Obavijesti

News

Komentari 42

'Na Caminu je ta žena osjećala prisutnost svoje umrle kćeri...'

'Na Caminu je ta žena osjećala prisutnost svoje umrle kćeri...'
1

Novinar i publicist Tomislav Birtić prošao je 800 kilometara dugu španjolsku hodočasničku rutu prema grobu Sv. apostola Jakova u Santiago de Composteli, poznatoj kao – Camino

VIDEO

'Na Caminu sam zagrlio Boga' knjiga je našeg kolege Tomislava Birtića. U šest nastavaka donosimo vam odlomke iz knjige. Autor kaže da je na put od osamsto kilometara otišao kao odrastao čovjek, a vratio sam se kao Božje dijete. 

Često smo se sretali na Putu. Hodala je s mirom o kojem sam htio slušati, ali nešto me sprječavalo da joj kažem išta osim Buen Camino. Osjećao sam da ne postoji razlog zbog kojeg bi vrijedilo remetiti njen mir, uznemiriti razlog zašto je ovdje. A jako sam htio znati. 

Bila je posebna među stotinama hodača. Njen je hod bio čista meditacija žene koja zna sve o životu. I više nego što bi htjela znati. Hodala je spokojnije od najsmirenijih. Hodala je – dublje. Na nekim ljudima jednostavno vidiš da su iskusili previše.

Hoda veliku nepojmljivu tugu

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.

Bila je – tako mlada. Neki blues u pogledu, ali i hodu. Da, baš blues. Osjećao sam da ona zna što hoda. Na većini na prvi pogled vidiš jesu li na Camino došli tražiti, ili su nešto donijeli na Put, da to nose, istražuju. Da gledaju u to. Opet prožive. Da iznova proživljavajući i proživljavajući osjete nešto što im je promicalo, vide što nisu vidjeli. Opet, koliko god je bilo očito da hoda veliku, možda nepojmljivu tugu, bila je i sretna. Da je moram opisati u samo nekoliko riječi, rekao bih – mlada, i sretna, usprkos. Neslomljiva žena, nepobjediv duh.

U Puenta de la Reini prvi sam je put sreo u mjestu. 

"Znate li gdje se ovdje može dobro jesti?" pitao sam.

"O, da", reče ona i preporuči mi restoran.

I to je bilo sve.

Restoran nije radio. Bilo je taman vrijeme između ručka i večere. Šetajući, opet smo se sreli.

"Ništa?" pitala je.

"Otvaraju tek za sat i pol. Jeste li za kavu? Ili čašu vina?"

"Vrlo ljubazno od tebe. Rado."

I tako smo sjeli na piće.

"Ne mogu objasniti, ali, svaki put kad bismo se nas dvoje sreli na Putu pomislila sam da postoji razlog zašto se srećemo. Da to nije slučajno. Ne osjećam to za sve hodače, ali za tebe da", rekla je.

"Vi ste meni više nego zanimljivi. Nekoliko puta bio sam blizu da vam se obratim. Ali nešto mi je iznutra govorilo da bi to bilo gotovo nasilje. Da bih vam smetao."

Mirno me promatrala. 

Inače volim Japance, duboko ih poštujem. Više sam ozbiljan nego se šalim govoreći da su Japanci i Nijemci jedine dvije ozbiljne nacije na Zemlji. Ta japanska etika. U redu, za moj ukus tamo je previše samoubojstava, ali poštenje, predanost, etika, kategorija iznad morala, uvijek su me iznova doticali. 

"Pišem knjigu o Caminu."

"Lijepo."

"Naumio sam tekst posuti licima Puta. Ako biste pristali, bio bih vam zahvalan da vas fotografiram, i htio bih čuti iz koje ste Zemlje, što ste po zanimanju i koji je vaš motiv za hodanje Camina, zašto ste ovdje."

"Ne zapisuješ godine?"

"Ne. I to ne zbog političke korektnosti, nego zato što godine smatram nebitnim. Na kraju krajeva, vaš primjer potvrđuje da su godine nebitne."

"Hvala ti."

"Pisat ću samo ime, državu, zanimanje, i motiv dolaska na Camino. Čak mi je i prezime previše, nekako mi ruši smisao, prezime ni je nekako previše birokratski. Spuštanje s ideala na nižu razinu."

"Ima smisla. Rado ću biti u tvojoj knjizi."

"No, zašto ste ovdje?"

"Lani mi je umrla kći."

"Jao. Moja sućut."

"Hvala ti." 

' Ovdje, na Caminu, dok hodam, mislim da osjećam njenu prisutnost'

Tad i tamo bio sam za nju. Uzemljen, s oba stopala na kamenu ulice u kojoj smo sjedili, potpuno posvećen njoj. Gledali smo se u oči."Dugo, godinama sam htjela doći. Ali nisam imala vremena", nastavila je. "Ne mislim da se i meni bliži čas. Nego, u godinama sam, svjesna sam da mi vrijeme za napor kakav Camino jest polako istječe. I tako sam, jer mi je lani umrla kći, ove godine došla hodati Put. Strah me je to i reći, ali, u nekim trenucima, ovdje, na Caminu, dok hodam, mislim da osjećam njenu prisutnost."

"Siguran sam da je to ona."

Pokazala mi je fotografije. Dugo mi je pričala o kćeri.

"Unaprijed se ispričavam ako ću reći previše. Upisao sam školu tjelesno orijentirane terapije i iscjeljivanja. Dio učenja je da ne nudim pomoć, ali da pomognem zatraži li to itko od mene. Vi niste eksplicitno tražili pomoć, ali osjećam da vam nešto trebam reći, da neke vaše riječi, i vašu priču, i to što ste rekli da ste često pomislili da se nas dvoje na Putu tako često srećemo s razlogom, smijem tumačiti kao traženje pomoći. Unaprijed se ispričavam, i najslobodnije me prekinite u svakom trenutku, ako prijeđem neki prag."

"Reci."

"U školi u koju idem naučio sam osjećati duše, i živih i mrtvih. To se može naučiti. U početku sam sumnjao. Nisam bio siguran ludim li, umišljam li, ali s vremenom sam naučio komunicirati s dušama i živih i mrtvih ljudi. Ne riječima, nego emocijama, osjećajima. S tim da se ovo mrtvih odnosi samo na fizička tijela. Smrt zapravo ne postoji. To samo duša napusti tijelo. Ali, to što mi jesmo zauvijek postoji. Zato, vi možda sumnjate, ali ja sam siguran, osjećam, da je vaša kći s vama."

Oči su joj se zastaklile.

"Čudite li se zašto ovdje na trenutke osjećate njenu prisutnost, a u gradovima možda ne, ili vam je u gradovima teže osjetiti, vjerojatno je to zato što je ovdje lakše otvoriti srce. Lakše je biti u sad i ovdje u tišini i među solidarnim ljudima, u prelijepoj prirodi, nego u buci velegrada usred natjecanja. Bio sam na nekoliko mjesta na kojima milijuni ljudi dolaze biti ljudi. Drugdje su svakakvi, ali na svetim mjestima se sami sa sobom dogovore da će biti ljudi. Dobrom namjerom doslovce natope tlo. U kamen je nabiju, ako treba. Kako rekoh, kao što svi možemo naučiti čitati i pisati, tako možemo naučiti i osjećati, otvoriti srce, stalno biti u kontaktu i sa sobom i s drugim dušama. I, vrlo, vrlo važno, to se nikad ne smije zlorabiti. 

Smije se upotrijebiti samo za najviše dobro, svoje i tuđe. Možda smo se često susretali da vam ovo kažem. Nadam se da je zbog toga."

"Hvala ti, mladi čovječe."

"Hvala vama. Sasvim je sigurno da ću osjećaj druženja s vama, integriran u moju dušu, zauvijek nositi kao jednu od najdražih uspomena s Camina. Vi ste duša Camina. Esencija Camina."

Knjigu 'Na Caminu sam zagrlio Boga' možete kupiti na sljedećim mjestima: TISAKmedia, Školska knjiga, Menart, Bookara i knjigara.com. Cijena knjige je 149 kuna 

Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.

Komentari 42
VIDEO

'Sanirao se neki zid i iskočili su tanjuri. Pokazao sam ih Titu...'
FELJTON: TAJNI DOSJEI UDBE (6)

'Sanirao se neki zid i iskočili su tanjuri. Pokazao sam ih Titu...'

U neposrednoj blizini Barbarige nalazi se vojni objekt - kasarna u kojoj je smještena jedinica 5. VPS. Vojni objekt je ograđen žičanom ogradom i jedino na tom mjestu do sada nisu vršena arheološka istraživanja

Misterij Seusovog blaga: Tko je našao i ukrao vrijedno posuđe?
FELJTON: TAJNI DOSJEI UDBE (5)

Misterij Seusovog blaga: Tko je našao i ukrao vrijedno posuđe?

Dan nakon prijave Vesne Girardi-Jurkić, koja je završila i na nekim od važnijih političkih adresa u Hrvatskoj, okružni javni tužitelj u Puli zatražio je od Službe javne sigurnosti provođenje istrage
Monty se posebno zanimao za 'mržnju' između Hrvata i Srba
FELJTON: TAJNI DOSJEI UDBE (4)

Monty se posebno zanimao za 'mržnju' između Hrvata i Srba

William Montgomery je bio arhitekt Miloševićeva sloma. Slično je radio kod nas kad je stvorena ‘šestorka’ koja je dobila HDZ na izborima 2000. godina