Na slobodi: Onoga koji sve zna uhitili su, ispitali ga i - pustili...

Da mi je brat Stjepan ranjen, saznao sam od prijatelja na položajima. Otišao sam u bolnicu i, čim sam ušao u podrum, vidio sam ga gdje leži. Bio je ranjen u trbuh, tanko i debelo crijevo bili su mu oštećeni te je bio nepokretan. Govorio sam mu da će sve biti u redu i da je operacija uspjela, kroz suze govori vukovarski branitelj Robert Bestrcan (51).

POGLEDAJTE VIDEO:

Ranjenom bratu s položaja je u bolnicu dolazio kad god bi mogao. A onda je pao Vukovar. Roberta i danas muči krivica što je brata ostavio u bolnici.

- Stalno se prisjećam trenutka kad sam mu trebao reći da idem u proboj, a njega ostavljam. Uvjeravao sam ga da će ranjenike pustiti. Nisam mu rekao da cijeli dan razmišljam da ga povedem u proboj, makar ga nosio cijelim putem. I nosio bih ga, ali bojao sam se da mu se rana ne otvori, da ne iskrvari. Tijekom proboja rekao sam da se vraćam jer ne mogu ostaviti brata. Sadašnja supruga i kum uvjerili su me da povratka nema, da će ranjenike pustiti, a nas branitelje sigurno ubiti. Cijeli život krivim se što nisam spasio brata. Ali da sam se vratio, roditelji bi izgubili i mene. A to bi bila još veća tragedija za njih - govori Robert. Vukovarski branitelj Stjepan Bestrcan nestao je iz vukovarske bolnice 12 dana prije 18. rođendana.

Njegovi roditelji Stjepan i Katarina Bestrcan do rata su živjeli u Sotinu. Stjepan je bio mesar, Katarina domaćica, a sinovi Robert i Stjepan dobri mladići i uzorni učenici. Obitelj Bestrcan još se nije oporavila od tragedije koja ih je zadesila 1981., kad je tragično preminula njihova 15-godišnja kći Roberta. A tad ih je zadesio Domovinski rat i gubitak sina.

- Imali smo kućni biznis, vodio sam videoteku, iznajmljivao filmove. U srpnju 1991. vratio sam se kući s nekog sajma. Dočekao me sin Robert i rekao mi da se prijavio u policiju. Poludio sam jer sam znao što to znači. Već se tad po selu Srbima tijekom noći dijelilo oružje. Bio sam lovac, imao oružje i s prijateljima sam stražario u ulici. U to vrijeme su nam stalno kući stizali pozivi JNA da se mlađi sin Stjepan mora javiti na služenje vojnog roka. Nisam to htio dopustiti. Otišao sam kod poznanika i molio ga da Stjepana uzme u svoju postrojbu. Bojao sam se da ti iz JNA ne dođu po Stjepana i odvedu ga. Doveo sam Stjepana na opatovačku pustaru, na kojoj su naši dečki već tad držali položaj, i upisao ga u postrojbu - svjedoči tata Stjepan, koji je u svega nekoliko dana oba sina dao u borbu za Vukovar. Tad je još vjerovao, kaže, da ipak neće doći do tako strašnog rata. Sa suprugom je ostao u selu sve dok nije palo u neprijateljske ruke.

- Mislio sam da je na opatovačkoj pustari siguran. No avioni JNA počeli su raketirati naše selo, i to upravo po toj pustari. Prvi dan napada sin Robert i ja biciklima smo otišli po Stjepana na taj položaj, ali ih je zapovjednik već pokupio i automobilom odvezao u vukovarsku gimanziju na sigurno. Potom su se prebacili u kuću jednog mještanina u Vukovaru, u kojoj su oformili zapovjedništvo i odakle su odlazili u akcije. Kući je uspio doći još svega nekoliko puta.

Supruga ga je svaki put molila da ne ide. Uvijek bi govorio da ide za bratom. Kako nije imao uniformu, od šatorskog krila sašila mu je vojne hlače. Kod kuće je zadnji put bio 21. kolovoza. Nakon toga je otišao u Vukovar. Kasnije sam nazvao zapovjedništvo i tad sam posljednji put čuo njegov glas. Pitao sam ga je li sve u redu i kako je. A on je odgovorio da je dobro i da je sve u redu - kaže Stjepan, koji se teško nosi s gubitkom sina. Supruga mu je umrla 2012. sa sinovim imenom na usnama. Bila je neutješna što ne može naći njegove kosti. To ju je, kaže tata Stjepan, i otjeralo u grob.

- Strahovali smo za obojicu. Kao da smo predosjećali da ćemo jednog od njih izgubiti. Više smo strahovali za Roberta, ali na kraju smo izgubili Stjepana. Da je barem bio s bratom Robertom na položaju, možda bi danas bio živ. Stjepan je ranjen 11. studenog 1991. u 15 sati na položaju na toj opatovačkoj pustari. Cijeli dan je netko pucao prema njima, a onda je odlučio uzvratiti. Suborac Željko pitao ga je kamo će, a on je odgovorio da ide riješiti toga što puca po njima. Htio je baciti bombu na mjesto odakle je dolazila pucnjava. Čim se približio ogradi, snajperist ga je pogodio u lijevu stranu trbuha. Odvezli su ga u bolnicu i operirao ga je dr. Njavro. Od tada je nepokretan cijelo vrijeme ležao u bolnici. Imam TV snimak na kojem se vidi kako se okreće na krevetu - kaže tata Stjepan koji, osim snimka koji prikazuju posljednje dane Stjepanova života, ima i nekoliko fotografija iz braniteljskih dana.

Nakon pada grada te ulaska vojske i četnika u vukovarsku bolnicu, Stjepana su s ostalim ranjenicima odvezli autobusom. Bio je u tom posljednjem koji je nestao sa svim ranjenicima, za kojima se i danas traga.

- Zlatko Mikloš iz Mikluševaca bio je s mojim sinom na položaju i u bolnici. Od prijatelja je čuo da su mojeg ranjenog sina na nosilima iznijeli iz autobusa i unijeli u neku privatnu kuću u Negoslavcima. Autobus je dočekao Boško Bokila Karalić iz Negoslavaca i razgovarao s dva vozača vojnika. Nakon što su izveli mojeg sina i druge ranjenike, Bokila je otišao i vratio se nakon pola sata, valjda nakon što su ih poubijali. Prijavio sam ga policiji, uhitili su ga te nakon tri dana pritvora i saslušanja ga pustili. Tko zna što im je lagao. Pitao sam u policiji što im je rekao i zašto su ga pustili, ali odgovorili su mi da im je rekao da on tamo nije bio. Posredstvom prijatelja nudio sam mu novac da mi kaže gdje mi je ubijen sin i gdje su ga zakopali. Ali nije htio reći. Navodno su ih ubili i odvezli negdje prema Petrovcima - priča ogorčeni tata Stjepan, koji posljednje godine života provodi u vukovarskom Domu za stare i nemoćne. Posjećuju ga sin Robert i dvije unuke.

- Supruga i ja smo u Malinskoj saznali da je Robert izašao u proboju. Odmah smo krenuli za Zagreb. Tad smo saznali za Stjepana. Išao sam u Negoslavce vidjeti tu kuću ali nisam stao niti išta ikoga pitao. Svi koje su doveli u tu kuću su nestali i nisu pronađeni - kaže tužno tata Stjepan. Ni danas ne može vjerovati da je netko mogao ubiti nepokretnog i ranjenog 17-godišnjaka na nosilima.

- Brat je bio na Sajmištu, a ja prvo na Mitnici, pa na Lušcu. Kad sam vidio da situacija u gradu postaje bezizgledna, sreli smo se u policijskoj postaji i rekao sam mu da bi bilo dobro da dođe kod mene u postrojbu ili potraži izlaz iz grada, ali on je rekao da ne može ostaviti svoje ljude. Tad sam shvatio da je moj brat preko noći od dječaka postao čovjek. Uvijek sam se nadao da će se negdje pojaviti. Ljudi su izlazili iz logora da se za njih nije znalo. Međutim, godinama shvatiš da ipak ništa od toga, iako se i dalje nadaš - kroz suze nam je ispripovijedao Stjepanov brat Robert.

Sljedeći nastavak serijala Nestali objavit ćemo 6. siječnja 2019. godine.