Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Luka iz Rijeke: Svi smo plakali kad su nam uzeli asistenticu

None Foto: Pixsell 4

Hrabri dječak boluje od cerebralne paralize i svakog dana mu treba pomoć u školi, od nošenja knjiga do odgovaranja na testove. Asistentica mu je neophodna...

Dolazak u školu za mnoge je učenike svakodnevna rutina, no ne i za Luku Wagnera (12). Luka boluje od cerebralne paralize i zbog prošlotjedne odluke Ministarstva obrazovanja o ukidanju financiranja asistenata, prijeko potrebnih djeci s poteškoćama u razvoju, ostao je bez svoje asistentice i prave prijateljice, kako je sam naziva, Tamare Perić.

 U školu dolazi školskim kombijem, koji ga dovozi do ulaza, gdje ga obično dočeka Tamara. No od prošlog petka nje nema, pa Luka hoda uz pomoć hodalice. Polako sam ulazi u školu noseći na leđima tešku školsku torbu i strpljivo odgovara na naša pitanja.

 - Moramo se izboriti za povratak asistenata - objašnjava nam dok ulazi u razred. Knjige, koje mu inače iz torbe pomaže vaditi asistentica, sad vadi uz pomoć dobrih prijatelja iz 6.c razreda OŠ Gornja Vežica u Rijeci.

Boji se da će bez pomoći zaostati u gradivu za ostalom djecom

Prema meni su svi divni, stvarno se ne mogu požaliti, svi mi pomažu, od učenika do nastavnika, ali oni ne mogu uvijek odvajati svoje vrijeme za mene. U razredu nas ima 24 i učitelji se ne mogu uvijek posvetiti samo meni, kao ni učenici, koji se moraju usredotočiti na svoj rad. Baš danas pišemo kontrolni i, budući da ja sporije pišem i teže čitam, učiteljica obično da pitanja asistentici, koja me potom ispituje usmeno. Također, kad pišemo zadaćnice, ja diktiram, a asistentica piše. Otkad je nema, imam osjećaj da zaostajem u gradivu, kojeg ima puno i za koje mi bez njene pomoći treba puno više vremena da ga savladam. Na školskim odmorima ona pazi da me netko ne bi u strci i jurnjavi slučajno gurnuo. Naravno da to nitko ne bi napravio namjerno, ali djeca se zaigraju i desi se. Kad je marenda, ona mi pomogne da se spustim u kantinu. Kad imamo tjelesni, pomaže mi pri presvlačenju. Nemojte me krivo shvatiti, imam dobar razred, svi sad uskaču i svi su uz mene, ali svima je, isto kao i meni, jako žao što više nema Tamare, jako mi fali i tužan sam bez nje - priča ovaj inteligentan, mudar i razborit odlikaš redovne nastave.

Dodaje kako je za ovakvu odluku ministarstva doznao prošli vikend, kad su ga pozvali na rođendan prijateljice.

- Kad sam djeci na rođendanu rekao što se dogodilo, svi smo se rasplakali. Umjesto da se veselimo i slavimo, bili smo tužni. Nakon dva mjeseca s asistenticom opet su mi je uzeli i stvarno više ne znam što nas čeka - govori hrabri Luka.

Ministarstvo hitno mora pronaći trajno rješenje

Nakon što je doznala za ovakvu odluku ministarstva, Lukina asistentica odlučila je volontirati, no kako se razboljela, od petka još nije uspjela doći na nastavu.

- Drago mi je da je tako odlučila, presretan sam zbog toga, ali to nije trajno rješenje i ja se iskreno nadam da će ljudi koji odlučuju ipak povući tu odluku i vratiti nam pomoć koja nam je prijeko potrebna - zaključuje vedri osnovnoškolac Luka. 

Za sebe kaže da, unatoč bolesti, ima iste potrebe kao ostala djeca. 

- Imam cerebralnu paralizu. Jesam li zato različit od drugih? Nisam. Imam dva oka, dva uha, dvije ruke i dvije noge, roditelje koji bi mi spustili i zvijezde s neba da mi je to potrebno i krasne prijatelje - napisao je u sastavku, koji je škola poslala na natječaj o različitostima pod naslovom “Da li sam različit od drugih?”.

U životu Luku najviše ljuti kad mu kažu da je dijete s posebnim potrebama.

- Nemam ja posebne potrebe. Imam iste potrebe kao svi ljudi na Zemlji, potrebu za razumijevanjem, prijateljstvom, ljubavlju, odlaskom kod prijatelja, u kino... Meni je samo potrebna pomoć da zadovoljim te svoje potrebe. Okružen sam krasnim ljudima i pravim prijateljima, koji su mi velika pomoć. Bilo me strah što će biti kad krenem u školu. Tisuću pitanja mi je prolazilo kroz glavu, ali jedno me najviše mučilo: ‘Što ako me ne prihvate zato što ne mogu sve kao i oni?’ - povjerio nam je Luka.

Podrška prijatelja iz razreda

Djeca u školi dobro su ga prihvatila. O tome najbolje govori činjenica da Luka s vršnjacima igra i nogomet. 

- Naravno, ja ne mogu trčati, ali zato sam najbolji golman na svijetu. Samo moja hodalica zauzme pola gola, tako da rijetko kad lopta završi u mojoj mreži - našalio se Luka. Jako je ponosan na svoje prijatelje, koji su ga podržali i na početku školske godine kad mu je ministarstvo prvi put oduzelo asistenticu Tamaru.  

- Prvog dana nove školske godine rasplakali su i mene i mamu. Nisam znao hoću li i ove školske godine imati asistenticu, pa sam na Facebooku zamolio prijatelje da prvi dan nastave dođu u žutim majicama kao znak podrške, ne samo meni  nego svoj djeci s poteškoćama u razvoju, u borbi za naša Ustavom zajamčena prava, u ovom slučaju pravo na školovanje. Naravno da su došli, čime su mi još jednom pokazali da nisam drukčiji od njih, samo mi je potrebna njihova pomoć - otkrio nam je hrabri dječak. 

Dirljivo pismo dječaka Luke: Kako ću sutra u školu bez pomoći svoje Tamare? Ona me uvijek razumije

Ono što ostali učenici uzimaju zdravo za gotovo, kao što je oblačenje opreme za tjelesni, odlazak na WC da bi se oprale ruke za marendu, vađenje knjiga iz torbe, zapisivanje na satu, čitanje postavljenih zadataka, meni je jako otežano. 

Zato je tu moja Tamara, asistentica u nastavi. Od milja je zovem tetka. Ona je moja sigurnost, ona je tu da mi pomogne u svemu onome što ja ne mogu. Sporo čitam i pišem. Zato je Tamara tu. Da zapisuje umjesto mene i da mi brzo pročita zadatke čije odgovore ja njoj trebam usmeno reći da bi ih ona mogla zapisati. Pomaže mi prilikom odlaska na WC, ako su slučajno fizioterapeut ili medicinska sestra otišli pomoći drugom učeniku s poteškoćama u razvoju. Pomaže mi presvući se za tjelesni, nosi mi torbu i pazi da me na hodniku netko od učenika slučajno ne sruši, jer znate kakava su djeca, lete kao muhe bez glave čim čuju školsko zvono. Živcira se sa mnom kada dobijem lošu ocjenu, a to se, na svu sreću, ne događa često. Da napomenem, za mene je ocjena vrlo dobar loša i uvijek se trudim i puno učim da bih imao same petice. Jučer i danas sam bio jako žalostan bez nje. Na nastavi  je bio fizioterapeut i pomagao mi puno, ali Tamara je takva da, čim me pogleda, zna što mi mora pomoći. Što li će biti sutra bez njihove pomoći? Evo, to je svakodnevna pomoć koju imam od svoje asistentice. Nekima malo, a meni puno.

Luka Weber, 6.c


Komentari (59)
  • Bitno da ekipa seli u Towere, preplačuje parkirališta, kupuju se pametni telefoni, službeni automobili a za bolesnu djecu i ljude, nema! Baš je socijalno osjetljiva ova vlada, isključivo za svoj đep. Ovo je prvi razlog, u moru njih, zašto neću glasat ni za SDP ni HDZ, oni su doveli do ovoga! Zbog ovog se trebamo svi sramit!

    8. 11. 2014,   11:21
  • vratite mu tamaru!! bando lopovska..za tamaru novca nema, a za audije ima, sramite se!! omogućite toj djeci pomoć koju zaslužuju, ta djeca usitinu zaslužuju sve..

    8. 11. 2014,   10:54
  • Jadno i žalosno da djeci, kakav je Luka ne može država osigurati asistenta,a hrpi naših nesposobnih ministara, službeni vozači razvažaju pola familije ,pa čak i na plac, a zna se na čiji račun... Prvi mi pada na pamet ( a znam zašto) Karamarko i njegovi roditelji...

    8. 11. 2014,   10:42