Lako je ratovati ako neprijatelj izgleda kao mali, smiješni stvor

Ususret 100. obljetnici početka Prvog svjetskog rata donosimo neke od nazanimljivijih likova, priča, činjenica i događaja koji su obilježili tijek samog rata. Sve priče donosimo u našem specijalu Prvi svjetski rat: 100 godina.

Crtići i karikature

Popularnost karikatura i crtića narasla je za vrijeme rata u časopisima, na posterima i razglednicama. Za razliku od fotografija u to vrijeme, crtići su bili šareni, životopisni. Najbolji ilustratori bili su vrlo traženi. U to vrijeme, većina ljudi nije imala kamere, a vojnici na fronti često su plaćali da ih slikaju tek toliko da pokažu obiteljima da su još živi. Ipak, neke fotografije su bile prebrutalne za pokazivanje. 

Karikature i crtići postale su ispušni ventil. Obični puk ismijavao se s političarima, neprijateljima ili samo izmjenjivao brutalnu svakodnevicu.

- Nakon početnog ratnog entuzijazma, kada su ljudi shvatili da se nitko neće vratiti kući do Božića, crtići su bili potrebni da pregrme ono najgore - rekla je Anita O'Brien, kuratorica u muzeju crtića u Londonu.

Koristili su se kao propaganda i vrijedno vojno oružje. Prikazivali su neprijatelje u rovovima kao male i smiješne. Pomagali su vojnicima da pobjede strah i osjećaju se moćnije nego što su doista bili. S druge strane prikazivali su neprijatelje kao čudovišta i uspoređivali ih sa životinjama, vragom ili smrti. Bili su i sredstvo informiranja. Savjetovali su ljude da nose gas maske za vrijeme bombardiranja ili kako da budu racionalni s hranom. 

Ručni sat

Prije Prvog svjetskog rata samo su žene nosile ručne satove kao modne dodatke, a gospoda je nosila džepne satove. Običan puk znao je koliko je sati osluškujući crkvena zvona i tvorničke sirene. Ipak, većina domova imala je zidne satove. Rat je bio prekretnica. 

Vojnici, ležeći u rovovima i pucajući na neprijatelja, nisu baš imali vremena posezati u džepove i otvarati sat kako bi znali koliko je sati. Imali su i gomilu opreme pa je ručni sat postao nužan. Osim oružja i municije, s vojnika su visjeli pojasi, zviždaljke, gas maske... Za džepni sat jednostavno više nije bilo mjesta.

Termin 'sinkronizirajte satove' također potječe iz Prvog svjetskog rata. Svaka akcija bila je prethodno dogovorena: od transporta i dnevne dostave hrane sve do vojnih manevara.

- Ako je bilo vrijeme za pucnjavu, nitko nije htio ostati izvan rova, a ako je bilo vrijeme za juriš, nezgodno bi bilo da samo jedan krene - objasnio je povjesničar Doran Cart.

Trgovci su to odmah uočili i prodaja ručnih satova u SAD-u krenula je 1915. godine. Reklame su u Engleskoj počele i prije. Prodaja satova nije pala čak ni nakon pojave mobitela. 

Ljetno računanje vremena

Ljetno računanje vremena uvedeno je kao privremena mjera za vrijeme Prvog svjetskog rata kako bi uštedjeli energiju i imali što više od dana. 

Njemačka je prva počela 1916. godine, a nekoliko tjedana nakon krenule su i Velika Britanija, Francuska i SAD. Ideja je već postojala u Britaniji od 1907., ali nije zaživjela. 

Nakon rata, većina zemalja ukinula je ljetno računanje vremena do Drugog svjetskog rata. Međutim, Britanci su zadržali pa se počelo nazivati Britansko ljetno vrijeme. Žalili su se samo farmeri da loše utječe na stoku. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, čak su eksperimentirali s pomakom od dva sata preko ljeta i sat vremena zimi, ali su od toga odustali. 

Jazz

Globalno kretanje ljudi tijekom Prvog svjetskog rata otvorilo je vrata i jazz glazbenicima da se probiju u velike gradove poput Chicaga i New Yorka. Ekonomiju je kočio rat, a pala je i migracija radnika u industrijske gradove. 

Sjever SAD-a je na jugu počeo tražiti radnu snagu. Uglavnom su se na oglase javljali crnci. Siromaštvo i rasizam tjerali su ih na preseljenje pa se jazz New Orleansa uskoro proširio po Chicagu i New Yorku. Originalni Jazz band Dixieland, sastavljen od bijelaca, izdao je prvi jazz album 1917. godine. Međutim, njujorški crnci zaslužni su za širenje žanra preko 'Velike bare'. 

Šampanjac

Regija Champagne koja danas proizvodi 350 milijuna boca na godinu proslavila se upravo za vrijeme Prvog svjetskog rata. Ne samo da su se vinogradi počeli miješati, već je i šampanjac postao 'suh' kao što je danas. 

Rusija je bila glavno tržište pjenušca u prvom desetljeću 20. stoljeća. Aristokrati su favorizirali slatkasti okus. Nekoliko tjedana nakon početka rata, 1914. godine, njemačka vojska ušla je u glavni grad pokrajine Champagne, Reims. 

Grad su bombardirali više od tri godine. Vinogradi su postali bojna polja. Većina zgrada u kojima se proizvodio šampanjac bila je uništena. Međutim, proizvodnja šampanjca trajala je i dalje. Žene, stariji ljudi i djeca, koristili su vrijeme između napada kako bi obrali vinograd. Grožđe se čuvalo u podrumima zajedno s oružjem i municijom. Ipak, godišta 1914., 1915. i 1917. i dalje su bila izvrsna. 

Zbog Boljševičke revolucije, godinu dana prije kraja rata, propalo je rusko tržište. Sve se okrenulo prema Francuskoj. Gubitak jednog tržišta i prohibicija alkohola u SAD-u dovele su do potpunog procvata francuskog šampanjca. 

Vegetarijanske kobasice

Nestašice hrane bile su uobičajene za ratno vrijeme. Gradonačelnik Kölna Konrad Adenauer riješio je problem. Uzeo je soju, brašno, kukuruz, ječam i rižu i napravio Kölner Wurst (Kelnsku kobasicu), jeftinu alternativu mesu kojega je tada jako nedostajalo. 

Zbog manjka okusa, Adenauerov izum nije bio pretjerano popularan kod lokalnog stanovništva niti je proslavio njemačku gastronomiju. Međutim, postavio je temelje za moderno vegetarijanstvo. 

Lažno meso daleko je doguralo od prve vegetarijanske kobasice, a dosta ljudi odbija meso zbog uvjerenja ili zdravlja. Danas se sedam posto Amerikanaca definira kao vegetarijanci, a čak 36 posto ispitanih koristi zamjene za meso. 

Europska unija

Današnja EU i euro proizašli su iz ugovora između Francuske, Zapadne Njemačke, Italije i drugih zemalja koji su potaknuli europsku integraciju. Međutim, osnovna ideja o gradnji Europske federacije kroz praktične ekonomske veze, rezultat je Prvog svjetskog rata. Ideja se izgubila zbog nacionalnog animoziteta u međuratnom vremenu. Tek nakon Drugog svjetskog rata, ideja je postajala politički realna. 

Među praocima EU, bio je mladi francuski dužnosnik i distributer konjaka Jean Monnet. Radio je na prijedlogu za Europsku ekonomsku kooperaciju u Parizu 1919. godine. Iako je nekoliko zemalja bilo zainteresirano, na konferenciji je zaključen Versajski ugovor kojim je Njemačka morala priznati apsolutnu krivicu za Rat.

Europski intelektualci pokazali su veći entuzijazam. Austrijski grof Richard Nikolaus von Coudenhove-Kalergi izdao je 1923. godine knjigu Pan-Europa u kojoj je pozvao na političku i ekonomsku uniju. Osnovao je i pokret za europsku unifikaciju koji su prepoznali vodeći umovi svijeta među kojima je i Albert Einstein, Sigmund Freud i Thomas Mann. 

Francuski ministar vanjskih poslova Aristide Briand predložio je Europsku federaciju u rujnu 1929. godine. Isti mjesec njegov njemački kolega Gustav Stresemann predložio je zajednički ekonomski novac. Nakon Stresemannove smrti i velike ekonomske krize, ideja je zamrla. Monnet i Adenauer oživjeli su je nakon Drugog svjetskog rata i postavili korijene EU.