Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Milka: ‘Bojim se da ću umrijeti, a da neću pronaći svog Matu...'

None Foto: Željko Hladika/24sata

Mato i Milka vjenčali su se 1966. Ona je iz BiH došla u posjet sestri, on ju je vidio i vjenčali su se. Živjeli su u skladnom braku 25 godina, sve do rujna 1991. Traži ga i danas. Teško je oboljela, a utjehu pronalazi u vjeri

Tog prohladnog 12. rujna 1991. godine Milka Ivanišević (71) rano je ustala. Skuhala je kavu, onakvu kakvu samo ona zna skuhati, i popila je sa suprugom Matom. Bilo je nešto iza devet sati kad ju je suprug pozdravio riječima da će se brzo vratiti i napustio njihov dom u Hrvatskoj Kostajnici. Milka ga traži već 28. godinu.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Kćeri moja, najteže je svake godine na Malu Gospu. Tad je i te 1991. u Kostajnici bilo najgore. Moj suprug je bio hrvatski dragovoljac, domoljub i toliko mi je teško što već 28 godina ne znam gdje je ni što je s njim - otpočinje Milka. Za Matu, od nje starijeg godinu dana, udala se 1966. godine, jedva da je bila i punoljetna. U skladnom su braku živjeli punih 25 godina, sve do rata.

- To je bila mladenačka ljubav. On je bio iz Hrvatske Kostajnice, a ja sam iz BiH došla u posjet sestri. Tek je stigao s odsluženja vojnog roka, vidio me, upoznali smo se i tjedan dana kasnije se oženili. To vam je tako išlo, sve na ho-ruk. Upoznaš se i za tjedan dana gotovo. A imali smo lijep brak i život. Zaista jesmo. Živjeli smo ovdje, u ovoj kući, s njegovom majkom. Imali smo zemlju, uzgajali krave, konje, prasad i kokoši. On je radio u Radonji, a ja sam bila domaćica. Ali baš prava - prisjeća se Milka sretnih dana. Nisu bili bogataši, ali imali su sve što im treba za normalan i pristojan život. Imali su dom, slogu, ljubav i stabilan brak. A onda se njezinu Mati izgubio svaki trag. S 43 godine ostala je u kući sama sa svekrvom. Djece s Matom nije imala i za tim žali.

Foto: Željko Hladika/24sata

- U Hrvatskoj Kostajnici bile smo do prosinca i izašle. Žalosno je to. Odjednom nemaš nigdje ništa, ostaneš sirotinja, ostaviš sve, a ono što možeš poneseš u vrećici. Sve imaš i sve izgubiš. Prvo sam, sva jadna i izbezumljena, otišla bratu u Bosnu. U Hrvatsku sam se vratila 1992. godine i prvo šest mjeseci bila kao prognanica u Lekeniku, a potom smo se svekrva i ja preselile u Sisak. Plakala sam kad bih se vraćala s tržnice noseći krumpir i jaja koje nikad prije nisam kupovala jer sam krumpir sadila u vrtu, a kokice su mi nesle jaja. Svekrva se do smrti 1995. godine nadala da će joj sin, naš Mato, doći živ. Uvijek je govorila kako ima predosjećaj da će doći. Umrla je i nije ga dočekala - suznih očiju pripovijeda Milka. Duboko uzdahne, odmakne zavjesu na prozoru. Nasmije se sama sebi zbog te višegodišnje navike da provjeri vraća li joj se neprežaljeni suprug.

- Nakon svekrvine smrti i Oluje vratila sam se u ovu našu kuću. Našla sam je uništenu, potrganu i porazbijanu. Ali sam je odlučila obnoviti i nastaviti u njoj živjeti. Tad sam se uključila i u Udrugu Hrvatski Feniks te nastavila tragati za suprugom - kaže Milka. Udruga nestalih i molitva svih ovih godina pomaže joj da nađe mir u duši i uz njih zna da nije sama. Sastanu se, podruže, opuste, razmijene nadu, ali i jad i tugu, preplavi ih nada da će nešto saznati i naći. I tako prolaze godine...

- Pa da nađem jednu košćicu, da ga mogu pokopati kao svi drugi ljudi. Da mogu zapaliti lampaš da se zna da je tu, da ga palim njemu. A sad lampaše za njegovu dušu svakoga dana palim u kapelici. I ne znam ni gdje je ni što je. E to me najviše boli. A oni koji znaju ne žele ništa reći - tužno priča Milka, već onemoćala od 28 godina zebnje, nadanja, čežnje, iščekivanja i razočaranja. Silno žali što s Matom nije imala djece. Kako kaže, i u veselju i u patnji imala bi nešto svoje, nešto njihovo.

- Kćeri moja, mislim da ću prije umrijeti nego ga naći. Bila sam na identifikaciji u Petrinji, ali među kosturima nije bilo nikoga njegova godišta. A nisam htjela primiti kosti tuđeg čovjeka. Odem u crkvu, tu nađem mir. Pomolim se Bogu i vratim se mirna kući - otkriva nam Milka. Stres, višegodišnja bol i patnja odrazili su joj se i na zdravlje.

Foto: Željko Hladika/24sata

Pije pregršt tableta za koje kaže da bi i vola ubile da ih popije.

- Ima svega. Bolesna sam do kraja. Nema što nemam. Ugradila sam stentove, preživjela karcinom lica i nekoliko operacija na njemu, tumor, izvadila žuč... Sad sam sama, ali u svome. Moja kućica, moja slobodica. Radim malo u vrtu, posadim ono osnovno - malo paprike, krumpira, paradajza, luk - govori Milka i žali se da je urod ove godine loš i njoj i susjedima.

Sretna je zbog Zakona o nestalima u Domovinskom ratu i članovima obitelji. Drago joj je da netko o tome vodi računa i da Mato neće ostati zaboravljen kad je jednom više ne bude.

- Hvala Bogu da bilo tko povede o tome računa. Jer ako nitko o tome neće voditi računa, a moj je muž za ovu državu kao dobrovoljac poginuo, onda nažalost sve. Mato i ja nismo imali djece i kad mene ne bude, nema potomaka koji će za njim tragati. No zamolila sam nećakinju, sestrinu kćer, da nastavi potragu kad sklopim oči. A ako netko zna nešto o suprugu, neka kaže, javi na anonimni telefon. Barem da saznam istinu - je li zakopan i gdje ili je bačen u vodu. I istina bi mi već puno značila - zaključila je Milka.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Komentari (19)
  • hvala vam na ovakvim člancima svake nedjelje. da se podsjeti na torturu koju smo prošli, i na činjenicu koliko nesposobne političare imamo! nikad zaboraviti...

    8. 9. 2019,   11:29
  • S jedne strane, koliko tužnih životnih priča čitamo, a sa druge strane, naši političari uživaju sve moguće i nemoguće povlastice samo zato što su političari. Držite se gospođo.

    8. 9. 2019,   11:32
  • Napisat cu kometar koji ce biti obrisan,pitaj susjede srbe za pomoc da ti olaksaju potragu.

    8. 9. 2019,   12:01