Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Nestali, ali ne i napušteni: Za nekima više nema tko tragati...

None Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL 3

NEMAJU NIKOGA U Hrvatskoj je najmanje petero nestalih ljudi za kojima više nema tko tragati. Zakon o nestalima štit će interese i dostojanstvo nestalih u Domovinskom ratu

I 24 godine nakon okončanja Domovinskog rata Hrvatska još traga za 1903 ljudi nestalih tijekom tih ratnih zbivanja. Sve te godine njihove obitelji žive u agoniji, pokušavajući pronaći način na koji će živjeti i nositi se s tom silnom boli. U tišini pale svijeće i žive za trenutak pronalaska svojih voljenih kako bi ih dostojno pokopali. Silan protok vremena doveo je do problema nestalih čiji su članovi obitelji preminuli i za kojima više nema tko tragati. O tome hoće li, tko i kako nastaviti tražiti te ljude, razgovarali smo s Ljiljanom Alvir, predsjednicom Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja.

POGLEDAJTE VIDEO:

Koliko je u ovom trenutku nestalih koji više nemaju ni oca, majku, sestru, brata..., koje nema tko tražiti?

Nezahvalno je govoriti o brojevima, ali najmanje je petero nestalih u Domovinskom ratu koje nema tko tražiti. Činjenica je da su nestajali mladi ljudi, neoženjeni, koji nisu zasnovali obitelji, koji nisu imali djecu i čiji su roditelji već tad bili u zreloj životnoj dobi. Među nestalima ima i ljudi koji nisu imali braće i sestara ili su njihova braća i sestre tijekom godina preminuli.

Kad ste i kako otkrili taj problem i kako ste mu pristupili?

Otkrili smo ga kroz Vukovarske majke, nakon smrti njihove prve predsjednice Ane Fituš. Ona je tragala za sinom Karlom, odvedenim iz vukovarske bolnice nakon pada grada 1991. godine. Suprug joj je stradao prije sinova nestanka. Ana je na sve moguće načine pokušavala doći do istine o sinu i ta bol ju je dovela do teškog emotivnog stanja. Još dok je Vukovar bio pod srpskom okupacijom, znali su je pronaći na putu prema Vukovaru, kamo se uputila da bi tražila svog sina, a onda bi je vratili. Završila je u domu za starije i nemoćne osobe, gdje je i umrla. Mi smo tad shvatili da posebnu pažnju moramo posvetiti potrazi za njezinim sinom, kojeg je izgubila 1991. godine. Ona ima još jednog sina, ali on ne živi u Hrvatskoj i mi nemamo njegov kontakt. Iako je službeni potražitelj, zbog načina života i okolnosti za bratom ne može tragati kao što to čine obitelji koje su u Hrvatskoj.

Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

Imali smo i situaciju majke Ružice. Suprug joj je preminuo prije sinova nestanka 1991. godine, a sina Tihomira tražila je kroz našu udrugu i institucije. Također je preminula. Njezina sina više ne potražuju krvni srodnici, ali traže ga hrvatske institucije. Mi kao udruga nastavili smo prikupljati informacije o njemu, voditi evidencije kao da mu je majka živa, njegovo ime spominjemo svaki put kad se govori o toj grupi koju su odveli iz vukovarske bolnice.

Kako je tekla potraga Karlove majke za sinom? Je li se u zadnjim trenucima života bojala tko će tražiti Karla kad nje više ne bude? Imate li kontakt s njezinim drugim sinom?

Kao udruga s Karlovim bratom nemamo kontakt jer majčine kontakte nije nastavio. S obzirom na to da je zakonski tražitelj, pretpostavljam da institucije imaju kontakte i podatke te da bi u slučaju pronalaska Karla Fituša on bio taj koji bi preuzeo posmrtne ostatke i odradio sve što se nakon toga čini. A Ana je nakon 1991. godine ostatak života posvetila potrazi za sinom. To je bilo jedino što je radila, o čemu je razmišljala i za što je živjela. Od jutarnjeg buđenja do odlaska na počinak. Ne znam ni koliko je uopće spavala u tom vremenu potrage i agonije. Potreba da ga pronađe i strah da ga neće pronaći strašno su se odrazili na njezino zdravlje. U samim počecima, kad se počelo govoriti o logorima, kad se pojavila informacija o Ovčari, s ostalim vukovarskim majkama krenula je kucati na vrata hrvatskih institucija, ali i svih međunarodnih čimbenika, kojih je u to vrijeme bilo jako puno. Ta majka, Ana Fituš, razgovarala je s mnogim ljudima koji su u to vrijeme imali golem politički utjecaj. Druge majke pričale su mi koliko je snažno komunicirala. Ona je vikala, zahtijevala, molila, tražila, radila baš sve da pronađe sina, ali i ostalu djecu tih majki.

Foto: Privatni album

Što vi kao udruga možete učiniti u traganju za nestalima koje nema tko tražiti? Kako je to bilo regulirano prije, a kako će biti regulirano novim Zakonom o nestalima u Domovinskom ratu?

Možemo raditi sve što su radile i njihove majke i očevi. Kao udruga ne možemo osjećati ono što je Ana Fituš osjećala za sina Karla. Ali možemo raditi ono što je ona radila - pritiskati institucije, spominjati njegovo ime, tražiti njegove suborce, povezivati sve detalje o okolnostima njegova nestanka. Potom sve to predati hrvatskim institucijama kako bi one mogle utvrditi njegovu, ali i sudbinu onih koji nemaju svoje roditelje. Sudjelovali smo u izradi prijedloga Zakona o nestalim osobama u Domovinskom ratu i kao predstavnici članova obitelji nestalih prepoznali problem dugotrajnog nepronalaska. To su prepoznale i institucije i riješile ta pitanja novim prijedlogom zakona. Članak 8. tako propisuje da je član obitelji taj koji traži nestalu osobu. Ako više nema krvnog srodnika, tražiti ga može prijatelj, kum, suborac. Ako nema ni takvih, traženje preuzima Ministarstvo hrvatskih branitelja. Država se zakonom obvezala nastaviti tražiti te osobe i dostojno pohraniti njihove posmrtne ostatke.

Što očekujete od ovog zakona?

Nadamo se da će novim zakonom proraditi savjest kod onih koji znaju istinu o nestalim osobama. Važno je što se ovim zakonom definira obaveza svakog pojedinca da sva saznanja o nestalima proslijedi institucijama koje se operativno bave rješavanjem pitanja nestalih. I predviđeno je novčano kažnjavanje za one koji to ne učine. U Hrvatskoj je vrlo velik broj onih koji znaju. Ali ne žele reći iz različitih razloga. Sad će biti zakonski riješeno kako će se stvari dalje odvijati, ali i kako je kažnjivo zatajiti informacije.

NESTALI U DOMOVINSKOM RATU Zakon će kažnjavati sve koji znaju gdje su nestali, a šute...

Je li to malo umirilo vaše članove koji su u starijoj dobi, bolesni i nemoćni?

Svi se naši članovi pribojavaju starosti isključivo zbog straha da neće pronaći svoje najmilije za života. Odredbe zakona koje jasno određuju što je dužnost i na koji će se način kažnjavati nepoštovanje te dužnosti svakako će unijeti malo mira i dati neku nadu obiteljima. Nestali za kojima nema tko tragati nisu zaboravljeni i nisu napušteni. I neće biti. Niti od institucija niti od udruga. Ako neka majka i nije članica naše udruge, to ne znači da se mi ne zalažemo da se pronađe i njezin sin.

Prošlo je više od godinu dana od dolaska Aleksandra Vučića u Zagreb i vašeg povratnog odlaska u Beograd. Ima li ikakvih pomaka na bolje?

Srbija nije dala ništa korisno. Srbija je u trenutku dolaska Vučića koristila dobru volju Republike Hrvatske i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da do tog susreta dođe i da se pokrene pitanje nestalih. Koristili su tu situaciju za političke manevre. A mi smo dali sve od sebe da pokušamo još jednom. Mene su ljudi često znali pitati kako smo vjerovali Vučiću. Nismo mu vjerovali, ali smo pokušali. Zbog njegova ‘Ja mogu i hoću’. Godinu dana od njegova posjeta Hrvatskoj mi kao Savez uputili smo mu pismo u kojem smo ga podsjetili da se u proteklih godinu dana nije dogodilo ništa osim što je umrlo nekoliko članova koji nisu doznali istinu o svojim najmilijima. Podsjetili smo ga da smo došli u Beograd i da je primljen ovdje bez povjerenja, ali s pruženom šansom da pokaže i dokaže da može i hoće. Mi smo ostavili otvorena vrata, ali ga i podsjetili na neispunjenje osobnih obećanja. Nije nam odgovorio, ali odgovor nismo ni očekivali

Što biste poručili obiteljima, ali i onima koji imaju informacije o nestalima?

Onima koji imaju informacije, a drže ih za sebe, poručujem: Zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju. Svi ti ljudi će se u određenom trenutku morati suočiti sa svojom odgovornošću - i materijalnom, ali i moralnom: da nisu htjeli, a mogli su pomoći. Obiteljima nestalih poručujem isto: Sve će se tajne doznati. Samo je pitanje hoće li to biti za njihova života ili kasnije. Svjesna sam da se neki posmrtni ostaci nikad neće moći pronaći i identificirati zbog brutalnosti uništavanja. Ali znam da naši nestali nikad neće biti zaboravljeni, da će većina biti pronađena i da postoje pravni okviri koji osiguravaju takvo nešto. Najvažnije je u ovom nacrtu da se zakon donosi radi zaštite interesa nestalih osoba. Uvijek se govori o zaštiti nas, članova obitelji, to je ona emocija, želja, potreba obitelji da ih pronađemo i dostojno pokopamo. Iznimno je važan i dio njihovih interesa i dostojanstva.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Komentari (10)
  • Zar ovo nije žalosno?Pojedinci bi o Jasenovcu raspravljali u kojem je puno laži i neistine,a ne rješavaju novu povjest da se pronađu nestali i ubijeni u Domovinskom ratu.Sramite se.

    7. 4. 2019,   11:25
  • umjesto abolicije,mirovima i dobrih radnih mjesta doticnu gospodu je trebalo pred sud i saznalo bi se za sve nestale....a kaj ces mi Hrvati smo dudeki i sami smo si puno toga krivi

    7. 4. 2019,   12:02
  • Formirati grupu specijalaca u sivoj zoni, dati im pozamašan novčani fond, odriješene ruke i dobiti rezultate. Kako potraga traje od 91-ve s lošim rezultatima možda dolazi vrijeme naroda: skupiti donacije na izdvojen račun, imenovati grupu iz obitelji nestalih i znati da smo kao narod bar pokušali pomoći na konkretan način. Bar toliko dugujemo nestalima.

    7. 4. 2019,   13:15