'Munja je udarila 10 metara od mene. Tad sam ih počeo loviti'

Kad se nebo zacrni, oblaci zagrme, a munje sijevnu, Puljaninu Sendiju Smolji (27) “sviće dan” pa hita sa svojim fotoaparatom pod otvoreno nebo u lov koji njemu život znači.

Iza njega su nebrojene neprospavane noći, koje nerijetko završe razočaranjem.

- Nije lako uloviti munju. Tome prethode velike pripreme. Pratim prognostičke karte i modele svakodnevno, a kad se oluja bliži, gledam radarske snimke, satelitske, detektore munja. I kad se oluja približi, tad počinje lov, koji zna trajati satima - opisuje Sendi olujne avanture, za kojima traga pod istarskim nebom. Slastičar je po struci, no nikad nije živio od kolača. Radi kao zaštitar i punim plućima uživa u svojem hobiju. Prisjetio se i svog prvog bliskog susreta s munjom.

Više se ne boji gromova 

- Na desetak metara od mene opalila je kad sam išao na kupalište Valkane. Nebo se zacrnjelo, nadvili se teški oblaci, a ja sam otišao po fotoaparat u nadi da uhvatim munju. Na pola puta između moje zgrade i toga kupališta sakrio sam se od jakog pljuska pod nekakav krov. Minutu kasnije opalilo je, deset metara od mene. Ukopao sam se i u šoku gledao kako cijepa stablo. Presjeklo ga je u sekundi. Prasak je bio zaglušujuć, zvonilo mi je u ušima sigurno pola sata, naježio sam se, osjetio sam miris paljevine. To mi je bilo prvo i najgore iskustvo - priča Sendi.

Svoj prvi, kako kaže najobičniji fotoaparat “idiot”, kupio je nakon srednje škole od prve zarade. Iako je ovo opasan hobi, opisao je zbog čega toliko u tome uživa.

'Ako me pogodi, pogodi' 

- Kad udari grom, adrenalin mi skroz podivlja i nije to samo psihološki doživljaj. Osjetim ga u cijelom tijelu. Kad munja udari snažno u blizini, pluća se počinju stezati, bole, srce ubrzano kuca, osjeti se elektricitet, koža mi se naježi - opisuje Sendi. “Nebeske sijevalice” najčešće lovi na krovu svoje zgrade. Nema, kaže, nikakav model da se zaštiti od “prirodnog light showa”.

- Imam na vrhu zgrade jedan mali krov pod koji znam stati, no kad oluja uzme maha, nema pomoći od vjetra, kiše i udara - rekao je.

Toliko se uživio u svoj hobi da mu se i sluh izoštrio.

- Čujem gromove kod pucaju u Italiji na udaljenosti do 70 kilometara od mene. No smatram da nemam poseban sluh nego bi to svatko mogao čuti ako je uz more jer voda prenosi zvuk - rekao je.

Sanja o lovu na tornado 

Priznaje da obitelj nimalo nije sretna zbog njegova hobija i da uvijek strahuju kad počne nevrijeme. Sendi je 2014. osvoji prvo mjesto na američkom fotonatječaju, a iste godine Puljani i turisti uživali su u 20 njegovih “munjevitih” radova u jednom gradskom kafiću. Sanja o lovu na američka tornada.