Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Nema mu traga: Oca mi je ubio čovjek kojem sam zidao kuću

None Foto: Željko Hladika/24sata 5

Ivan Adžijević iz Bukovčana od 1991. godine traga za ocem Mirkom. Tražio ga je posvuda. Jedan mu je Srbin priznao da mu je oca ubio njegov rođak. Što je najgore, Ivan ga je poznavao...

PRETPLATITE SE ZA JOŠ OVAKVOG SADRŽAJA:

Po oca Mirka četnici su u Bukovčane dolazili dva puta. Prvi put su upali u dvorište, prekinuli ga u branju kestena za moje tri, tad maloljetne kćeri i odveli u šumu koja se naslanjala na naš šljivik. Brzo su ga vratili, potpuno blijedog.

POGLEDAJTE VIDEO:

Ne znam što su mu rekli. Dva dana kasnije, 1. rujna 1991. godine, vratili su se ponovno. Pitali su majku: ‘Strina, gdje vam je muž?’. Pojavio se, zamolio ih da pričekaju da skine gumene čizme i radno odijelo, no rekli su mu da ide odmah s njima. Majka je vikala: ‘Ako ćete njega ubiti, ubijte i mene!’. Odgurnuli su je, zavezali mu oči i odveli prema selu Šeovica.

Do dana današnjeg nismo pronašli njegove posmrtne ostatke, pripovijeda nam Ivan Adžijević (63). Hrvatski branitelj u to se vrijeme u pakračkoj bolnici liječio od tuberkuloze koju je zaradio na stražama koje su čuvali nerijetko mokri do gole kože. Oca je posljednji put vidio sredinom kolovoza, dok je bio na liječenju u pakračkoj bolnici. Došao je u posjet sinu, no nije ga uspio nagovoriti da sa suprugom napusti svoj dom.

Foto: Željko Hladika/24sata Istinski domoljub: Mirko Adžijević je volio obitelj, unuke i domovinu

- Rekao sam mu da napusti selo i otiđe rodbini jer nema što čekati. Odgovorio mi je: ‘Sine, ja moram ostati kod kuće. Imamo traktore, razne priključke, ne mogu to ostaviti’. Uvjeravao sam ga da mu to ništa ne znači i upozoravao kako će doći, sve zapaliti, a njega odvesti i ubiti. Nije me poslušao. Policija ga je prevezla iz bolnice do kuće i od tada ga više nisam vidio - priča Ivan. Iz kuće nije željela otići ni njegova majka. Nije, kaže, mogla napustiti svoju majku koja je bila prikovana uz krevet.

- Mi smo oduvijek bili Hrvati. Kraj zvona smo imali križ, vjerske simbole na koje su stavili automatske puške kad su ušli u selo. Imali smo i kip Isusa koji su uzeli te stavili na tenk. Ljude iz sela, među kojima je bila moja majka, vodili su 11 puta na strijeljanje - s mukom se prisjeća Ivan. Kao hrvatski branitelj proveo je ratni put na prvoj liniji obrane Pakrac - Lipik. Iako se trudio pronaći očeve posmrtne ostatke, u tome do danas nije uspio.

- Ocu se trag gubi u Šeovici, kraj streljane. Čuo sam da je pokopan tamo. Došao sam u selo u kojemu je bilo pretežno srpsko stanovništvo. Pobjegli bi sa svojih dvorišnih ograda čim bi me vidjeli. Nitko nije znao ništa. A znaju. No vremenom sam od jednog pravoslavca saznao da je mojeg oca ubio njegov rođak. Čovjek s kojim sam zajedno radio i kojemu sam napravio kuću te mu za to nisam uzeo ni lipe. Obavijestili smo nadležne da prekopaju to područje gdje je moj otac navodno bio zakopan, ali tamo su bile samo srpske konzerve - tužno priča Ivan.

Oca je, kaže, jako volio. Opisuje ga kao dobrog čovjeka koji je svašta prošao u životu. Bio je zabavljač, svirač i poznavao ga je čitav pakrački kraj.

Foto: Željko Hladika/24sata Pokušao je sve kako bi našao oca. Kaže da će ga tražiti i dalje

- Bio je otac, djed, obožavao svoju unučad. A nemamo mu gdje zapaliti svijeću. Napravio sam mu čak i grobnicu nadajući se da ću ga naći. Naslušao sam se svakojakih obećanja, ali previše je godina prošlo. Ipak, htio bih ga dostojno pokopati, da mu imam gdje zapaliti svijeću i pomoliti se, a ne da je palim kraj centralnih križeva. Ma makar da nađem samo jednu jedinu kost. Znate koliko bi mi to značilo? Kao da sam dobio milijun eura - priznaje nam Ivan.

Pitamo ga naslućuje li što se dogodilo s njegovim ocem. Šuti, promišlja malo i tiho kaže:

- Mislim da su ga ubili. A zašto? Samo zato što je bio Hrvat. Zato što su ga vidjeli da kroz Pakrac hoda s hrvatskom zastavom. A to im je smetalo. Mi se naše nacionalnosti nikad nismo sramili.

Foto: Željko Hladika/24sata Obilazio je i susjede iz sela u koje je njegov otac navodno odveden.

Ivan je i sam umalo izgubio život na liječenju u pakračkoj bolnici. Naime, dok je ležao na zaraznom odjelu, u bolnicu su upali četnici.

- Sakrio sam se iza nekog hidrofora. Mahali su puškomitraljezima, ni pucati nisu znali iz njih, a sredili su ih naši kad su stigli. A kad je bila evakuacija psihijatrijskog odjela 29. rujna 1991. godine, uspio sam pobjeći i sa sobom povesti mladića pravoslavca koji se liječio na psihijatriji. U jednom trenutku smo morali prijeći preko minskog polja i vode. Četnici su nemilo pucali. Govorio sam mu da ide u vodu, da se skloni. A on mi je odgovorio: ‘Ne, ja ću ostati ovako stajati i štititi te. Ako će pucati, ubit će mene. Ti moraš živjeti, imaš troje djece’. I sad mi suze krenu na oči kad se toga sjetim. Taj mladić je dolazio kod nas, moja ga je majka naučila prekrižiti se i moliti. I tog su mladića ubili u Banjoj Luci. A bio je njihov - preplavljen emocijama priča nam Ivan.

Svoju razrušenu kuću je obnovio. Još samo da nađe nestalog oca, kaže, pa bi napokon osjetio potpuni spokoj u svojoj duši.     

Komentari (64)
  • to je njihov modus operandi - isto o nama misli onaj koji jede s nama za stolom i onaj ispod stola koji kupi mrvice...

    29. 10. 2017,   11:40
  • Mi nikako da shvatimo s kim imamo posla!

    29. 10. 2017,   11:52
  • dobro jutro milorade pupovcu.. brana koja zivi za ustasku kunu.. ovo je negdje blizu stradavanja dr.Sretera i drugih.. na mucki nacin

    29. 10. 2017,   11:45