Moj galebe: Titov brod trebao bi uskoro postati muzej i hotel

Sine, reci novinarima, čiji je ovo brod?, pita otac sina (6) dok iza visoke ograde u riječkoj luci promatraju Galeba, ruzinavu grdosiju od gotovo 120 metara, kojom je Josip Broz Tito 50-ih i 60-ih putovao svijetom, brod pretvorivši u sinonim za Pokret nesvrstanih.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:02

Moj 'Galebe': Tito je njime obišao svijet, a ruzinavi brod sad bi trebao postati hotel | Video: 24sata/pixsell

- To je Titov brod, tata! - ponosno odgovara dječak. Obitelj koja je u Rijeku stigla kako bi vidjela Galeba pred kamere ne želi. Nije im ugodno. Tito im je, iščitava se između redaka, važan, ali ne znaju kako bi njihova okolina prihvatila činjenicu da su iz okolice Zagreba u Rijeku “potegli” baš radi Josipa Broza.

Legenda - jedna od brojnih vezanih uz Galeb - kaže da se ideja Nesvrstanih u Titovoj glavi rodila upravo na ovom brodu. Još jedna legenda priča kako je posada - u kojoj je bilo i više od stotinu ljudi- provela besanu noć skidajući naljepnice “Jaffa”s izraelskih naranči, jer se na brod ujutro trebao ukrcati palestinski lider Jaser Arafat. Skandala nije bilo.

Galeb je od ranih 50-ih bio brod Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) i Titova ploveća rezidencija kojom je obišao svijet. Posljednji put je na Galebu bio prije točno 40 godina, u kolovozu 1979. godine.

U 27 godina, koliko je brod služio Maršalu, on je na njemu boravio 550 dana, puno manje nego što je brod služio mornarici do raspada Jugoslavije.

I na vezu u Rijeci je puno dulje, osam godina. Čeka novac za obnovu. Do kraja iduće godine trebao bi postati muzej Titovih putovanja i hotel s najviše 90 kreveta, jedan od šest objekata koji se pripremaju za Rijeku - europsku prijestolnicu kulture 2020. godine. Galeb je buran život imao i puno prije Tita. Sagrađen je 1938. u Genovi za talijansku kompaniju koja se bavila prijevozom - banana. Tako je počeo njegov dugi radni vijek. Tri godine kasnije, jer je započeo rat, preuzima ga talijanska Kraljevska ratna mornarica, dobiva naoružanje i postaje krstarica. Čim je krenuo u ratni pohod, u Bengaziju su ga torpedirali Britanci, no Talijani su ga uspjeli dovući do Sicilije.

Drugi život Galeba počinje 1943., kad ga, renoviranog, nakon kapitulacije Italije preuzima njemačka vojska. Tad dobiva ime Kiebitz i plovi u Kvarner, u koji je postavio više od 5000 mina. Sudbina je htjela da na kraju i sam završi na dnu Kvarnera, gdje ga je potopila saveznička eskadrila. Nakon pune tri godine s dna ga je izvukao riječki Brodospas, a izranjanje je trajalo pola godine. Otegljen je u pulski Uljanik te 1952. postaje Titov i školski brod JRM-a. “Fiatov” motor je Galebove nedaće izdržao sve ove godine. Kako priča riječki pročelnik za kulturu Ivan Šarar, “fiatovci” su dolazili u Rijeku ne bi li motor odnijeli u svoj muzej u Torinu, no to se ipak nije dogodilo. Zato će brod, bude li sreće, cijeli postati muzej. Samo se još riječki vijećnici oko toga trebaju dogovoriti. Nedostaje 17 milijuna kuna za njegovu obnovu, ostala sredstva do potrebnih oko 42 milijuna pokrit će se novcem iz EU fondova. Lome se politička koplja, no do početka rujna bi trebalo biti poznato hoće li Rijeka za obnovu Galeba uzeti kredit i pretvoriti ga u muzej ili će on još koju godinu, desetljeće, provesti ruzinav na vezu.

Potpisujući ulazak na vlastitu odgovornost, popeli smo se na Galeb. Šetati po ovom nekadašnjem ljepotanu ravno je šetnji po minskom polju jer sve je ovdje puno rupa, hrđe, prijetećih žica i dasaka, stepenica koje, malo je reći, škripe. Brod ima i svojega kapetana, no onog koji kormilo smije napustiti, zbog čega ga na brodu nismo zatekli. Čuvar nas je, uz blagoslov Grada Rijeke, pustio da se popnemo i prošetamo.

Nema tu ni slova od nekadašnjeg luksuza, iako nas pročelnik Šarar uvjerava da luksuza nikad nije ni bilo. Samo su Titova i Jovankina kabina (da, spavali su odvojeno) bile od javora, ostatak interijera je bio vrlo skroman, skandinavskog dizajna. Još jedna legenda kaže da je Brozu ponuđeno da se na palubi za njega sagradi i bazen, ali mu taj luksuz nije bio prihvatljiv. Vrhunac kaprica bio je, navodno, mali hladnjak na svakom koraku, jer je Maršal ludovao za rashlađenim lubenicama nadohvat ruke.

Brod ima 5000 četvornih metara i na njemu je, kad nije bilo Tita, boravilo i do 3000 mornaričkih regruta. Spavali su u potpalubi, po tridesetorica u 50 kvadrata, kao sardine. A kad bi ih se iskrcalo od Pule do Boke, Galebom bi u daleki svijet putovao Josip Broz. Išao je kod Nasera, Nehrua, Hailea Selasija - sve redom velikih državnika koji su na Galebu boravili. Glumci, osim Titu neodoljive Sophije Loren, nisu - vozili su se drugim Titovim brodom ili lješkarili na Brijunima. Ali je zato Galeb u pratnji uvijek imao vojni brod, kao i još jedan, svojevrsnu “Jožinu arku”, na koju je ukrcavao, prema Brijunima, slonove i deve, nilske konje... Galeb je nekad imao ambulantu, veliku salu za prijame i ples, a kako je Tito bio veliki filmofil, bila je tu i kino dvorana. Od svega navedenog, danas više nema ni traga. Samo zahrđali brod prepun uspomena i tko zna kakvih tajni. U koliko-toliko dobrom stanju samo je motor, ponos talijanske predratne industrije, kao i potpalublje, do kojeg kiša još nije uspjela doći. Nakon banana, Jaffinih naranči i Nesvrstanih, Titovih putešestvija po svijetu i tisuća mornara, Galeb čeka svoj četvrti, zasluženi život kulturnog objekta. Želi postati ušminkani umirovljenik koji će - svima koji ga budu željeli slušati - pričati stare priče. Cijeli je bivši Istočni blok svoj komunizam pretvorio u turizam i dobro ga naplaćuje. Mi se tih para i dalje sramimo.