Ne postoji ženska emotivnost. I muškarci su jednako emotivni

Na jednoj mi je promociji, u rodnom Sinju, poslije službenog programa pristupila gospođa i rekla da nije bila ni svjesna koliko nevažnih stvari govori dok ih nije pročitala u mojoj knjizi, kaže Tanja Mravak.

Književnica je jedina žena koja se našla među šest finalista Nagrade Fric. Tjednik Express po drugi put dodjeljuje prestižnu književnu nagradu, a sponzor Barcaffe pobjedniku daruje čak 75.000 kuna. Hoće li upravo Mravak osvojiti Frica, doznat ćemo u nedjelju, 27. siječnja, u foajeu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta.

Mravak je u svojoj zbirci priča “Naša žena”, kako kaže, opisala mrvicu neobične žene kojima je i ta mrvica dovoljna da ih sredina u kojoj žive shvati drugačijima. Ipak, njezine priče ne govore o emancipiranim ženama, o feministicama.

- Čitateljice se identificiraju s onim što jesu ili što bi željele biti, počesto imamo nerealnu sliku o sebi i to je posve prirodno. Ne mogu reći da mi je bio cilj da se netko s nekim identificira, bilo mi je važnije upozoriti na određena stanja koja se događaju na tom putu emancipacije - ističe autorica. Pojašnjava kako je emancipacija zapravo i samosvojnost, mogućnost izražavanja sebe u svim okolnostima, mogućnost samoaktualizacije.

- Kod nas je trenutačno situacija sve gora, žene se utišava, zamjera im se na karijerama, na probitačnosti, optužuje ih se da su loše majke ako se istaknu i bave nečim što ih ispunjava. Nisam, doduše, naišla na pitanje ima li se kad predsjednica baviti svojom djecom ili gospođa Markić. One kao da su izuzete od takve kritike - utvrdila je Mravak. U svojim pričama opisala je uobičajenu žensku svakodnevicu. U zbirci se bavi ženama u patrijarhalnoj sredini koje žive u sjeni muškarca i na “naš” način žive svoju ženstvenost i mudrost.

- Obična svakodnevica prepuna je zamki koje su nam postale toliko prirodne da ih više ni ne doživljavamo kao zamke. Govorim tu o rodnim ulogama, o pozicijama moći i nemoći, o nastojanju da živimo autentično, a opet u skladu s drugima. To su svakodnevne sitne borbe koje iscrpljuju. Takva svakodnevica neiscrpan je izvor priča, neke naizgled beznačajne primjedbe, neke sitne riječi, mogu otkriti čitave svjetove odnosa - objasnila je Mravak za Lupigu. Puno koristi i humor.

- Nikako nisam samodostatna ni nepogrešiva niti pišem fore radi fora. Moje priče nisu prvenstveno, a ni naročito smiješne. Dosjetke su tamo gdje one spontano dođu, humor je sublimacija mnogih stanja likova. Ne izdvajam ga posebno od ostatka teksta, testira se i nadograđuje kao dio priče. Doduše, zbilja mi je drago ako se čitatelj nasmije, smijeh je teže proizvesti od tuge - ustvrdila je za Moderna vremena. Zajednička crta svih njezinih priča je junakinja koja se bori da je drugi primijete i uvaže.

- Moje priče ne funkcioniraju samo u Hrvatskoj, nego u cijelom našem podneblju - ističe. Jedna od mnogobrojnih karakteristika njezinih priča je i naglašenost emocija, koje su neki prepoznali kao ženske. Autorica pak objašnjava da ne možemo govoriti o ženskim emocijama.

- Ne postoji ženska emotivnost. Ona je nametnuta. Emocije su nam svima prirođene i jednako su raspoređene među oba spola - zaključila je književnica.