Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Kako se kobnog 11.9. kanadski grad brinuo za potpune strance

'Kasnije smo od Crvenog križa doznali da u gradu Gander živi 10.400 ljudi, a trebali bi se pobrinuti za 10.500 putnika koji su bili prisiljeni sletjeli iz svih smjerova u grad', svjedočanstvo je stjuardese s leta

Još postoji manje poznatih priča nakon tog tragičnog 11. rujna 2001., a ona koju je podijelio korisnik Facebooka Paul S Ferns, posebno je inspirativna. Ona opisuje operaciju 'žuta vrpca', a priča počinje svjedočenjem stjuardese s leta Delta 15...

- Bilo je jutro, 11. rujna, a mi smo već letjeli pet sati iz Frankfurta, taman smo bili negdje iznad Sjevernog Atlantika.

Odjednom su se zavjese spustile i rečeno mi je da odmah odem u pilotsku kabinu do kapetana. Čim smo stigli do kapetana, primijetili smo da ostali imaju ozbiljne grimase lica. Kapetan mi je dao isprintanu poruku od Deltinog glavnog ureda u Atlanti i pročitao nam sljedeće: 'Svi zrakoplovi koji lete iznad kontinentalnog dijela SAD-a na komercijalnim letovima su zatvoreni. Sletite na najbliži aerodrom, odmah!'.

11. rujna 'JAKI SU I PRILAGODLJIVI' 'Ozbiljno je. Teroristi planiraju napad sličan onom 11. rujna!'

Nitko nije znao što bi to točno moglo značiti, ali znali smo da je situacija ozbiljna. Glavni pilot je odredio da je nama najbliži aerodrom 640 kilometara iza nas - u gradu Gander na kanadskom otoku Newfoundland u Atlantskom oceanu, nedaleko od kanadske obale.

Zatražio je odobrenje da promijeni rutu od kanadskog kontrolora leta koji je to napravio odmah, bez pitanja. Kasnije smo saznali zašto nije bilo oklijevanja u prihvaćanju našeg zahtjeva.

Odlučili smo lagati putnicima dok su još bili u zraku. Rekli smo im da je avion imao jednostavan tehnički problem i da moramo sletjeti na najbliži aerodrom u Newfoundlandu. Obećali smo im dati više informacija kad sletimo... Bilo je nešto negodovanja među putnicima, ali to nije ništa novo.

40 minuta kasnije, sletjeli smo u Gander, po lokalnom vremenu 12:30 popodne. Na tlu je već bilo oko 20 ostalih aviona iz cijelog svijeta koji su išli za SAD, ali su ih sigurnosnih razloga spušteni.

Tek kad smo se parkirali i stali, kapetan je objavio putnicima: 'Dame i gospodo, sigurno se pitate imaju li svi ovi avioni oko nas također tehničke probleme... Realnost je da smo mi ovdje iz drugog razloga'.

Anschlag auf World Trade Center POMAGALI STRADALIMA Nove žrtve '11. rujna': Otac i sin heroji obojica umrli od raka

Potom je nastavio objašnjavati putnicima o situaciji u SAD-u, ono malo što smo znali. Bilo je glasnih uzdaha i nevjerice, ali svi smo morali biti na sigurnom.

Kanadska vlada bila je zadužena za našu situaciju i nitko nije smio izaći iz zrakoplova. Nitko na terenu nije smio ni blizu ni jednom avionu. Samo bi policija iz zračne luke došla tu i tamo, pregledala nas i krenula prema sljedećem avionu.

U sljedećim satima u Gander je sletjelo još aviona, a sveukupno ih je bilo 53, od kojih je 27 bilo američkih.

U međuvremenu, vijesti iz SAD-a počele su pristizati preko avionskog radija i po prvi put smo obaviješteni da su avioni oteti i da su se s njima zabili u dva nebodera Trgovačkog centra u New Yorku i u Pentagon.

Ljudi su pokušavali nazvati svoje bližnje, ali nismo mogli zbog drugačijeg telekomunikacijskog sustava u Kanadi. Neki su i uspjeli nazvati, ali samo da bi došli do kanadskog operatera koji bi ih obavijestio da su sve telefonske linije s SAD-om u blokadi.

U večernjim satima smo saznali da su se oba nebodera Trgovačkog centra srušila i da se četvrti oteti zrakoplov srušio. Do tog trenutka putnici su bili emocionalno i fizički iscrpljeni, a da ne spominjemo prestrašeni, ali zadivljujuće mirni.

Samo smo mogli pogledati kroz prozor da vidimo kako nismo jedini u svojoj nevolji, ostalih 52 'nasukana' zrakoplova i dalje je stajalo tamo. Ranije nam je rečeno da ćemo u jednom trenutku moći izaći iz zrakoplova. U 6 popodne dojavljeno nam je da iz aviona izlazimo u 11 ujutro, idući dan.

Putnici nisu bili sretni, ali su se jednostavno predali toj vijesti bez puno buke i počeli se pripremati na noć u avionu.

Blizanci - 16. godišnjica 'TKO SU LJUDI NA NJOJ' Nakon 11. rujna život joj je promijenila jedna fotografija...

Grad Gander nam je obećao medicinsku pomoć, po potrebi i održavanje vode i zahoda. I bili su ljudi od riječi.

Srećom, medicinski nije trebalo intervenirati. Među putnicima smo imali jedino mladu ženu koja je bila u 33. tjednu trudnoće i o njoj smo se jako brinuli. Noć je prošla bez incidenata unatoč nezgodnom i neudobnom spavanju.

Oko 10:30 ujutro školski autobusi su došli po nas i mi smo napokon izašli iz aviona. Odvedeni smo do terminala gdje smo prošli 'imigraciju' i carinu, a zatim smo se morali prijaviti u Crveni križ.

Nakon toga se posada (mi) odvojila od putnika, odveli su nas kombijima u mali hotel. Nismo imali pojma gdje su naši putnici. Kasnije smo od Crvenog križa doznali da u gradu Gander živi 10.400 ljudi, a trebali bi se pobrinuti za 10.500 putnika koji su bili prisiljeni sletjeli iz svih smjerova u grad.

Rečeno nam je da se samo opustimo u hotelu i da će nas američke aviokompanije kontaktirati, no da ne očekujemo poziv brzo. Kada smo uključili televizor u sobi, tek smo tada shvatili opseg cijele tragedije koja se događala doma, 24 sata nakon što je počela.

U međuvremenu, imali smo puno vremena i otkrili smo da su ljudi Gandera izuzetno ljubazni. Počeli su nas zvati 'ljudi iz aviona'. Uživali smo u njihovom gostoprimstvu, istražili grad i na kraju se lijepo proveli.

Dva dana kasnije primili smo poziv i prebačeni smo natrag u zračnu luku Gander. Po povratku u avion, ponovno smo se okupili s putnicima i otkrili što su radili posljednja dva dana.

Ono što smo doznali je nevjerojatno...

Grad Gander i sve okolne zajednice (u krugu od 75 kilometara) zatvorile su sve srednje škole, dvorane za sastanke, odmarališta i sva ostala velika okupljališta. Sve su te objekte pretvorili u skloništa za sve 'nasukane' putnike.

Neki su imali krevete, neki su postavili prostirke s vrećama za spavanje i jastucima. Svi učenici srednjih škola morali su volontirati kako bi se brinuli o 'gostima'.

Naših 218 putnika završilo je u gradu Lewisporte, oko 45 kilometara od Gandera gdje su bili smješteni u srednjoj školi. Ako je neka od žena htjela biti u ustanovi gdje su samo žene, to je isto bilo sređeno.

Obitelji su se držale zajedno. Svi stariji putnici odvedeni su u privatne domove.

Sjećate se one mlade trudnice s početka priče? Bila je smještena u privatnom domu, a preko puta ulice je bila Hitna pomoć. Zubar je isto reagirao na poziv, i muške i ženske medicinske sestre također su bile dostupne.

Telefonski pozivi i e-mailovi prema SAD-u bili su dostupni jednom dnevno. Tijekom dana, putnicima je ponuđeno da odu na jednodnevni izlet, a neki su se uputili na krstarenja čamcima po jezerima i lukama. Neki su se šetali po lokalnim šumama.

Lokalne pekarnice su ostale otvorene kako bi napravile svježi kruh za goste. Hranu su pripremili svi stanovnici gradića i donijeli je u škole. Ljude su vozili u restorane po izboru i nudili im jela. Svima je dan žeton za pranje rublja jer im je prtljaga još bila u zrakoplovu. Drugim riječima, putnici su bili zadovoljeni u svojim potrebama.

Putnici su plakali dok su nam pričali te priče. Konačno, kad su im rekli da su se američke zračne luke ponovno otvorile, svi su bez kašnjenja dopremljeni u zračnu luku, a lokalni Crveni križ imao je sve podatke o kretanju svakog putnika. Sve su lijepo koordinirali.

Kad su se putnici ukrcali, to je bilo kao da su na krstarenju, svi su se već poznavali po imenu. Razmjenjivali su priče o svom boravku, brojeve telefona, adrese i mail adrese.

A onda se dogodila jedna vrlo neobična stvar.

Prišao mi je jedan od naših putnika i pitao može li se oglasiti preko razglasnog sustava. Mi to nikad ne dopuštamo, ali ovaj put je bilo drugačije. Rekli smo mu da može i pružili mikrofon. Putnik je sve podsjetio na ono što smo upravo prošli posljednjih nekoliko dana, na gostoprimstvo koje su primili od potpunih stranaca. Rekao je kako bi želio napraviti nešto u zamjenu za dobre ljude iz Lewisportea.

Rekao je da će osnovati Zakladni fond pod imenom DELTA 15 (naš broj leta). Svrha mu je bilo osigurati stipendije za srednjoškolce iz toga  gradića. Tražio je donaciju od svakog sugrađana i na kraju je skupljeno više od 14.000 američkih dolara.

- Dok ovo pišem, skupljeno je više od 1.5 milijuna američkih dolara, a ti novcu pomažu 134 učenika u njihovom daljnjem školovanju.

Samo smo htjeli podijeliti ovu priču jer su nam potrebne dobre priče upravo sada. Ipak daje malo nade znati da su neki tamo ljudi u dalekom mjestu bili ljubazni prema potpunim strancima. Podsjeti me da ipak ima dobrih ljudi na svijetu, unatoč trulim stvarima koje vidimo da se događaju - napisao je čovjek koji je podijelio priču na Facebooku.

Komentari (6)
  • Jako lijepo..bas dira u srce..

    11. 9. 2019,   19:24
  • A sad zamislite istu situaciju u npr Pakistanu

    11. 9. 2019,   18:43
  • Ispod naslova piše 10500 putnika, a u videu 6656...skoro pa isto.

    11. 9. 2019,   20:10