žustro i brzo. Još na skeli slikar je izvadio svoj blok i počeo da skicira predeo, a ispod skice je, da ne bi zaboravio, zabeležio početak pisma koje je mislio da piše u Zagreb čim stigne u Travnik: 'Za mene su se jutros otvorila vrata na Istok.' Takva se nestvarna vrata često otvaraju pred istrošenim i bolesnim ljudima kao velika iluzija koja pomaže da se još malo živi i radi i onda kad su mogućnosti života i rađa svedene u čoveku već na najmanju meru. Tako je bilo i sa Karasom".  

ivo andrić | Autor:

Andrićev gotovo sakralni odnos prema graditeljima najviše dolazi do izražaja u priči  Most na Žepi: " Stigli su još za snega u Višegrad. Nekoliko dana uzastopce su gledali začuđeni Višegrađani neimara kako, pognut i sed, a rumen i mladolik u licu, obilazi veliki kameni most, tucka, među prstima mrvi i na jeziku kuša malter iz sastavaka, i kako premerava koracima okna.  (...)  Zidari odoše kućama, na zimovanje, a neimar je zimovao u svojoj brvnari, iz koje nije gotovo nikud izlazio, povazdan pognut nad svojim planovima i računima. Samo je radnju priglédao često. Kad, pred proleće, stade led pucati, on je svaki čas, zabrinut, obilazio skele i nasipe. Pokatkad i noću, sa lučem u ruci".  U detaljima koji se tiču gradnje, Andrić je bio perfekcionista koji ništa ne prepušta slučaju. Tako posvećuje pažnju i nekim minornim, nevažnim detaljima koji na neki način pojačavaju piščevu empatiju prema graditeljima, a istovremeno naglašavaju njihovu posvećenost svome poslu. Nije točno poznato kada je most na Žepi izgrađen, ali se pretpostavlja da se to dogodilo nekoliko godina nakon gradnje višegradske ćuprije, u drugoj polovici 16. stoljeća. Tako stoji i kod Andrića: " Zatim je nekoliko dana odlazio u Banju, gde je bio majdan sedre iz kojeg je vađen kamen za višegradski most. Izveo je argate i otkopao majdan, koji je bio posve zasut zemljom i obrastao šipragom i borićima. Kopali su dok nisu našli široku i duboku žilu kamena, koji je bio jedriji i belji od onog kojim je zidan višegradski most", stoji u Andrićevoj priči. Vrijeme izgradnje može se odrediti po jednoj karakterističnoj riječi, koja ima svoje precizno i jasno značenje - borić. To je bor star nekoliko godina, pet-šest najviše. Toliko je godina, naime, majdan stajao netaknut nakon izgradnje višegradske ćuprije. Međutim, jedan drugi detalj iz iste priče mnogo je zanimljiviji, i krije u sebi i neke nedoumice: " Otpoče rad. Svet nije mogao da se načudi neobičnom poslu. Nije ni naličilo na most ono što se radilo. Najpre pobiše ukoso preko Žepe teške borove grede, pa između njih dva reda kolja, prepletoše prućem i nabiše ilovačom, kao šanac. Tako svratiše reku, i jedna polovina korita ostade suva".

ivo andrić | Autor:

Znao je svaki detalj

Ovakav način isušivanja dijela riječnog korita je u tehničkom smislu najkorektniji. Kada se grede "pobiju ukoso", pa se između njih pobiju "dva reda kolja" isprepletena prućem između kojih se nabije ilovača, dobije se kosa brana, pregrada, koja na mjestu gdje se gradi most podužno dijeli riječno korito na dva dijela. Na taj način se povećava površina pregrade, odnosno površina na koju djeluje voda u onom dijelu korita kojim teče rijeka. Zbog čega je to važno? Time se povećava otpornost pregrade što se da precizno izračunati jednostavnim trigonometrijskim računom. Je li Andrić ovo znao? Ili je naprosto opisao iskustvenu metodu koju je negdje vidio? Uglavnom, ništa nije prepuštao slučaju. (Djelovanjem vode na bočne zidove stvara se hidrostatski tlak koji je po definiciji odnos horizontalne, bočne sile vode i površine na koju djeluje. Što je površina veća, hidrostatski tlak je manji. Definirao ga je Blaise Pascal nekoliko desetljeća nakon izgradnje mosta na Žepi: most je građen otprilike oko 1570. godine, dok je Pascal djelovao u prvoj polovici 17. stoljeća.)                 

Tema: Feljtoni

Komentari (3)
  • Ivo Andriće je režimski pisac. Ne cijenim njegova djela previše. Mislim da je Meša Selimović za njega pojam književnika i intelektualca (koji je imao svoje JA).

    11. 11. 2019,   10:30