Krešimir Dolenčić: Nikad ne bih prihvatio režiranje sapunica

Krešimir Dolenčić ostavlja dojam nadobudnog tinejdžera iz ‘68. i nabrijanog tipa s cvikerima koje je ‘maznuo’ Johnu Lennonu, a ne najproduktivnijeg hrvatskog redatelja. Ipak cijenjeni megaloman u 30-godišnjoj karijeri postavio je više od 50 dramskih i opernih predstava u Hrvatskoj, Sloveniji, SAD-u, Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Kini... 

Tijekom 90-ih zamjerili su mu što se baktao kičastim vojnim paradama i Tuđmanovim sprovodom, a kasnije režijom Sevkina koncerta i djelima za koja je samo ubirao astronomski honorar. Zato ne čudi što ga bije glas dvorskog redatelja, nesuđenog ministra kulture sklonog vladajućim strukturama, ali i jednog od onih koji neprestano radi. Naime, trenutačno mu samo u Zagrebu igra 10 predstava koje su sve rasprodane. S Krešom smo razgovarali o “Krletci”, njegovoj zadnjoj komediji, ali i obitelji i karijeri.

“Krletkom“ ste pljusnuli malograđanštinu. Je li predstava odraz stanja u društvu?

- Hrvatsko društvo je ksenofobično, prepuno mrzitelja, neopisivih kretena na raznim “položajima”, poticatelja netolerantnosti i glupavih navijačkih skupina, ali svako društvo je takvo.

Smatrate li da humor može promijeniti ljude?

- Humor je lijek. Smijući se svim tim reptilima učinit ćemo da ih je sve manje.

Što je s vašom obitelji?

- Obitelj mi je najvažnija. Supruga Ana i djeca Marta, Đuro i Nikola su motori i snaga s kojom zajedno i zbog kojih radim. Ne mjerim vrijeme koje se “izdvaja” na posao i obitelj jer su moja djeca ionako “rođena” u kazalištu. No volio bih biti više s njima.

Nadate li se da će krenuti vašim stopama?

- Krenut će stopama kojim god žele. Jedino neće nikada smjeti slušati turbofolk. Tu sam netolerantan.

Kad vas je zainteresiralo kazalište ?

- Odmalena, ali nisam neka tipična priča, da sam po dvorištima glumio susjedima.

Kako su vaši roditelji reagirali kad ste im otkrili životni poziv?

- Nikako. Oni su ipak generacija koja se školovala i odrastala u vremenu kad je sve bilo moguće isplanirati. Kad si na fakultetu znao da ćeš dobiti posao. Kad je budućnost bila sasvim drukčija. Ne kažem da je bilo “bolje”, bilo je naprosto drukčije. I sad kad sin dođe s nekom “kazališnom režijom”?. No, poslije sam saznao da su se tata i djed bavili glumom. Valjda sam ja prvi napravio taj “stepping out” u obitelji.

Više pročitajte u 24sataExpressu...