Nadala se da su ipak živi: 'Ubili su moje roditelje, tetu i strica'

Josipa Tepšić godinama se nadala da su joj roditelji, teta i stric živi. Sve njene nade rasplinule su se 1997. na ekshumaciji žrtava u Baćinu.

- Ubijeni su moja majka Katarina (58), otac Josip (65), stric Nikola (69) i teta Ana (68). Svi pod prezimenom Blinja jer su se dvije sestre udale za dva brata. Živjeli su kuća do kuće u Cerovljanima. Ubijena je cijela jedna obitelj. Oca su odmah identificirali jer je uz sebe imao osobnu iskaznicu. Mama je identificirana pet godina kasnije DNA analizom , a njezina sestra Ana godinu dana kasnije također preko DNA. Stric Nikola nikad nije pronađen, pretpostavlja se da je ubijen s ostalim žrtvama iz baćinske grobnice a da je tijelo bačeno u Unu - ispričala nam je svojedobno Josipa.

Mučki ih poubijali pa bagerima zgurali u jame

Naime, 21. listopada 1991. srpska paravojska smaknula je najmanje 56 civila, mahom žena i staraca. Pokupili su ih iz kuća, odveli autobusima na Skelište u Baćinu poredali ih uz rijeku Unu i na brutalan i hladnokrvan način ubili rafalima iz automatskog oružja. Ranjeni su satima umirali u mukama. Ležali su tako nepokopani na stratištu, uz obalu rijeke, sve dok se dolinom Une nije počeo širiti nesnosan smrad. Tada je došao bager te njihova tijela zgurao u šest plitkih jama. Neka tijela je Una odnijela...
To je napravila jedinica  za posebne namjene milicije SAO Krajine 'Kaline' iz Komogovine, pod zapovijedanjem Steve Borojevića Gadafija -direktno podređena Mili Martiću.

Kad su 1997. ekshumirani čak su i sudski vještaci doživjeli šok. Potpuno zdrobljene lubanje, odvojena tijela, trup na jednoj strani, noge na drugoj, ruke na trećoj...isprepletena tijela ležala su jedna preko drugih. Natiskana. Izlomljena, deformirana i raskomadana u više dijelova.

ZA ZLOČIN NITKO NIJE ODGOVARAO Nazvao me stric i rekao: Mirko, ubili su ti ćaću, majku i tetku...

'Neću napustit imanje, civile neće dirati'

Josipa Tepšić zadnji put je vidjela svoje roditelje 13.srpnja 1991. godine kada je autobusom iz Zagreba gdje je živjela došla u Cerovljane. Htjela ih je nagovoriti da dođu u Zagreb. Pokušavala je, ali nije uspjela

- Rekli su mi kad su me ugledali 'Što si došla? Moraš se vratiti'. Ali ja sam htjela da idu u Zagreb. No tata nije htio napustiti imanje. Oni su bili poljoprivrednici, dobri, pošteni, neiskvareni ljudi koji su cijeli život samo činili dobro. Nisu vjerovali da im se nešto može dogoditi. Otac mi je rekao: 'Sjećam se ja Drugog svjetskog rata. Civile nisu dirali, a vi u Zagrebu nećete imati što jesti pa ćemo vam mi slati. Ostajemo' - prisjeća se Josipa svog zadnjeg susreta sa roditeljima.

Kaže da je njezin tata mislio: 'Nikad se nisam nikome zamjerio, nitko mi nije u vojsci, sa svima sam uvijek bio dobar, svima pomagao, što mi se može dogoditi..'

'Uzalud sam ih tražila'

Kad je u rujnu velik dio stanovnika napustio selo i otišao u Kutinu ona se čula s jednim od poznanika koji joj je rekao: 'Nisu htjeli ići, Josipa, oni su ostali..'

Sljedećih mjeseci dobivala je svakojake vijesti, pokušavala ih je naći, ali sve je bilo uzalud

- Stalno sam išla u Crveni križ i raspitivala se , čula sam da su u logoru u Glini, pisala sam čak pisma u logor u Glinu. Cijelu 1992. sam išla na razmjene zarobljenika, nadajući se da će oni izaći iz nekog od autobusa. Cijelo vrijeme rata nadala sam se da su živi - priča nam Josipa.

I nakon pet i pol godina čekanja, strepnje, neprospavanih noći na ekshumaciji u Baćinu 1997. godine ime njezinog oca su među prvima pročitali...

'Otac se, na sreću, nije dugo mučio'

- Ne možete zamisliti kako je to bilo. Ne živiš svoj život, živiš za to da čuješ što se njima dogodilo. Kad god bi netko pokucao na vrata ja bih se ponadala da su možda oni ili barem neki glas o njima. Nadala sam se cijelo vrijeme - negdje su! Na kraju sam ih pronašala u masovnoj grobnici. Jedino što me tješi je to što je otac pogođen u prsa pa je brzo preminuo, nije se mnogo mučio. Za majku nisam ni htjela znati. Bili su krasni roditelji, podrška i pomoć u svakom trenutku cijeli moj život - govori nam Josipa.

Mamu su joj, ističe, pokupili iz dvorišta kuće i rekli su joj da ih vode na sastanak

- Bio je topli listopad isto kao i sada. Imala je vrt prepun cvijeća i bila je vani. Nije ništa imala uz sebe. Bila je u nekoj tankoj haljini. Samo su je odveli. A otac je, eto, imao spremnu osobnu kad su ga odveli pa su ga odmah identificirali. Kuća im je zapaljena i srušena - kaže nam Josipa koja je ogorčena što se žrtve iz Baćina vrlo malo spominju, prema njima se svi odnose kao da ne postoje.

I zaista, o zločinu u Baćinu premalo se zna, stravičan zločin široj javnosti gotovo je nepoznat.

Počinitelji su nekažnjeni

Pokolj je zapravo bio puko iživljavanje jer su ubijeni civili bili mještani koji zbog starosti ili drugih razloga nisu otišli. Ostali su u svojim domovima za razliku od većine drugih civila i branitelja dubičkog kraja koji su se povukli nakon pada Hrvatske Kostajnice u rujnu 1991. kada su srpske paravojne snage okupirale Hrvatsku Dubicu i okolna sela, uključujući susjedne Cerovljane i Baćin. Neki jednostavno nisu htjeli ostaviti svoju zemlju, svoje životinje, sve što su cijeli život mukotrpno stjecali. Naivno su vjerovali da im se kao civilima ništa ne može dogoditi. Ostat će obrađivati svoju zemlju i brinuti o svom 'blagu'.

Za zločine u Baćinu 2013. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci osudilo je na ukupno 125 godina zatvora sedmoricu pripadnika srpskih postrojbi i ondašnje vlasti na tom području. Suđeno im je u odsutnosti.

POKOLJ U JOŠEVICI Brutalna osveta: Ubili su toliko civila koliko im je poginulo ljudi

Branka Dmitrovića na 15 godina, Slobodana Borojevića na 15 godina, Milinka Janjetovića na 20 godina, Momčila Kovačevića na 20 godina, Stevu Radunovića na 20 godina, Veljka Radunovića na 20 godina i Stevana Dodoša na 15 godina, no svi osuđeni nisu dostupni hrvatskom pravosuđu.