Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

'Mojem sinu razrezali su uho i na čelu mu urezali oblik križa'

None Foto: 3

Početkom listopada 1991. Miroslav je s još jednim prijateljem odjednom uletio u dvorište svoje kuće. Poljubio je mamu, pozdravio tatu, rekao da je samo svratio jer je morao nešto pokupiti

S majkama nestalih išla sam kamo god se moglo. Prošla sam sve logore tražeći sina Miroslava. Na kraju sam odlazila i na ekshumacije.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Pregledavala sam te pronađene ostatke naših sinova, muževa, gledala njihove kosti izložene na crnim najlonskim vrećama pod vojnim šatorom, naizgled posložene kao kostur. Gledaš u to nastojeći prepoznati nešto od svog sina, a toliko plačeš da od suza zapravo ništa ne vidiš. Htjela sam ga naći među tim kosturima, no strahovala sam da ću prepoznati nešto njegovo i da će to biti kraj moje nade da je živ. Nije ga tamo bilo. Poslije toga sam se još dugo nadala da ću ga ipak naći živog, tužno govori Romana Blašković (85) iz Iloka, majka nestalog policajca Miroslava Blaškovića.

Nestao je u Vukovaru, braneći grad u kojemu je posljednjih godina života živio i radio.

Miroslav je baš želio biti policajac. Nakon osnovne škole pošao je u Zagreb u srednju policijsku školu.

- Bili smo obična radnička obitelj. Suprug Mihael i ja radili smo u iločkoj tvornici Iteks, ali i obrađivali nešto zemlje. Trebalo je odškolovati Miroslava i mlađeg mu brata Josipa. Bila sam tužna kad je Miroslav dobio posao u Vukovaru i odselio se od nas, ali ostao nam je Josip, koji je također radio u Iteksu - prisjeća se Romana sretnih dana prije rata.

Kao vihor ušao u dvorište 

Dočekala nas je u kući u Iloku, u kojoj živi sama, okružena cvijećem i fotografijama.

- Nakon napada na policajce u Borovu Selu, na radiju su javili tu vijest. Uplašila sam se da je i Miroslav bio u toj grupi, ali nam se kasnije toga dana javio i rekao da nije. Tad je već sve mirisalo na rat. U to nas je vrijeme često posjećivao, no kako su se stvari zahuktavale, manje smo ga viđali. Stalno sam mu govorila da se kloni svega, da se ne nudi ići na terene, da pokuša izbjeći opasne akcije. Bojala sam se. Jednog dana javio je da će stalno morati biti u policijskoj postaji i da će manje dolaziti kući pa sam ga očekivala kao sunce - kaže Romana, kojoj sin sve ove godine silno nedostaje.

Ali već dugo o njemu nikome ni ne govori jer, kaže, nema svrhe. Miroslav je u Vukovaru imao djevojku koja je povremeno boravila u njegovom stanu. Dočekivala ga je i otpraćala na terene. Mama je bila sretna zbog toga što je imao bar nekoga da ga čuva.

Početkom listopada 1991. Miroslav je s još jednim prijateljem odjednom uletio u dvorište svoje kuće. Poljubio je mamu, pozdravio tatu, rekao da je samo svratio jer je morao nešto pokupiti.

Odveli ga na Velepromet 

- Nismo stigli ni porazgovarati. Dok je odlazio, suprug mu je doviknuo: ‘Miroslave, i ja bih išao s tobom’, ali odgovorio mu je da to ne dolazi u obzir. Ni sama ne znam zašto je to tada tražio. Kao da je slutio. Tad smo zapravo zadnji put vidjeli našeg sina. Vukovar se našao u okruženju i nije više mogao iz njega izaći. Nismo se ni pozdravili i cijeli život zbog toga žalim. Nisam zadnji puta zagrlila sina - plačući kaže mama Romana.

Kasnije su saznali da je Miroslav zapravo spasio mnoge ljude. On je bio taj koji je starim automobilom vozio ženu i djecu svojih prijatelja policajaca iz Vukovara kroz kukuruzni i razne druge poljske puteve. Za njim su i pucali, ali Miroslav se uvijek vratio u Vukovar nakon što bi ljude izveo iz grada. A mogao je ostati na slobodi. Mogao je izaći i u proboju s grupom policajaca iz svoje postaje, ali mu nisu rekli da idu u proboj. Saznao je prekasno.

Kada je pao Vukovar Miroslav je došao u krug bolnice. Skinuo je svoju policijsku uniformu i obukao civilnu odjeću, misleći da će tako biti sigurniji. No, u bolnici se u četničkoj uniformi našao njegov školski prijatelj koji je Miroslava dobro znao.

- Svima zarobljenima taj je govorio da istupe oni koji su bili policajci ili vojnici. Gledao je u Miroslava. Rekao mu je da bolje da istupi odmah jer će im kasnije biti teže. Miroslav i još jedan njegov prijatelj policajac su digli ruke. Odmah su ih odvezli na Velepromet. Tamo je bio zatočen i s policijskim inspektorom Miljanom Miljkovićem. Njih su dvojica sjedili jedan pored drugoga u hangaru na Veleprometu kada je ušao jedan Srbin koji je radio kao konobar u hotelu Dunav i poznavao ih. Vidjevši ih, opsovao im je i izveo Miroslava. Dobro ga je znao jer je kao policajac često tamo radio na osiguranju. To nam je sve ispričao Miljković kad smo ga sreli na razmjeni. Rekao je da su Miroslava izveli iz hangara oko ponoći i da se čuo samo pucanj. Miroslav se u hangar više nije vratio. Kasnije smo saznali i više. Taj konobar je odveo Miroslava u prostor zloglasne Stolarije na Veleprometu, gdje je bilo još naših policajaca. Udarao ga je puškom po licu, iz nosa mu je liptjela krv. Pitao ga je zašto je u policiji, a Miroslav je samo slegnuo ramenima. Više puta ga je udario, a onda mu je jedan od njih koji je znan kao četnik Topola nožem razrezao uho, a na čelu urezao oblik križa. Izvodili su ga par puta, mučili pa krvavog vraćali. A onda su ga jednom izveli i više ga nitko nije vidio - u dahu je ispričala Romana milujući sliku svog Miroslava koju je držala u rukama.

On je službeno zaveden kao žrtva Ovčare.

- Iako sam tamo vidjela njegovo ime, dugo nisam sebi htjela priznati da je ubijen. Sve te godine nakon nestanka tražili smo ga gdje god smo mogli. Kada se moglo ići u Bosanski Brod, prešla sam tamo granicu i otišla za Srbiju tražiti ga u Sremsku Mitrovicu. Rekli su nam da tamo nije ni bio. Kada su krenule razmjene, muž i ja išli smo na sve. Na posljednjoj u Nemetinu, bili smo očajni. Njega nije bilo - priča dalje Romana. a suprugom se u Ilok vratila 1997. Iako je vrijeme prolazilo i nikakve vijesti nisu stizale, nadu nisu gubili.

Otac potajice plakao 

Tata Mihael bio je očajan, ali je o sinu samo šutio. Kada bi ga uhvatila prevelika tuga, sakrio bi se u neki kutak dvorišta i isplakao. Nije htio otežavati muku supruzi koja je s godinama gubila volju za svime. Par puta ih je posjetila policija i pitala jesu li nešto saznali o Miroslavu, no to je Mihaela uvijek razbjesnilo.

Pa tko bi našeg sina trebao tražiti, mi ili vi? - vikao bi im.

- Majkama nestalih pridružila sam se u štrajku glađu. Nakon 10 dana otkazali su mi bubrezi. Misila sam, ne mogu ništa učiniti za svog sina, neka to bude moja pokora, samo da ga nađem. I danas svaki petak postim za njega - kaže majka koja se potom pomirila s činjenicom da joj je sin mrtav. Godinama je hodala u koloni sjećanja. A onda se razboljela.

- Suprug je umro 2004., nesretan što nije našao sinove kosti. Godinama već hodam na njegov grob i tamo palim svijeću i za njega i za Miroslava, kad već nemam njegov grob - tužno kaže Romana.

'Živim sama sa slikama' 

Fali mi sve, cijela moja obitelj. Živim sama u kući. Zidove dnevne sobe ukrasila sam fotografijama svih njih. Da ih bar tako gledam svaki dan. Neke su iz lijepih dana, pa mi izmame osmijeh i sjećanje na moje dečke. Najviše je Miroslavovih slika. Tu ja spavam i boravim tijekom dana, jer tu smo svi zajedno, tu sam sa svojom obitelji, svojom djecom i svojim unucima - tužno nam kaže Miroslavova majka Romana.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Komentari (140)
  • I sad ti daj ciriliciu

    21. 7. 2019,   12:01
  • Kaj veli gospon glavni ustavni sudac?

    21. 7. 2019,   11:59
  • To je ta srpska goloruka nejač koja se samo "branila". Kako ih samo nije sramota išta pričati, da imaju i malo obraza cijeli njihov drzavni vrh bi na koljenima trebao doći moliti za oprost. Ovakva zvjerstva i zločine nisu ni nacisti radili.

    21. 7. 2019,   11:54