Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Najkumice: Počinjale raditi još u doba NDH, bude se prije tri

None Foto: 24SATA 10

Nekad nas je bilo malo na placu, a kupaca puno više. Sve slabije prodajem, ali dok još mogu, dolazit ću na plac. Tu je moj život, to me drži, razgovori s ljudima, govori Đurđica

Nekad nas je bilo malo na placu, a kupaca puno više. Sve slabije prodajem, ali dok još mogu, dolazit ću na plac. Tu je moj život, to me drži, razgovori s ljudima. Bez toga ne mogu, počinje svoju životnu priču Đurđica Jančić (74) iz Hrašća Turopoljskog, predgrađa Zagreba.

POGLEDAJTE VIDEO: Priča o kumici Đurđici

Na zagrebačku tržncu Dolac dolazi gotovo 60 godina. Prodaje tri-četiri vrste graha, ječmenu kašu, češnjak, sjemenje, lučice, mahune, ovisno o dijelu sezone.

- Otac mi je rano umro i mama me poslala prodavati na plac. Imala sam 17 godina. Mama je tačkama dovezla do vlaka robu koju ću prodavati, a po dolasku u Zagreb nosila sam to u bisagama, torbama koje su mi bile visile napred i otraga. Jako sam se mučila. Od svoje dvadesete svakog sam dana na Dolcu, osim nedjeljom. Tad idem u crkvu. Na istome mjestu imam štand 54 godine i uvijek stojim. Nikad nisam sjela. Najveća kiša, nevrijeme, snijeg, uvijek sam tu. Znalo nas je biti samo četiri i nasred placa bismo zimi zapalili vatru - pisjeća se se Đurđa, kako je zovu na Dolcu.

Nekad se o vrtu brinula Đurđičina majka, a sad to radi njen sin. Zadnjih šest godina na tržnici joj pomaže kći Kristina.

- Imam puno stalnih mušterija, tražili su domaće. Dolazili su k meni na štand i iz drugih država i kupovali po pet kila graha i geršli, odnosno ječmene kaše. Puno je mojih mušetrija umrlo, pa mi sada dolaze njihova djeca, ponosna je Đurđa.

- Godinama poznajem Đurđu. Ona je veza između prošlosti i sadašnjosti svojim izgledom i načinom prodaje. Ima svoj krug mušterja. Od nje kupuje i gradonačelnik Milan Bandć, a kupovao je i gradonačelnik Berlina, kojem je pripovijedala dogodovštine. Rekla je da s placa može samo na Mirogoj. Plac ne poznaje mirovinu - rekao je Miroslav Pupić Bakrač, glasnogovornik Zagrebačkih tržnica. Pokušat će s Holdingom dogovoriti i popust za Đurđicu, trenutačno najstariju zagrebačku kumicu, koja ujedno ima najdulji staž na tržnici.

Na čakovečkoj tržnici 64-godišnja Bruna Horvat iz Palinovca, mjesta udaljenog 16 kilometara od Čakovca, svoje proizvode svaki dan prodaje već 20 godina. Ova rođena Dubrovkinja koja je odrasla u Zagrebu, odlaskom u mirovinu s radnog mjesta u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo doselila se sa suprugom Željkom i dva sina u suprugov rodni kraj.

- Nikad nisam požalila zbog toga. Ovdje mi je lijepo. Volim ovaj posao. Imam krasne mušterije koji cijene moje proizvode i sretna sam kad su oni zadovoljni. Uvijek prodajem svježu robu. Ljeti su to presadnice cvijeća i povrća te sezonsko povrće, a zimi kiselo zelje, repa, zimnica, tjestenina i kolači. Posao je divan iako ima i ljudi koji nas podcjenjuju. Izbroje sitniš za robu i obično nešto fali. Dobace: ‘Evo, to ti je dosta’. To ne volim - kaže Bruna. Za prehladu i bolesti ona ne zna.

- Nisam nikad prehlađena ni bolesna. Svi moji doma su prehlađeni, no mi na tržnici koji smo svakodnevno na hladnoći i na otvorenom smo poput kornjača. Kao da imamo oklop koji nas štiti od hladnoće. Ujutro kada dođemo na tržnicu a jako je hladno i veliki minusi, najprije odem na kavu ili čaj da se malo ugrijem - kaže Bruna, koja ima četvero unučadi.

Slavica Cuković (84) na varaždinskoj tržnici ima svoju klupu već više od 50 godina.

- Vesele me male stvari, kad ljudi kupuju od mene povrće i toliko su zadovoljni da se sutra vraćaju samo da me pozdrave - priča Slavica.     

Nevenka Lušić ima 90 godina i još radi na pulskoj tržnici.

- Prodajem povrće: salatu, kupus, kelj, krumpir... I sve je iz mog vrta. Još radim u vrtu, no malo je teže raditi zimi, kad studen uđe u kosti. Volim popričati s ostalim prodavačima na tržnici, čuti želje kupaca, jer oni me drže - kazala je Nevenka. Prije osam godina joj je preminuo suprug i od tada je dobar dio tereta pao na nju. Ali kako kaže, pomažu joj i sinovi.

- Rodila sam tri sina, a najmlađi ima 60 godina. Doselila sam se u Pulu iz Krnice kad je najmlađi sin imao samo šest mjeseci i od tada radim na tržnici. To je moj posao, moj ured pod vedrim nebo - veselo zaključuje. Prije 40-ak godina je sve bilo puno lakše. Manje je bilo poljoprivrednika, puno manje nego danas, pa je i prodaja bila veća. Svi su kupovali.

- Dolazila sam jednom prilikom na posao iako sam imala trombozu noge, koja je bila sva crna zbog toga, ali sam radila. Vjerojatno će me i smrt dočekati na tržnici - kazala je baka.

Nekad se sva roba prodala za sat vremena. Kad je njena majka vodila kućanstvo, imali su sedam krava, a danas jedva proda sir ili dva na dan, pa i stoke ima manje.

- Sjećam se čovjeka iz Velike Pisanice, redovita mušterija, koji je dolazio jednom u tjednu i kupio sedam sireva i vrhnja. Govorio je da mu je to najbolji sir i da ga njegovi svaki dan jedu. Danas se na prste mogu izbrojiti kupci – govori Jana Benković s bjelovarske tržnice. S tugom dodaje da kilu oraha nosi već tri tjedna i nitko gotovo ni ne pita za njih. Nekad su nakon prodaje robe koju su donijele taj dan kumice mogle kupiti i po nekoliko pari cipela, ili zimski kaput, a danas jedva skupi stotinjak kuna.

Najstarija osječka kumica, Božica Herceg, tek se nedavno, u 84. godini, tvrdi, “privremeno se povukla sa štanda” zbog borbe s teškom bolesti. Nakon pune 62 godine!

- Prije je svaki vikend bila svinjokolja i nikad nisam imala dovoljno mesa, povrća ili jaja za prodaju. Danas imam tek toliko kokoši koliko mi treba da zadovoljim potrebe svojih dvoje redovnih kupaca jaja - priča Božica. Prisjećajući se svojih početaka, kaže da joj je najteže bilo kad bi konjskom zapregom, prelazeći željeznički most, upala kotačima u tračnice pa bi čekala da joj netko dođe pomoći.

- Kasnije sam dolazila biciklom, i to ranom zorom da moje povrće dočeka kupce. Malo je teže bilo pedalirati posljednjih godina, ali moralo se dolaziti i raditi jer od plodova vrta morala sam podići troje djece, a i unučica je završila fakultet zahvaljujući mojem vrtu - priča Božica.

- Meni su osmijesi moje djece, kao i unučadi, najbolji pokazatelj da se isplatilo 62 godine svakodnevno odlaziti na tržnicu raditi - priča zaključuje.     

Đurđica Jančić, Zagreb

Otac mi je rano umro pa me majka već sa 17 godina poslala na tržnicu. Povrće sam nosila u bisagama. Bilo mi je jako teško, ali do danas je to ostao moj posao i na neki način ljubav, priča 74-godišnja kumica.

Foto: Marko Lukunic/Armin Durgut/PIXSELL

Slavica Ignjić, Rijeka

U Rijeku sam došla 70-ih iz Dalmacije. Radila sam u 3. maju, a nakon što sam dobila otkaz, počela sam uzgajati svoje povrće i prodavati na tržnici. Mi se tu svaki dan zezamo, dođu nam i poznati, ima puno kopanja, ali posao je lijep, kaže Slavica (63).

Foto: Goran Kovačić/PIXSELL

Slavica Cuković, Varažadin 

Sin joj pomaže u uzgoju povrća, a robu ova vitalna 84-godišnjakinja na tržnicu dovozi biciklom. Iako je preboljela tri infarkta i već godinama uzima lijekove ne odustaje, a zarađeno troši za život sina, koji je bio i ratu, i na svoje lijekove.

Foto: Marko Jurinec/PIXSELL

Karlo Božić, Varaždin

Na tržnici je već više od 40 godina, a prodaje krumpir koji uzgaja njegova obitelj. Usprkos teškom poslu, ovaj vitalni 87-godišnjak ima samo problema s krvnim tlakom.

- Zdravo se hranim i to je recept za dug život - kaže Karlo.

Foto: Marko Jurinec/PIXSELL

Marija Cindrić, Karlovac

Mjesečno za placovinu, skladište i vagu dajem i do 2000 kuna. Prije je ipak bilo jeftinije. Oboljela sam od ovog posla, nije to lako, ali opet veseli biti među ljudima i učiniti im život ljepšim nekim svojim proizvodom, priča 77-godišnjakinja.

Foto: 24SATA

Nevenka Lušić, Pula

Radi svaki dan 50 godina, a radno vrijeme joj je od 7 do 15.
- Neću u mirovinu, kakva mirovina?! Volim svaki dan vidjeti ljude koji dolaze na tržnicu, a i volim kad kupe nešto moje. Po horoskopu sam Vaga, pa, eto, cijeli život važem svoje povrće - sa smiješkom zaključuje gospođa Lušić.

Foto: Dusko Marusic/PIXSELL/Dreamstime

Božica Herceg, Osijek

Kad sam imala što prodati, bila sam na tržnici. Kad nisam imala ništa u vrtu, onda nisam ni dolazila. Moji kupci su uvijek znali da je sve što sam prodavala bilo ubrano to jutro. Ipak, uništavaju nas trgovački centri, a ljudi više ni ne znaju što je sezonsko i svježe, kaže ova Osječanka.

Foto: Marko Mrkonjić

Jana Benković, Bjelovar

Počela sam raditi u doba NDH, konjskom zapregom dolazili smo iz Ćurlovca i nosili po 30 kolutova sira. Toliko smo mušterija imali. Ipak, najbolje su kupovale supruge oficira JNA, posebno kad se radilo o mesu, priča vitalna 82-godišnjakinja, koja sad na tržnicu dolazi jedanput ili dva puta tjedno.

Foto: 24SATA

Ana Gizdić, Split

Radim već 20 godina na splitskom pazaru. Počela sam kad je propala moja bivša firma. Što da vam kažem?! Došla sam iz jada u bijedu. Težak je to posao, voda je skupa, sjeme, gnojivo... Pa trošak prijevoza. Ali lijepo je svaki dan biti među ljudima, priča simpatična Ana.

Foto: 24SATA

Komentari (59)
  • One ne traže poticaje i ne "deru" državu, ne osnivaju udruge, one su ponos ove zajednice!

    9. 4. 2016,   12:06
  • I sad ovakav jedan članak o ovim ženama, majkama, bakama, nonama, kraljicama upropaste pojedini komentatori.

    9. 4. 2016,   11:56
  • prije sam se voljela cjenkat na placu a sad mi dodje da im platim vise kad pomislim na njihov trud i otrove koje nam prodaju po ducanima

    9. 4. 2016,   11:23