Mislili su da je strani plaćenik: 'Ime je Gorana koštalo života'

Moj brat Harllan von Bassinger, pravim imenom Goran Delić, obožavao je daljinu, vojnike, igre rata i domaću hranu. Bio je neobičan i kad bih ga morala opisati po liku iz neke knjige, sigurno bi bio Šegrt Hlapić, samo veći. Nisam ni znala da se prijavio u ZNG 1991. godine, jer sam u to vrijeme u Koprivnici brinula o bolesnoj baki.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

09:08

SADRŽAJ SPONZORIRA: ZAGREBAČKA ŽUPANIJA, PLINACRO, KAMGRAD, JANAF

Majka je Harllana pokušavala natjerati da ide u školu i da se zaposli, no nije uspijevala. I tako je samo jedan dan došao kući, rekao da se prijavio i otišao na pripreme u Rakitje, kroz suze priča Zagrepčanka Sanja Dakić (50). Pogled joj odluta na pognute grane tužnih vrba uz potok u Gajnicama.

Četnici mu htjeli skidati gips 

Na tome mjestu je njezin nestali brat provodio najviše vremena. Harllana, hrabrog pripadnika 1. gardijske brigade Tigrovi, četnici su nakon pada grada odveli iz vukovarske bolnice. Iako nije znao zucnuti ni jednu njemačku riječ, bili su uvjereni da je strani plaćenik. Njegovi suborci, Domagoj Jakšić (52), Krešimir Vranješević (47), Robert Peter Lengel (49) i Andreas Lehpamer (49), i danas o Bebi, kako su ga zvali, pričaju s puno emocija. Upravo su ga oni zadnji put vidjeli prije puta u nepoznato.

- Beba je ranjen 31. listopada 1991. godine. Taj dan smo s vojnom policijom i HOS-om imali akciju na Petrovoj gori. Napadali smo kuću koja je bila njihov glavni položaj. Beba je ispucao tromblon u prozor. Prvo su ubili suborca kojemu je Beba pokušao pomoći, no već je preminuo. Povukli smo se na položaj, a neprijatelj je krenuo u kontranapad i ranio me - svjedoči Krešimir. Beba se vratio pomoći prijatelju. S Domagojem ga je uspio ubaciti u auto.

- U tom trenutku četnik nam je došao na pet metara i u nas ispucao rafal. Imao sam sreću što sam ležao na stražnjem sjedalu, a Domagoj se sagnuo odložiti pušku i ranjen je u glavu. Bebu je uhvatio kraj rafala. Četnik je povukao pušku prema gore, tako da ga je pogodila samo u nogu i rame, a vitalni su mu organi, nasreću, ostali čitavi. Nesreća je što su ga četnici ipak kasnije ubili - svjedoči Krešimir. Druženje s Bebom, kaže, nastavilo se i u bolnici. Njihovo čvrsto prijateljstvo postalo je još čvršće. A onda su u bolnicu ušli četnici. Četvorica oficira sumnjala su da Harllan ima ranu na nozi.

- Njemu je metak slomio butnu kost i zaista je bio teško ranjen. Mislili su da je neki gardist koji se sakrio među ranjenike i htjeli su mu rezati gips na nozi. Liječnici su ih jedva uvjerili da je zaista ranjen. I to ga je koštalo jer je otišao u prvoj turi. Četnici su prvo odvodili teške i ambulantno obrađene ranjenike, a u biti su mogli odvesti koga su god htjeli. Prvi su im na meti bili Vukovarci povezani s HDZ-om, gardom ili policijom, a potom su odvodili strane plaćenike. Među njima i Bebu, koji s njima nije imao veze - pripovijeda Krešimir.

Nije htio odati prijatelja 

Trenutka kad su četnici Harllanovo ime pročitali s popisa i danas se živo sjeća Andreas Lehpamer-Švabo (49). Bio je svega desetak metara udaljen od Harllanova kreveta.

- Zavrtjelo mi se kad sam čuo da s popisa čitaju njegovo ime. Dok je prolazio pored mene, okrenuo je glavu da ne otkrije da se znamo, da i mene ne odvedu jer sam rođen u Njemačkoj te imam njemačko ime i prezime - tiho kaže Švabo. Budući da je ranjen desetak dana prije pada grada, nije uveden u dokumentaciju i nije ležao na odjelu gdje su bili njegovi suborci.

- Ja sam se provukao, a njega je promjena imena koštala života. Pretpostavljao sam odmah da će biti problema i da će završiti kao Jean Michael, da će ga masakrirati i iživljavati se na njemu. Da me sad čuje, poručio bih mu neka dođe na pivu da se zezamo kao nekad - s tugom i sjetom u glasu kaže Andreas, koji je kao i Krešimir završio u Mitrovici, a potom su ih 23. studenog 1991. godine prebacili na hrvatsku stranu. Svi ti momci, Harllenovi suborci, sjete ga se svaki put kad prolaze kroz Gajnice. Bio je to njegov kvart, dom koji je napustio kako bi otišao braniti Vukovar koji je krvario.

Nije ga bilo na popisima 

- Bio je umiljat, zabavan, znao se uvijek nasmijati i u principu uvijek htio pomoći. Bio je naš bolničar i sa sobom je uvijek nosio torbu za prvu pomoć. Zadnji put vidio sam ga u vukovarskoj bolnici kad sam kretao u proboj. Pozdravio sam se sa svim dečkima, tako i s njim. Rekao sam mu da sam odlučio ići u proboj, da me nešto tjera i govori da idem. Rekao je samo: ‘I ja bih išao da mogu. Samo ti idi, a meni što Bog da’. Žao mi je što sam ga morao tako ostaviti, a s druge strane ništa nisam mogao napraviti jer je bio teško ranjen - svjedoči suborac Robert Peter Lengel (49), dok Domagoj Jakšić tek kroz zube procijedi kako se još nada da je živ.

Sinov nestanak najteže je, ipak, pao Harllanovoj majci. Vijest u kojem se spominje zarobljeni strani plaćenik Harllan von Basingger slomila joj je srce.

- Majka je tragala za njim, i njegov otac, ali gdje god smo pitali, nije ga bilo na popisima. Od trenutka kad je pročitala da su ga zarobili, prestala je piti lijekove. I to ju je, na neki način, ubilo - kaže nam Sanja.

Moja obitelj za Hrvatsku je dala život moga brata Harllana

Harllanova majka preminula je 1993. godine. Spoznaja da joj je sin vjerojatno mrtav ju je dotukla.

- Moja obitelj za Hrvatsku nije dala vreću cementa, nego jedan život. A da nađem brata, to bi sigurno bio šok. Ali i jedna faza života bi završila. Teško mi je, ali jedino što me tješi jest da je moj brat s Bogom. I da mu je dobro - kroz suze je zaključila sestra Sanja.