Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

'Nema nikoga... Bio sam toliko sam, na trenutke me bilo strah'

None Foto:

Novinar i publicist Tomislav Birtić prohodao je 800 kilometara dugu hodočasničku rutu prema grobu Sv. apostola Jakova u Santiago de Composteli, poznatoj kao – Camino. Na tom putu našao je boljeg sebe

'Na Caminu sam zagrlio Boga' knjiga je našeg kolege Tomislava Birtića. U šest nastavaka donosimo vam odlomke iz knjige. Autor kaže da je na put od osamsto kilometara otišao kao odrastao čovjek, a vratio sam se kao Božje dijete. 

Najsretnije hoda tko najbolje odmara

Bio sam sam. Nigdje nikoga oko mene. Bio sam toliko sam, da me na trenutke bilo strah.

Na mahove je između dvije žute strelice bio velik razmak. Bojao sam se da sam skrenuo s Puta. Želio sam vidjeti čovjeka, uvjeriti se da idem u pravom smjeru. Nigdje ni strelice ni Jakobove kapice ni čovjeka.

Hodao sam po uskom putiću, nadsvođenom niskim mokrim krošnjama. Neko vrijeme sam se saginjao, da ne stresam vodu po sebi, a onda mi je dosadilo i uživao sam i uživao i uživao u hladnoj vodi. Šuma me ponegdje samo nježno umivala, ponegdje tuširala.

'VIDIO SAM KAMO SVI IDEMO' 'Motiv je bio hedonistički, ali u Caminu sam zagrlio - Boga...'

Prvog i drugog dana pretjecao sam mnoge hodočasnike. Krenem kasnije, ali brže hodam. Međutim, sad sam hodao već tridesetak minuta, a nikoga još nisam vidio bar na nekoliko stotina metara ispred sebe, a kamoli sustigao ili pretekao. Ha, bildam ja vjeru. Ne vjeruješ li, a ti bildaj vjeru.

Pomislio sam na dragu na aerodromu. Potočić suza. Rječica.

Zasad, otprilike svakih osam kilometara Puta naišao bih na albergo ili bar. Naručio sam bocadillo jamón i café con leche. Spokojno sam jeo. 
Odmarao sam zaslužuje novi red.
Odmarao sam. 

' Moje tijelo je vapilo za odmorom'

Uvid. Triatlonac Vedran Planinšek mi je prije nekoliko godina rekao Na ultratriatlonu ili ultramaratonu pobjeđuje tko se najbolje odmara. Tad sam imao najbolju šansu shvatiti koliko je u životu potreban odmor. Svemir mi ga je poslao da mi kaže ovo o odmaranju, ali tad sam sav bio u prehrani, mršavljenju, održavanju linije. Tad me fasciniralo što Vedran na utrci pojede i trideset velikih sendviča, a ne deblja se. Savršeno izgleda. 

Polako sam, uživajući u svakom zalogaju, svjesno jeo. Guštao sam u toplom sendviču, toploj, ne prevrućoj kavi. Bila je taman. Tek je treći dan hoda, a nekako bih se okladio da Španjolci ne znaju napraviti lošu café con leche.

Spoznajući koliko je odmor važan, uživao sam i sjećajući se iskri koje su u prošlosti frcale oko mene, ali nisu zapalile spoznaju.

Ne znaš se odmarati prvi mi je potkraj devedesetih rekao moj privatni profesor života i novinarstva, jedan od najvećih fotoreportera osamdesetih, koji i sjajno piše, Jasmin Krpan. Sav sam bio u speedu. Putovanja, intervjui, reportaže. Iskusnjara mi je rekla što me čeka ne budem li se kvalitetno odmarao, da tijelo sve pamti i naplati, ali ono što sam tad smatrao više priznanjem da vrijedim nego uspjehom bilo mi je preslatko da bih se odmarao.

Deset godina kasnije završio sam na hitnoj. Simptomi pred moždani i srčani istodobno. Previše kila. I doktorica na hitnoj i moj doktor, Željko Šućur, rekli su mi da moram smršavjeti, ili ću gadno stradati. Tako sam počeo hodati. Da smršavim. Prestao sam se voziti busom i tramvajem, gradom sam isključivo hodao. Vjerojatno nikad neću zaboraviti. Stao sam na semaforu, baš sam bio umoran. Osjećao sam kako se svakom sekundom stajanja oporavljam. Osjetio sam koliko mi godi pauza. Zeleno, nastavio sam hodati, a imao sam snage kao na početku rekreacije tog dana. Bio sam sav sretan što sam shvatio značaj time-outa, pauze, u sportu i rekreaciji, ali opet mi je promaklo koliko je važno odmarati u životu.

Nekako mi je promaknula spoznaja da sam ja, duh, previđao koliko sam umoran, a moje tijelo je vapilo za odmorom.

Nakon što me hodanje više nije umaralo, nije podizalo puls, počeo sam planinariti. Zavolio sam planine, a uskoro sam našao sestru i brata po ljubavi. Ivana, Lovro i ja često idemo na Sljeme, na našu kućnu planinicu, a svake godine na nekoliko dana odemo na Velebit ili drugdje.

Obavezno odrijemamo na pola puta, na vrhu planine, ili bilo gdje. Zovemo to mandatory nap. Ali čak mi je i s tim iskustvom promakla spoznaja o važnosti odmaranja u životu.

'Odmarao sam dok ustajanje i daljnje hodanje nisu postali prirodni kao sljedeći dah'

Dao sam si vremena da – osjećam tadašnjeg i sadašnjeg sebe. To jest, koliko svih tih godina nisam osjećao sebe, uopće nisam čuo signale svog tijela. A sad čujem i uživam u tome.
Nisam žalio što prije nisam ni osjetio ni shvatio. Nisam bio sportaš koji ne može prežaliti što prije deset godina u desetinki sekunde nije drukčije reagirao, ni šahist kojeg proganja previd da je mogao matirati u potezu ili dva. Stari ja pošizio bi što čak ni Vedrana nisam čuo, što sam se zadržao na triatlonu iako je njegova rečenica zapravo bila ogroman neonski znak koji je sam Bog postavio uz moj put. Pliva se, biciklira i trči cijeli dan. Ljudi odspavaju po deset ili dvadeset minuta. Pobjeđuje tko kvalitetnije spava.

Ultramaraton, ultratriatlon, jednako život. Pobjeđuje tko najbolje odmara. Dobro, pustimo pobjedu. Na ovoj razini nema ni pobjednika ni poraženih. Sretan je tko najbolje odmara. Sretan. Slobodan je tko najbolje odmara. 

A sloboda je preduvjet za ljubav. Sloboda je možda jedino polje na kojem raste ljubav.

Pojeo sam sendvič, još malo uživao u kavi, pa još malo uživao – 'nako, uživao u odmoru, u novom sebi, u njegovanju svog tijela umjesto da ga iscrpljujem kao ljudi planet na kojem žive. Odmarao sam koliko treba, a onda još malo, siguran da sam zauvijek naučio odmarati, u životu. Odmarao sam dok ustajanje i daljnje hodanje nisu postali prirodni kao sljedeći dah. Dok se nije podrazumijevalo, poteklo, teklo kao idući pokret u plesu. Dok prvi idući korak Puta nije bio prirodan kao kap kiše koja napušta oblak.

Gledao sam pticu koja je među nas hodače sletjela čvoknuti koju mrvicu sendviča ili pite, i disao sam, svjesno sam disao misao Lijepo je biti čovjek. I dodao sam, lijepo je biti čovjek, ali stvarno moraš biti čovjek da ti to bude lijepo.

Knjigu 'Na Caminu sam zagrlio Boga' možete kupiti na sljedećim mjestima: TISAKmedia, Školska knjiga, Menart, Bookara i knjigara.com. Cijena knjige je 149 kuna 

Tema: Feljtoni

Komentari (10)
  • Knjiga je sasvim sigurno vrijedna čitanja..Važno je prepoznati znakove, znamenja koja susrećemo na svom putu kroz život a koji su tu da nam pomognu i usmjere nas..trebamo ih slijediti i ići za svojim snom unatoč poteškoćama na tom putu..važno je ne biti slijep i vidjeti da je svaki dan različit..da donosi novo čudo.

    18. 2. 2019,   08:43
  • Nikad nisi sam !

    18. 2. 2019,   08:15
  • Lijepo iskustvo

    18. 2. 2019,   08:05