Nakon 25 godina saznala da su joj oteti sinovi živi, u Italiji su

Hirija Ljuša (53) iz Sarajeva nakon više od 25 godina saznala je da su njeni sinovi Amer i Alen, koji su nestali tijekom, rata, živi i da su u Italiji. Tamo su 1992. stigli konvojem Dječje ambasade Međaši. Ona nikada nije dala dozvolu da dječake odvedu, a tada je bila teško ranjena od granate te je bila u bolnici, a muž Kemal bio je na liniji.

- Kemal mi je dolazio u bolnicu, govorio da su djeca na sigurnom. Mjesec i po bila sam na liječenju. Kada sam izašla, rekle su mi žene iz skloništa da su djeca u Domu 'Ljubica Ivezić' – ispričala je Ljuša za Avaz.ba.

'Nema dana da ne plačem'

- Nema dana za ovih 25 godina kad ne plačem. Sama živim. Sama plačem. Znala sam da su Amer i Alen živi. Kada sam otišla u Dom, rekli su mi da su djeca u Italiji, da ih je odveo neki Duško Tomić, plakala sam, prijetila, došla je policija, razbila sam kamenom staklo kada su mi zatvorili vrata Doma i tjerali da idem kući, jer oni ne znaju što je s mojim sinovima – kazala je.

Iz sarajevskog Doma za nezbrinutu djecu konvoj je prema Italiji krenuo s 46 djece. Starija djeca smještena su u Igea Marinu, a mlađa, njih 37, u Dječji dom 'Mamma Rita' u Monzi, Milano.

Nikad nije razjašnjeno jesu li djeca iz Sarajeva u Italiju poslana s nekim dokumentima (usprkos tome što su morala prijeći nekoliko državnih granica), ali talijanski mediji objavili su da su po dolasku dobila status 'povjerenih maloljetnika' te da su bili pod skrbi Dječje ambasade Međaši i kasnije talijanske vlade.

Do danas je desetak djece pronađeno u udomiteljskim obiteljima. Većini se gubi svaki trag.

Zahvaljujući talijanskom novinaru Andrei Oscariju Rossiniju, koji već godinama na RAI 3 prati priču o 'Siročadi mira', u 'Avaz' je u rujnu objavio priču o Ameru i Alenu te njihovom rođaku Kenanu Hasagiću iz Sarajeva.

- Moj rođak Amer sada se zove Luka, Alenu je ostavljeno njegovo ime – kazao je tada Hasanagić, koji nije bio previše raspoložen za razgovor.

Priču o sinovima otkrila na internetu

Hirija je godinama kucala na vrata institucija, no gotovo uvijek su joj bila zatvorena jer je nepismena. Priču o njezinim sinovima pronašla je susjedina unuka. 

- Djevojka je i stupila u kontakt s talijanskim novinarima. Tako sam saznala da se Amer danas zove Luka. Dolazio mi je i novinar Andrea, dali su mi novac da izvadim putovnicu. Sada čekam da me pozovu, da idem da vidjeti svoju djecu – govori Hirija.

Ameru/Luki sad je 31 godina, a Alen ima 29.

Boli me srce što me Alen ne prihvaća

- Od odlaska u Italiju još nema ništa. Boli me srce što me Alen ne prihvaća. Amer/Luka već mi je putem SMS-a poslao četiri pisma. Želi me vidjeti, kaže kad vidi zvijezdu, misli da sam to ja. Zna koliko sam patila i koliko sam ih tražila – kaže Hirija. Iz Italije su joj rekli da se još malo strpi.

- Ne znam kako ću. Dođe mi da se ubijem. Čekat ću još malo, ali ja više izdržati ne mogu. Presudit ću sama sebi – govori nesretna majka.

Obojica sinova žive u Lombardiji. Ne govore bosanski, te su odvojeni od malih nogu jer su ih posvojile različite obitelji.

- Nikad nisam ništa potpisala, nikome nisam dala svoju djecu. Nikad nisam saznala niti dobila odgovor uz čiji su potpis oni odvedeni u Italiju. Jednom sam dočekala i Duška Tomića, rekao mi je da će mi dati njihove slike, išla sam na Velešiće, tražila kancelariju, za koju je rekao da se javim. Istjerali su me - kaže Hirija koja je izgubila još dvoje djece, nažalost zauvijek. Jedna kći joj je u ratu umrla na rukama, a druga je poginula dok je pokušavala doći do Italije.

- Nemam ja ni sna, noć mi je najgori neprijatelj – kaže Hirija Ljuša koja ne prestaje plakati.