Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Kad je tata nestao, sve je pošlo po zlu. Ostala sam i bez sina...

None Foto: 7

TRAGEDIJA ZA TRAGEDIJOM: Nakon neuspjelih pokušaja da sa sestrom i bratom nađe oca, Ivanki Vrsaljko je poginuo sin te su joj umrli muž i majka

I danas su mi žive sve uspomene na nestalog oca. Svaki put kad bi me vidio, pogladio bi me po kosi i rekao: ‘Sunce moje od suhoga zlata’. I te mi riječi i danas stoje na srcu. Najteže mi je što ne znamo gdje je. Kad dođe Božić ili Svi sveti, svatko svojemu na grob nosi cvijeće i svijeće. A mi ih stavljamo kraj križa u Paljuvu, gdje je na ploči uklesano i njegovo ime, s bolom u glasu pripovijeda nam Ivanka Vrsaljko (66).

POGLEDAJTE VIDEO:

Ova žena od 1991. godine traga za ocem Augustinom Slavkom Barabom. Taj pošten i vrijedan čovjek nestao je u svom rodnom Paljuvu, zaseoku Barabići u zadarskom zaleđu, koji nije želio napustiti u vihoru rata. Govorio bi, pripovijeda Ivanka, kako nikome ništa loše nije napravio i da njemu nitko ništa neće.

Foto: Dino Stanin/PIXSELL

- Nestao je između siječnja i veljače 1991. godine. Naime, 31. prosinca 1991. godine okupator je napao Paljuv. U njemu je ostalo 20-ak ljudi, koje je naša vojska izvela iz sela. Zašto on nije pošao s njima, ne znam. I iza te grupe ljudi iz sela je izašlo preostalih šestero, no moj tata ni među njima nije bio. Kad smo se nakon Oluje vratili do roditeljske kuće, u jednoj pokrajnjoj šupi našli smo njegov sako. I to je sve - otirući suzu govori Ivanka.

Nije htio napustiti Paljuv

Odrasla je u poštenoj obitelji u kojoj su vladali siromaštvo i sloga. Za oca kaže da je bio dobar čovjek, blag, dobar i brižan.

Foto: Dino Stanin/PIXSELL

- Nikad ničeg nismo imali u izobilju, ali nismo bili gladni. S 20 godina sam napustila oca, majku, dvije godine mlađeg brata i devet godina mlađu sestru te otišla na rad u inozemstvo. Tamo sam se i udala, no svakodnevno sam bila u kontaktu sa svojom obitelji. Od njih sam i saznala da su napustili selo te da je tata ostao. Svaki dan sam ih pitala gdje je. I 1995. godine, nakon Oluje, sa suprugom sam po okolici Zadra išla ispitivati nepoznate ljude jesu li čuli i znaju li što o Slavku. Jedna stara baka mi je rekla: ‘Sinko, mi smo čuli da on postoji u Paljuvu, ali nismo ga vidjeli. Ako ga u Paljuvu ne nađete mrtvog, onda je sigurno između Paljuva i Benkovca. A kako je taj potez napuštena šuma, ne znam hoće li tuda ikad proći ljudska noga' - uz bolan uzdah govori nam Ivanka koja nije mogla disati kad je vidjela razoreni roditeljski dom.

- Odmah nakon Oluje došla sam u naše selo. Dugo nisam mogla doći k sebi od tog prizora i nisam mogla vjerovati da je to kuća u kojoj su živjeli moji roditelji. Sve je bilo ili srušeno ili zapaljeno. Strava i užas. Našu kuću pamtim kao kućicu okruženu zelenilom, vrtom punim povrća i cvijećem. A tad... Ni mrava nije bilo ni ptice. Ničega... Samo ruševine - govori nam Ivanka otirući suze.

I danas ga pamti kako staračkim korakom šeće u kariranoj košulji dugih, podvinutih rukava i s francuskom kapicom na glavi, koja je bila njegov zaštitni znak.

Supruga nije doživjela da ga nađe

- I danas, kad dođem u Paljuv, očekujem da će se pojaviti iza kuće. Pa koliko je puta pješice iz Paljuva došao u Gornji Zemunik jer nije bilo telefona. Došao bi i rekao: ‘Sunce moje od suvoga zlata, ćaća će peći janje, samo dođite’. Vjerujte mi, svakoga dana moje misli su s njim i mamom koja je do posljednjeg dana patila i nadala se da će ga pronaći. Teško se nosila s očevim nestankom. Uvijek bi govorila kako samo čeka dan kad će ga pronaći pa da i ona umre. Nažalost, umrla je 2015. godine, a nije ga pronašla. Sve do smrti ponavljala je isto: ‘Neću sklopiti oči, molit ću se bogu da ga pronađem prije nego što sklopim oči’. Ali bolest je bila jača, nije pitala.

Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

I danas, svaki put kad joj dođem na grob, kažem joj: ‘Majko, nedostaješ mi do boli’. Onda sjednem pa joj kažem kako još tražimo tatu, kako nema ništa novo i kako više ne znamo odakle početi - kroz suze nam govori Ivanka.

Oca bi povremeno sanjala i, kaže, san bi uvijek bio isti - bili su u polju, želi prići k njemu, želi mu nešto reći, a on nestane.

- Ujutro molim Boga da se san nastavi, a navečer da ga opet sanjam. Lakše mi je. Vjerujem da me gleda odozgora. I da me čuva - upirući pogled nebu govori Ivanka.

Foto: Privatni album Majka se nadala da će naći supruga

Sam njezin život je tužna i bolna priča jer je, osim oca, izgubila sina i supruga. Sin joj je u 32. godini poginuo u prometnoj nesreći, a suprug je preminuo 2016., godinu dana nakon majke.

Život istkan tragedijama

- Kad sam rodila sina 1973. godine u Njemačkoj, mislila sam da sam uhvatila sreću s obje ruke. Bila sam sretna s mužem i sinom, a tri godine kasnije dobila sam i kćer. Sve je bilo predivno do 2004. Tad je naš sin na ulazu u Zadar imao prometnu nesreću. Smrtno je stradao. Mislila sam da bez njega ne mogu živjeti ni jedan dan. Kako kažu, ako me ne slomi, onda mi Bog da snage. Nikad nisam rekla da je moj sin pokojni, za tatu nisam rekla da je pokojni, a ni za muža, Dok sam živa, i oni su živi - s bolnim nam uzdahom govori Ivanka, zahvalna što ima kćer, te sestru i brata s kojima se svakodnevno viđa.

Foto: Privatni album Sin je poginuo 2004.

Iz Njemačke se u Hrvatsku vratila 2011. godine te i danas živi u kući u Gornjem Zemuniku, koju je sagradila s pokojnim suprugom. Preminuo je 2016. godine.

U životu je gura samo vjera

- Imao je nešto na mozgu i bezbroj operacija. Zadnju srce nije izdržalo. Zaista ne znam kako sam to proživjela. I danas sama berem masline koje je on zasadio, kosim travu, režem, sadim, presađujem... - briše suze Ivanka pokazujući nam raskošnu, urednu okućnicu.

Vjera joj je pomogla da se iščupa s dna, digla ju je i dala snage da koliko-toliko nastavi funkcionirati i ne izgubi zdrav razum.
Pitamo je što bi joj značilo da nađe oca, a ona, očiju punih suza, odgovara:

- Donijelo bi unutarnji mir i meni, i sestri, i bratu. Pokopali bismo ga da vječno počiva uz majku, znali bismo da na nadgrobnoj ploči piše njegovo i njezino ime te da su napokon zajedno. A da ga sad vidim, da stane ispred mene, mislim da ne bih mogla ništa reći. Samo bih ga čvrsto zagrlila i mislim da bi mi srce puklo.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Komentari (29)
  • Sirotinja,"obični" ljudi,"mali" ljudi uvijek izvuku deblji kraj u svim ratovima,tako je bilo i u dom. ratu...Masu je tih tužnih priča,tragičnih sudbina..."Elita" se šepuri i dan danas,ni dlaka s glave im nije spala,oni prisvojiše sve zasluge,mase bleje za njih (to su njihovi heroji) mnogi se obogatiše,okoristiše na grbači drugih i to su danas ugledni članovi društva,gospoda :) Ne mare oni za ovakve priče,za ove ljude...A puna im usta domoljublja,brižni oni kad im treba taj narod da im učvrsti stolicu...

    16. 9. 2018,   11:57
  • Ta velikosrpska politika svim narodima regije je nanjela zlo a vidimo da se ona niti danas nije smirila samo se malo kao pritajila ali ovi njihovi radikali koji su na vlasti rade sve isto kao i Milošević samo to zasad pokušavaju ostvariti na miran način političkim pritiscima, propagandom i pomoču svojih državno bezbednosnih službi, svugdje zabadaju nos, u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji i Kosovu. Nato ih je devedesetih u dva navrata bombardovao i to 1995 u BiH i 1999 zbog Kosova ali čini se da je to bila blaga i nedovoljna lekcija jer tada velikosrpska četnička zmija nije udarena u glavu pa je opet živila što se može očitovati i po njihovoj aktuelnoj politici i propagandi kao i po njihovim brojnim plačenim botovima koji danonočno obitavaju po regionalnim portalima šireći svoje ideje i veličajuči velikosrpstvo, Rusiju i Putina a istovremeno pljuvajuči po Hrvatskoj, Kosovu, BiH, Americi, Njemačkoj, EU i Natou!

    16. 9. 2018,   11:49
  • Kako nazvati ljude kada naude čovjeku koji je živio pošteno u siromaštvu i nikom u svom životu nije naudio?! Nego zločinci,četnici s a svim fašističkim značajkama koje radnje i postupanja razlikuju fašiste od poštenih boraca koji brane samo svoju obitelj o domove.

    16. 9. 2018,   15:43