Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Josip u suzama traži majku: 'Recite mi gdje je. Molim vas...'

None Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Iako su bili u Njemačkoj, Josip Martinović i supruga Ankica dolazili su u Hrvatsku i raspitivali se o Kati. Traži je i kći Barica. Kad god je Josip išao raditi u Njemačku, Kata je voljenog sina ispraćala u suzama

Dođe mi nekad da zaplačem. Pa se pitam u sebi: ‘Gdje si, mama? Kuda si mogla otići i nestati?’. Pa joj zapalim svijeću i kažem: ‘Evo, majko, ovo je za tebe. Da te mogu pronaći, da mogu naći barem jednu tvoju kost i pokopati te uz oca da uz njega mirno spavaš’, očiju ovlaženih suzama, glasom koji podrhtava od tuge priznaje nam Josip Martinović (77) iz Poljane kraj Pakraca.

POGLEDAJTE VIDEO:

Od prosinca 1991. godine ne zna što se dogodilo i gdje je nestala njegova majka Kata. Posljednji put ju je vidio u jesen 1989. godine. Sa suprugom Ankicom (71) potom se vratio u Njemačku, u koju je trbuhom za kruhom otišao daleke 1973. godine. Nije bilo šanse da njegova mati napusti svoju kuću u Prekopakri i pođe s njima.

Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

- Nestala je kad je rat počeo. Kuća je potpuno srušena, a iako nemam nikakvih dokaza, pretpostavljam da je krenula mojoj sestri u obližnje selo, no u onom ludilu i panici prošla je most Pakra i upala neprijatelju u ruke. Moja sestra i brat također godinama tragaju za njom. I ja sam se posvuda raspitivao, ali nigdje joj nema traga. Čak su me zvali i u mrtvačnicu u Popovači u kojoj je ležala neka Kata Martinović, ali to nije bila ona - govori Josip. Često se sjeti djetinjstva i majku pamti iz tih dana. Uvijek je, kaže, bila lijepa i dotjerana žena, uredna, čista i brižna.

- Mi smo odrasli u sirotinji. Bila su to teška vremena i još kao djeca išli smo u nadnicu, drugim ljudima kopali i okopavali polja, skupljali, slagali i rezali drva kako bismo zaradili mlijeko ili nešto za pojesti. Kasnije sam, kad sam već bio deran, prodavao novine da zaradim koju kunu. Imali smo pisaljku i pločicu, završili šest razreda škole i krenuli u zanat. Bila su to teška vremena. Kad sam krenuo u zanat za pečara, moja majka preuzela je od mene prodavanje novina, a otac je radio na pilani. I kada sam otišao u Njemačku, obilazio bih je. I svaki put kad bih došao, dočekala me raširenih ruku, široko se osmjehujući. To vrijeme provodili bismo pričajući. Ja bih odlazio po namirnice, ona bi kuhala. I kad bih se vraćao u Njemačku, ispraćala me sa suzama. Kao svaka mati. Voljela je ona i mojeg brata i sestru, ali ja sam joj nekako baš bio pri srcu - prisjeća se Josip.

Ljubav i privrženost majci vodila ga je 1991. godine preko svih barikada i prepreka do majčine kuće. Zatekao je ruševinu, a njegova supruga pronašla je čak i mjesto gdje je njezina svekrva pronašla zaklon od neprijateljskih napada.

- Hodajući kroz te ruševine, vidjela sam da je jedna greda pala na štednjak. Približila sam se i na njemu vidjela dvije sarme. Tumarala sam uokolo tražeći je i došla do zidanog dijela u kojemu je bio svinjac. U njemu su bile dvije prostorije koje su služile za ostavu te sam unutra našla perinu i jastuke. Tu je ona sirotica spavala. Ja više ne znam ništa o njoj. Bilo je i nekih priča da su je vodili u logor Bučje, ali to su sve rekla-kazala priče. Moj muž se stvarno kod svih raspitivao o svojoj mami, no nitko mu do dana današnjeg ništa nije rekao - pripovijeda nam Ankica.

Dok gleda fotografiju na kojoj je sa svekrvom, jednu od posljednjih snimljenih Katinih fotografija, prisjeća se tog kratkog vremena koje je provela s njom.

Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

- Bila mi je jako dobra. Zadnji put vidjela sam je te 1989. godine i tad mi je rekla: ‘Slažite se, budite si dobri jedan prema drugome. I posjećujte me’. I tako smo radili dok nije došao rat. Da znam da me sad čuje, rekla bih joj neka joj bude laka crna zemlja. I molim sve one koji znaju gdje je neka nam jave. Ako je zakopana, da je možemo otkopati, uzeti makar onu košćicu da se nad njom isplačemo, pomolimo i stavimo je u grob kraj njezina muža, gdje joj je i mjesto - otirući suzu priznaje nam snaha Ankica.

Rat u Hrvatskoj, posebice na pakračkom području, strašno je emotivno doživjela. Sin, hrvatski branitelj, bio je na bojišnici, a kći, medicinska sestra, u bolnici.

- Kad je pao Pakrac, bili smo u kombiju i ja sam pala u nesvijest. Odlazila sam na psihoterapije. Pa to je moj grad, to su moji ljudi. Dolazila sam na Badnjak i 1990. i 1991., pa kako se ne bih željela vratiti u domovinu?! Mi hrvatske žene u Njemačkoj složile smo se i plele sive čarape za naše branitelje. Na jednom paru čarapa izvezla sam sinovo ime i prezime. Željela sam da ih dobije, ali nije mi bilo važno ako ih je dobio neki drugi hrvatski branitelj.

- Svi su oni moji sinovi - govori nam Ankica dodajući kako su pomagale Hrvatskoj u tom ratnom vihoru iako su bile daleko od domovine.

Iako su im Nijemci nudili državljanstvo, Martinovići su to odbili i vratili se 2014. u domovinu. Na kraju razgovora supružnici Martinović još su jednom zamolili sve koji nešto znaju o nestaloj Kati da im dojave makar anonimno, kako bi pronašli svoj mir i dostojno je pokopali uz supruga.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Komentari (25)
  • ajmo sada napasti pupija koji drzi ovu vladu, i za koga su glasali veliki Adzeovci i davali potporu vladi u koaliciji sa srbskom manjinom,hehehe.licemjeri na kvadrat!

    23. 9. 2018,   11:54
  • Niste dovoljno zagrijali atmosferu ovakvim tekstovima. Od rata je prošlo tek 28 godina. Dajte još malo, neka ljudima zavrije krv.

    23. 9. 2018,   12:25
  • Pitaju susjede srbe

    23. 9. 2018,   13:08